Michael Schottenhamel

Da pivari idu u red pouzdanih čuvara mnogih tradicija, već smo više puta pokazali i u ovim pričama, a da se tu zaista ima što čuvati, rječito govore podaci o pivovarama iz 11. stoljeća, ili o četiri stotine godina neprekinutog trajanja bavarskih vrtnih pivnica. U svijetlu tih činjenica, 1867. kao godina nekog početka možda i ne izgleda naročito impresivno, no ako se, kao ovdje, radi o 130 godina stalnog pojavljivanja na nekoj manifestaciji, to je onda u najmanju ruku respektabilno.

A o tome je ovdje riječ. Kada 21. rujna točno u podne minhenski oberbirgermajster odmjerenim udarcima drvenoga malja svježe ispoliranu mesinganu slavinu zabije u 200 litarsko drveno bure i riječima Ozapft is! otvori ovogodišnji Oktoberfest, najstariji, najpoznatiji i najznačajniji šator te najveće pivske fešte na svijetu, imat će okrugao rođendan. Schottenhamelu će biti 130. Sve je počelo 1867. godine s malom daščanom šupom iza kraljevskoga šatora, s velikom bijelom tablom i natpisom plavim slovima Oktoberfest restauracija Michaela Schottenhamela; Baš ovdje toči se pivo Josefa Sedlmayera, Franziskaner i Leistbräu. U novoizgrađenu budicu nije odjedanput moglo stati više od 50 ljudi, a novopečeni gostioničar privlačio ih je posebnom atrakcijom – kada bi vojni orkestar u šatoru napravio pauzu, kod njega bi počeo koncert harfistice i violinista, koji je, kako je bio iz Južnoga Tirola, još znao i jodlati. I to je bio početak velike ugostiteljske karijere čovjeka koji nije bio izučeni gastronom.

Rođen je 1838, godine u Nittenauu u Oberpfalzu. Čitanje, pisanje i malu tablicu množenja naučio je kod seoskog brijača, a vjersku poduku dobio je u obližnjem benediktinskom samostanu Reichenbachu. Od benediktinaca je saznao i to da za svoje prezime ima zahvaliti irsko-škotskim monasima koji su u 8. stoljeću pokrštavali područje budućega bavarskog vojvodstva. 1852. godine trinaestogodišnji Michael postaje stolarski kalfa u radionici majstora Amodea u Ambergu, a pet godina kasnije dobiva pomoćničku svjedodžbu, te se zapućuje u München. No, nije se zaposlio u nikakvoj tišljerskoj radnji, kako je prvobitno bio nakanio, a krivac za tu promjenu plana je kuharica u gostionici na korzu, koju je uskoro oženio, te pokrenuo posao u krčmi Kod tri crnca, na tada još posve zelenoj ledini pred glavnim kolodvorom. Nešto kasnije, 1871. godine, postao je i vlasnikom toga objekta. U to vrijeme na livadi (njemački Wies'n, kako Nijemci i danas skraćeno i od milja zovu Oktoberfest, prema nazivu Theresienwiese, što bi se reklo Terezijina livada, mjestu na kojem se održava manifestacija) stalni su gosti bili ugledni građani, studenti, časnici, prinčevi i umjetnici. Oni su Schottenhamelovu birtiju ovjekovječili u svojim pričama i djelima, a on se njima i svima drugima odužio 1872. godine spasivši Oktoberfest kojemu je prijetila propast zbog nestašice piva. To je priča koju smo već ispričali – kako je Michael Schottenhamel ponudio Ožujsko pivo što ga je kuhao Josef Sedlmayer  prema bečkom receptu. Taj je izum sav minhenski pivopijski puk objeručke prigrlio, pa je za dugo vrijeme odbijao piti išta drugo. Tako je  ožujsko pivo postalo slavno tek zaslugom Michaela Schottenhamela, iako ga je Anton Dreher u Beču proizvodio još od 1841. godine.

Schottenhamel je 1886. godine bio prvi gostioničar koji je za Oktoberfest dao izgraditi paviljon za tisuću gostiju, a samo je najam zemljišta platio tri tisuće rajhsmaraka. Deset godina kasnije postavljeno je velebno paviljonsko zdanje čuvenoga arhitekta Gabriela von Seidla, a pet godina nakon toga, 1901., pobrinuo se Schottenhamel za novu senzaciju koja je, blago rečeno, oduševila građane bavarske prijestolnice i njihove goste – na stropu njegova paviljona zasjale su električne žarulje. Da čudima tu ne budne kraj pobrinula se bizarna slučajnost – skromni doprinos toj iluminaciji dao je kasniji nobelovac Albert Einstein, koji je upravo provodio ferije kod svoga strica, augburškoga električara. Inače, na prijelazu stoljeća poobarao je Schottenhamel sve moguće rekorde – 1908. izgradio je novi divovski šator za osam tisuća ljudi (usput: današnji oblik i veličinu zadobio je paviljon 1953. godine – ima 7000 kvadrata i 10000 sjedećih mjesta u zatvorenom dijelu i vrtu, devet šankova i 351 člana posluge. Za montiranje je potrebno deset, a za rasklapanje pet tjedana). Studenti su za vrijeme Oktoberfesta predavanja imali kod Schottenhamela, koji je u časopisu Jugend 1910. godine zadobio titulu Rector magnificus. Dvije godine kasnije, 10. listopada 1912. umro je Michael Schottenhamel, posve iznenada, za vrijeme partije karata s prijateljima. Posao je preuzeo sin Michael drugi, a nakon njegove smrti 1968. njegova dva sina Hans i Max. Njihovi pak sinovi Peter i Michael također su uključeni u nastavljanje tradicije i širenje Schottenhamelova carstva, a već uvelike raste i peta generacija.