Negdje oko prvog listopada 1965. smo kao derani i prije i poslije škole, na stepenicama kina u Grubišnom, kockali sličicama nogometaša. Peljanje je bilo zabranjeno - ono kad palcem zahvatiš naslaganu hrpu sličica da ih što više okreneš.
Beatlesi su u to vrijeme razvaljivali "Twist and shaut" po Atlanti, Suharto je u Indoneziji počeo lov na sindikaliste i lijeve intelektualce, a u Švedskoj je bilo najveselije. Vrijeme poezije i mira.
Pivo srednje klase, poznato i kao "mällanöl", počelo se prodavati u običnim trgovinama. Na opće zadovoljstvo širokih narodnih masa. Neki su to doživjeli i kao alkoholnopolitički poraz i udarac na javno zdravstvo.
Sve je počelo jednim napisom u Dagens nyheteru, najutjecajnijem dnevnom listu u kojem novi urednik Jan Magnus Fahlström kritizira švedsku alkoholnu politiku i pojašnjava kako Danska, koja ovakvo pivo proizvodi i izvozi Švedskoj, zarađuje na "našem restriktivnom držanju".
Članak je odjeknuo i do Riksdaga i vlada je uslišila "glas naroda".
Od toga je prošlo preko pedeset godina, ali i danas se sredovječniji sjećaju crnobijele slike s televizora na kojoj trojica snažnih momaka u jednoj stockholmskoj pivnici premijerno kušaju novu vrstu piva.
Među mlađima pivo osrednje jačine, 1,8-3,6 posto alkohola, postaje pravi hit. Porezno je klasirano kao hrana pa je bilo dostupno "svima".
Pilo se i na Dvoru i u silosima. I na brodovima za Dansku i na feštama riječnih rakova.
Dvanaest godina sreće i uživancije. Dok oni, s početka, iz zdravstva i porezne, nisu digli glas i zavrnuli pipu.
U srpnju 1977. mellanöl je, na opću žalost širokih narodnih masa, povučen iz trgovina i vraćen u državni monopol, na police Systembolaget-a.
A Systembolaget?
E, to je jedna druga priča.