Medvedgrad, početak

Interview   |   Mato Pejić   |   06.03.2020.     325

Medvedgrad, početak

Četvrt stoljeća iznimnih uspjeha u poslu s pivom, dvadeset i pet piva skuhanih u trijumfalnoj godini srebrnog jubileja, samo za jedan manji broj postrojenja za proizvodnju piva konstruiranih i proizvedenih u obiteljskoj strojarskoj firmi – to je rezultat kakvim se malotko može pohvaliti. Zapravo, znamo samo jednog – Ivu Naukovića, doajena hrvatskog craft pivarstva i proizvodnje opreme za mini pivovare.

Znate one situacije kada uspješni filmski serijali dobivaju nastavke u vidu priče o početku, pa, recimo prvi film Ratova zvijezda postaje Epizoda četiri? O pivovari Medvedgrad, o fenomenu preteče hrvatskog crafta, o paradigmatskom primjeru uspjeha u branši kojoj je tek predstojala snažna ekspanzija, ispričan je već velik broj priča, a nekoliko njih i na ovoj stranici. No, nakon svih storija o prvoj gostioničarskoj pivovari, o proizvodnji i instaliranju niza malih pogona za proizvodnju dragocjene tekućine, o četvrt stoljeća u obiteljskom pivarskom biznisu, neprestanom širenju i o otvaranju nove pivovare, došlo je vrijeme da se ispriča i priča o tome kako je sve počelo, o tome što je bilo kad nije bilo ničega. Došlo je vrijeme za epizodu Medvedgrad, početak, za razgovor s onim koji je projekt obiteljske pivovare i lanca pivnica kreirao i realizirao, s glavom pivarske obitelji, inženjerom Ivom Naukovićem. I da se ispriča potanko i iscrpno, štono bi se reklo – ab ovo. Ab ovo usque ad cervisia. Od jajeta do piva.

Nakon diplome na strojarstvu Ivo Nauković godinu dana provodi u TEP-u, odrađujući pripravnički staž kao konstruktor alata, no iako je firma bila uspješna, a posao dobar, odlučuje, i to baš „na dan ljudskih prava“, postati sam kovač svoje sreće i kreće u nesigurne, turbulentne vode privatnog poduzetništva, gdje je iskusio sve čari i prokletstva biznisa. „Godinu dana sam se tražio, a nakon toga lutanja krenulo mi je konstrukcijom stroja za izradu pilica za rezbarski luk i baš kad se posao najbolje razmahao, bivša firma Svjetlost Sarajevo uveze osam tona pilica iz Češke,“ prisjeća se gospodin Nauković, dok razgovaramo u njegovu uredu na katu pivovare u Gajnicama, u kojem, baš kao i u čitavom proizvodnom pogonu, još sve miriši po novom. Sada se tom iskustvu i slatko nasmijao, iako mu u ono vrijeme sigurno nije bilo do smijeha. Slijedeće s čim je pokušao bile su posude za uzorkovanje nafte, za koje je utvrdio da se u Jugoslaviji ne rade, te je projekt bio odlično primljen u sklopu popularne kampanje supstitucije uvoza. Računao je da će napraviti posudu i alate, a ventile kupiti u Beču, gdje američki proizvođač ima predstavništvo. No, kada je vidio cijene ventila, to ga je ohladilo, ali i natjeralo da ih sam konstruira i izradi.

„U životu vas mora pomaziti sreća, a meni su se nekoliko puta svi elementi posložili u dobitnu kombinaciju. Taj posao sa sisačkom rafinerijom bio je težak 850 tisuća maraka, što je tada bio ogroman novac, a ja kao obrtnik, jer jedino ta vrsta privatnog posla je bila moguća, nisam mogao dobiti takav kredit da bih mogao kupiti materijal i ispuniti ugovor. No, pojavio se čovjek, direktor zanatske zadruge iz Krapine, s kojim sam već imao neke manje poslove. Zadruga je mojoj obrtničkoj radnji dala pozajmicu i omogućila mi da radim u pogonu strojne obrade u Pregradi, a kada sam uspješno i uz neznatno kašnjenje odradio taj posao, stigla je nova narudžba od 350 tisuća maraka.“

Bilo je to početkom osamdesetih, a krajem desetljeća konstruktorskom timu obiteljske firme IPIM samo je nebo bilo granica – iza Naukovića i ekipe bili su uz ostalo i projekti rekonstrukcije uređaja za gama zračenje u institutu Ruđer Bošković, izrada sistema za doziranje masti na tračnice za porinuće brodova, u tehničkom odjeljenju već radi petnaestak ljudi, a uz naftnu počinju raditi i prehrambenu armaturu, pa tijekom ratnih mjeseci pod granatama mijenjaju ventile u karlovačkoj industriji mlijeka...

JE LI TO TRENUTAK KADA U PRIČU ULAZI PIVO?

„Početkom devedesetih, kada su mini pivovare bile jako popularne, u uredu na kavi smo pričali o tome hoćemo li i mi krenuti u to, ili ćemo ipak praviti mljekare. Kako se nismo mogli odlučiti, na kraju smo bacili novčić, i novčić je rekao – pivovare. Tako je počelo,“ govori I. Nauković. „Mi smo u ratu bili firma od strateškog interesa i sudjelovali smo u istražnim bušotinama plina u Molvama, gdje smo upoznali jednog fenomenalnog čovjeka, kojeg sam sreo par dana nakon tog famoznog bacanja novčića. Pitao me je što radiš, a ja sam mu rekao da crtam projekt za mini pivovaru. Dogovorio mi je sastanak sa svojim partnerima iz Češke, zainteresiranima za mini pivovaru i za par tjedana već smo imali ugovor o isporuci pivovare kapaciteta uvarka 20 hektolitara i 16 fermentora po pet tisuća litara.“

Kad svoju prvu pivovaru prodaš u Češku, neprikosnovenu svjetsku prijestolnicu piva, napravio si sve. Dalje od toga nema. Bila je to tako dobra vijest, da je završila i u televizijskom dnevniku. Ali, Ivo Nauković je tek počeo. Prvo su slijedile dvije pivovare upola manjeg kapaciteta kuhanja – na mađarskoj granici, u hotelu Golf u Donjem Vidovcu, gdje je donedavno svoja piva kuhala Varionica, pa za Pivnicu Z u zagrebačkom Vrapču, koja je bila prva gostioničarska pivovara u glavnom gradu.  „U toj pivnici rodila se i ideja o vlastitoj pivovari,“ doznajemo, a sve je zakuhao niz stvari koje su se tamo radile onako kako se to ne bi trebalo raditi. „Rekao sam si – idem napraviti jednu pivovaru za sebe, pa šta bude, i ubrzo u novinama pronašao oglas o prodaji prostora u Savskoj 56,“ priča gospodin Nauković. „Mogli smo si to priuštiti jer smo u to vrijeme radili jedan posao s rezervoarima za vodu za UN, koji je bio financijski izdašan, iako nas je tehnološki poprilično iscrpio“.

Nizali su se novi projekti – u Ivanić Gradu (gradska pivnica), Varaždinu (Raj), Čakovcu, Požegi (Slawoner), Velenju, Jastrebarskom i rovinjskom nudističkom kampu Valalta (ne nužno tim redom), a onda je došla pivovara Ličanka, odnosno Velebitsko pivo u Pazarištu kod Gospića. Uz nekoliko pivovara kapaciteta uvarka od dvadeset hektolitara, većina je bila upola manja, ona slovenska tek šest hektolitara, a Ličanka je imala varionicu od 40 hektolitara.

Među važna iskustva spadaju instalacije dviju pivovara u Rusiji, u Norilsku i Kuznjecku, no ta su iskustva imala i ružnu stranu, ali ne zbog ruskih naručitelja, nego hrvatskih partnera u suradnji s kojima je IPIM realizirao ove projekte. Zato treća dogovorena pivovara i nije realizirana. Bilo je pokušaja i u Bosni, koji nisu uspjeli, a onda je došao Beograd. Tamo je pivovara otišla zahvaljujući liniji HBOR-a za potporu izvoza, kroz koju su kreditirani kupci uz garanciju mjesne banke, no zanimljivo je da su uz pivovaru u Srbiju otišla i dva Medvedgradova oldtajmera. „Dok smo pregovarali o tom poslu i pregledavali fotografije, na jednoj su naši budući kupci vidjeli i starinski automobil koji sam kupio za promidžbu svoje pivovare u Savskoj. Pitali su me šta je to, a ja sam objasnio da je to automobil prilagođen za prodaju piva na sajmovima i drugim prigodama. Gledao je, gledao, a onda se okrenuo svojoj sekretarici i rekao: piši bre dva komada! Mi nismo im ali uvjete za proizvodnju automobila, a za ovaj nismo imali ni nacrte, no kako smo prešli granicu na Bajakovu, ja sam počeo telefonirati i do Zagreba imao riješene sve kooperante za izradu oldtajmera.“

Da skratim, ukupno ih je napravljeno pet.

A pivovare? Radili su ih, dakako, i dalje – još tri otišle su u Češku, od kojih jedna mikro pivovara uvarka 50 litara u Prag, a u Karlovcu je napravljena također mikro pivovara kapaciteta jednog kuhanja od 125 litara za obuku pivara na tamošnjem višem učilištu. A za sebe su konstruirali i instalirali ukupno šest – u Savskoj prvo od 20, a onda od 10 hektolitara, onda je ona dvadesetica 2005. preseljena u Mokrice, pet godina kasnije sele u Samoborsku, gdje niče nova varionica s uvarkom od 20 hektolitara i mogućnošću kuhanja deset tisuća litara na dan, u međuvremenu se pivo toči u tri vlastite pivnice – Adžijinoj,Tkalčićevo j i Samoborskoj, od 2009. i u Ilici, 2013. kreće flaširanje i prodaja izvan vlastitih lokala, čime ujedno počinje i serija sjajnih zagrebačkih priča ispričanih na etiketama Medvedgradovih piva, godinu kasnije nastaju IPA i stout, začetnici široke palete craft piva, 2017. godine otvara se Fakin craft bar u kojem je također mikro pivovara od pedeset litara i napokon 2019. godine, u godini srebrnog jubileja, Medvedgrad seli još jednom, u novu pivovaru u Huzjanovoj ulici u Gajnicama, a tu je varionica od 60 hektolitara i s mogućnošću kuhanja šest uvaraka dnevno.

E, tu je gospodin Nauković, zajedno sa svojih šest konstruktora i majstora stavio točku na i i trešnju na šlag, tu je ekipa, koju ćemo za potrebe ovog prikaza kolokvijalno nazvati sedmorica veličanstvenih uložila sve svoje znanje i sposobnosti, i napravila postrojenje kao za sebe, ne žaleći ni truda ni vremena, radeći deset sati dnevno, i s temperaturom, i s rukom u gipsu, i ne štedeći materijala, pa su sve stjenke posuda podebljane („malo predozirano, da dugo traje“), a upravljački mehanizmi poduplani – onim ručnima dodani su i automatski, vođeni računalom, i obrnuto. Moj domaćin vodi me u razgledanje i uvjeravam se da je i od otvaranja početkom lanjskog svibnja dosta stvari promijenjeno i poboljšano, dopunjeno i zaokruženo, od laboratorija, postrojenja za kondicioniranje vode iz vlastitog bunara, varionice, XXL kade za cijeđenje, fermentora, praonica, punionica, skladišta slada, hladne komore za hmelj…

Kada sam na lanjskom otvaranju gospodina Naukovića zamolio za izjavu, rekao je da je on svoje dao, i da posao preuzimaju njegovi sinovi, te da oni o tome trebaju govoriti… To je, naravno, istina – četiri sina – Ivan, Petar Nikola i Luka, po kojima se u nekim prvim idejama pivovara i trebala zvati, desna su ruka svome ocu. Jedan je doduše izvan samog posla, ali ga zdušno podržava, dok su ostala trojica, odreda školovani u drugim strukama, napustili dobra radna mjesta i uključili se u obiteljski posao. No, ako ste mislili da to znači i da Ivo Nauković vješa olovku o klin i da više neće crtati projekte novih čuda, varate se.

„Evo, mogu vam dati jednu malu ekskluzivu – bit će IPIM ponovo, no bit će to jedna mala firma koja će se baviti prototipovima, novim tehnologijama, nekim stvarima koje ja nosim u glavi 20, 30 godina, kao što je na primjer čips od mlijeka, ne od krumpira s dodatkom mlijeka ili sira, nego čips od mlijeka,“ kaže gospodin Nauković, i nastavlja sipati lude ideje, u vezi s pivom ili bez….

Očito je istinit onaj natpis u varionici nove Medvedgradove pivovare – Nastavit će se…

Na slikama, tim redom: Nový Jičin (Češka), Pivnica Z, Medvedgrad Savska, Velenje (Slovenija), Jastrebarsko, Mokrice, Karlovac, Beograd (Srbija), Varaždin, pivovara Samoborska, oldtajmer, pivnica Samoborska, nova pivovara Huzjanova…sedam veličanstvenih

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

49 Guinnessa – to je stvarno svinjski
Dylan Thomas

Nacrtaj mi krigl

Drinking beer.jpg
Drinking beer.jpg





Najnovije iz kategorije Interview