Vrućina je i u Markovoj kancelariji. Uzalud su pootvarana sva vrata. Zrak se ne miče. Pod od dasaka, nedovoljno osušenih prije postavljanja, sav se izuvijao. Pored nogu, u udubljenju pisaćeg stola, Marko drži bocu piva i od vremena do vremena, kad nema stranaka, gutne. Ali piva je mlaka, nije to pravi užitak.
Valjalo bi je rashladiti i onda je izliti niz usijano grlo. Kad ide kući na ručak, Grozdana ga obavezno dočeka. Ponekad čak iziđe na ulična vrata. Stoji tu i gleda gore-dolje, kao da čeka kola sa sijenom ili drvima, pa je tu da otvori ljesu, da kočijaš ne mora silaziti. Ali nit ima livade nit u staji stoku koju treba hraniti. A drva se po ljeti ionako malo troše.
- Jel' ti vruće, Marko? - pita ona blagajnika.
- Jest, bogami, pripeklo - odgovara on prostodušno, kratko, iako bi volio da je naučen na duže razgovore.
- U vrtu mi je sve izgorjelo. Trebalo bi zalijevati. Ali kako da ja sama... Joj, što me u križima nešto trga. Bit će promjena vremena...
- Samo da bar vršidba prođe - brine Marko.
- Ma šta je tebe briga! Imaš plaću! Mogu sjekire padati, tebi je plaća osigurana.
- Što je to, nekoliko dinara - maše Marko rukom.
- Da, kad sve potrošiš na cure!
- Ma nemam ja vremena za cure. -
Vidi ga, svetac! Još da ti povjerujem. Ovakva ljudina kao ti, odmoren... Možeš ih imati na svaki prst! Marko u sebi misli: kad bi to barem bila istina! Grozdana mu se ruga. Možda je nešto načula i o ludoj Jani. Odjednom ga koža zasvrbi. Iako je bio obučen samo u potkošulju, kapljice znoja pojave se na rukama i ramenima. Trebao se suzdržati gore na pašnjaku. - Mogao bi mi pomoći zalijevati vrt. Šta sam ja gora od drugih. Ili me se bojiš?!
- Pa nisi me ni pozivala, šta ja znam - brani se Marko koji je rado svakome pomagao ali se nije volio nametati.
- Šta ću te zvati kad me nekako mrgodno gledaš. Valjda ti nisam po volji? Znam, ima mlađih, na te ti pucaš.
- Šta to govoriš, Grozdana!
- Nisam slijepa! Ali svejedno, iako nisam lijepa niti tebi po volji, pomoći mi odnijeti nekoliko kanti vode bi mogao. Šta bi te to koštalo!
- Časna riječ, da sam znao... - neugodno je Marku.
- Vidim, danas je muška ruka skupa. - Časna riječ, da sam znao, Grozdana. Evo, daj mi kantu, idem sada odmah! Zar misliš da sam takav čovjek?
- Ma kud ćeš sada, po ovakvoj vrućini. Sve bi se sfurilo, povenulo. Dođi predveče, kad zađe sunce. Tako je Marko još isto veče došao zalijevati Grozdanin vrt. Zemlja je vodu upijala istog trena. Dobro što je Grozdanin bunar bogat vodom. Svaki drugi bi presahnuo kad bi iz njega izvadili toliko vode. Ona je prstom upirala kamo da lijeva vodu, polagano, da ne bi zatro nježne biljčice, i usput plijevila gredice. Već se spustila noć, bez mjesečine, gusta i topla, kad su izišli iz vrta. Od težine prenešenih kanti vode Marku su igrale žile na rukama. Disao je duboko kad ga Grozdana pozva u kuhinju da tu nešto pojede i popije. - Nema ništa sigurnije i vrednije od muške ruke - uzdisala je.
Već je imala pripremljenu i narezanu šunku, luk, kisele krastavce. Ona je iz frižidera, koga je u selu posjedovao još samo mesar Abesinac, izvadila bocu piva.
- Popipaj kako je hladno!
- To valja! A je li skup frižider?
- Skup? Pa skup je. Ali za koga da štedim? Danas jesi, sutra nisi. Tko bi mislio da će Banda ostati pod onom zemljom? A eto, juče su ga pokopali. Grozdana je to mislila na nesreću koja je zadesila gazdu Ivana Bandu kad je strugao u jednoj jami ilovaču zemlju koja mu je trebala da oblijepi pleter u svinjcu. Dok je on motikom strugao, brdo zemlje se urušilo i zatrpalo ga. Tri sata je pet muškaraca odgrtalo zemlju da dođe do leša. Grozdana se nešto rastužila.
- Daj i meni da popijem. Ima još pet boca unutra. Ili bi ti radije vina? Reci ako hoćeš, ne stidiš se valjda?! Mrzlo pivo izvanredno je godilo Marku. Jeo je kao vuk, ni sam nije vjerovao da je odjednom tako ogladnio. Grozdana je tek nešto okusila, ali je zato češće prinosila bocu ustima. Usput je objasnila da pivo najradije pije iz boce, da joj se grlo boce u njenim usnama baš sviđa, da je to golica, da joj hladi vrele usne... - Vrućina - pokuša Marko objasniti.
- U meni je vrućina - reče Grozdana s rukom na prsima, uvlačeći duge debeljuškaste prste između mornarske majice i mesa koje je vrelo. Marko to nije opazio već je samo lijevao pivo u sebe. I posljednje pepeljasto svjetlo ugaslo je. Prevagnula je potpuna tama. Zamrlo je i cviljenje oso- vina kola koja se vraćaju s polja. Tišina, poput neke velike beskrajne dlakave mačke mekog krzna, udobno se smjestila i pritisla površinu zemlje. Nije se micala i nije dala ičemu pod sobom da se makne. Grozdana nije palila svjetlo da ne namami komarce ili mušice kojih su rojevi vrebali plamičak šibice pa da zaplešu oko njega. Marko je odobravao tu opreznost. Svjetlo mu nije trebalo. Odgurnuo je tanjur u kom su bili samo još neprobavljivi ostaci. Ali zato nije odvajao ruke od hladnog stakla pivske boce. Milovao ju je i nalijevao se. - Svijet je proklet - reče Grozdana. Sad je sjedila na krevecu, pokraj štednjaka koji već danima nije vidio vatre. Podigla je haljinu preko tustih, zaobljenih čaški koljena da olakša isparavanje znoja. - Svi ti zavide - nastavila je. Marko nije shvaćao na što cilja, ali se slagao s njenom glasno izrečenom osudom ljudskog jala. Ta zar ga nisu poprijeko gledali otkako je blagajnik u zadrugi? Zar ga nisu ogovarali, blatili, svašta izmišljali. Zar to nije zavist, selska zavist. Da, ljudi su zli i pokvareni. Kopaju jamu jedan drugome i vesele se tuđoj nesreći. Grozdana je potpuno u pravu!
- Ti si vidio svijeta. Bio si u vojsci. Ti bar znaš - optuživala je dalje Groz- dana.
- Nemaš kamo otići. Marko je pritom imao na umu kinematograf. Za vrijeme služenja vojnog roka najradije je posjećivao kino. Drugi su pili ili besciljno lutali gradom, centrom, dok je on zauzimao mjesto u divnoj zamračenoj dvorani i čekao da platno oživi.
- Svugdje je isto - tvrdila je Grozdana. Nije htio protivurječiti, bio je gost u tuđoj kući. Pivo ga je ošamutilo. Tijelo je postalo lijeno i izduženo. Ispružio je noge u mraku i dotakao bosa Grozdanina stopala.
(odlomak)
Zvonimir Majdak, rođen je 1938. godine u Zrinskoj kod Grubišnog Polja. Završio je Filozofski fakultet u Zagrebu. Bio je urednik književnih časopisa Republika i Polet i dugogodišnji i jedini urednik biblioteke stranih pisaca GAMA u Mladosti. Pjesnik, prozni pisac, kritičar i književni agent za strane pisce. Piše i TV drame, radio-drame i komedije, feljtone, putopise i novinske članke.
Objavljena djela: Tip na zelenoj livadi (pjesme, 1960); Pjesme (1960); Ukleti motociklista (pjesme, 1963); Bolest (roman, 1964); Mladić (roman, 1965); Gledaoci (priče, 1966); Igrači (roman, 1969); Kužiš, stari moj (roman, 1970); Pazi, tako da ostanem nevina (roman, 1971); Glavno da se gura (pjesme, 1974); Stari dečki (roman, 1975); Tiha jeza (roman, 1975); Frajerski nokturno (pjesme, 1976); Marko na mukama (roman, 1977); Ženski bicikl (roman, 1978); Kupanje s Katarinom (roman, 1978); Gadni parking (roman, 1980); Ratne šljive (priče, 1982); Hrvatska kuhinja (drama, 1983); Vođa navale (priče, 1983); Lova do krova (roman, 1984); Biba, okreni se prema zapadu (roman, 1984); Gradski ljubavnici (pjesme, 1985); Daske za sunčanje (roman, 1986); Muška kurva (roman, 1986); Ruska kneginjica iz Zagreba (priče, 1988); Starac (roman, 1988); Lugarnica (roman, 1989); Krevet (roman, 1990); Motreći sa stropa Irenu i njenog muža (priče, 1990); Oproštajni gaableatz (roman, 1992); Umrijeti u Tuškancu (roman, 1992); Mala hrvatska grofica iz Austrije (roman, 1993); Hrvatski križ (roman, 1993), Tajna trga N. (roman, 1994); Kćerka (roman, 1995), Melankolija tijela (pjesme, 2008), Povratak sudbini (roman, 2010) i Suton (priče, 2012). Pod pseudonimom Suzana Rog objavio je serijal erotskih romana o Suzani: Baršunasti prut (1987), Gospođa (1988), Ševa na žuru (1989), Ponovno sam nemoralna i pokvarena (1996), Želim još puno puta (2001) i Fircigerice (2010).
Prema njegovim romanima ili scenarijima snimljeno je dosta filmova i TV drama: Medeni mjesec (1983) prema romanu Marko na mukama, Kvit posla (TV drama, 1983), Noćna skela (TV drama, 1976), Gorčina u grlu (TV drama, 1973), Rođendan male Mire (TV drama, 1972), Vježbe iz gađanja (TV drama, 1971), Boksači i Dobra stara peć.
Zvonimir Majdak živi i radi u Zagrebu. Dobitnik je mnogih književnih nagrada i priznanja kao što su: Godišnja nagrada Vladimir Nazor za 1985. godinu, Nagrada Ksaver Šandor Gjalski za roman Krevet 1990. godine, Nagrada Dubravko Horvatić za prozu za priču „Krvavi sabor križevački" 2011. i tri puta prva nagrada Večernjeg lista za kratku priču. (Izvor: Goodreads)
