Nađem li se prvi put u nekom lokalu, konobarima, čak i kada je to jasno naznačeno tendama, suncobranima, čašama, pepeljarama, raznim promotivnim materijalima, točionicima i hladnjacima, uvijek postavim isto pitanje: Kakvo domaće pivo imate? Iako je odgovor uglavnom očekivan, mogućnost iznenađenja postoji jer se među brandovima giganata ponegdje nađe i pivo iz neke male pivovare koje reklamom nije istaknuto. Ali, često dobijem i ovakve odgovore: Što vam srce poželi, gospodine ili Imamo sve, samo kažite. Odlično, molio bih Velebitsko.
Ne držimo Velebitsko!
- Onda Vukovarsko, molim.
- Oprostite, nemamo ni to!
- A Staročeško?
- Vi sve nešto što nemamo!
Mogu nastaviti niz pa naručiti i Favorit iz Istarske, Slavonsko iz Osječke ili San Servolo iz Bujske pivovare, ali nema smisla tjerati mak na konac pa tu stanem i zaključim da to sve znači pivo iz portfelja tri najveće hrvatske pivovare. Skupe reklamne kampanje multinacionalnih kompanija itekako imaju efekta pa za većinu prosječnih gostiju zaista ne postoji ništa više od onoga što vide na televizijskim ekranima i jumbo plakatima. Ali što ćemo sa stereotipima kod konobara, kod onih koji bi po pozivu svoga posla u dahu trebali znati nabrojati sva hrvatska piva namijenjena ugostiteljskom tržištu? Pa nemamo ih puno, tek šest industrijskih, četiri male i tri craft pivovare s ukupno pedesetak domaćih brandova.
Hrvati potroše gotovo dvostruko više piva nego vina: godišnje se popije 82 litre piva po glavi stanovnika, što nas svrstava na 10. mjesto top ljestvice svjetskih pivopija, a tek 42,6 litara vina. Međutim, tu golemu popularnost piva ne slijedi i kultura uživanja u zlatnoj tekućini, iako su u posljednjih nekoliko godina zamijećene promjene na bolje: raste potražnja pivskih specijala; sve je više festivala piva na kojima se nude nepasterizirane i nefiltrirane varijante domaćih pivovara, što pivu jamči izvornost: ove godine otvorene su dvije craft pivovare, a najavljuje se i osnivanje novih; u potrazi za novim okusima, sve više ljudi pivo kuha u svojim kućama; dobili smo prve pivske sommeliere... Ugostitelji ne smiju zanemariti činjenicu da se gotovo 50 posto ukupne proizvodnje piva proda u tri ljetna mjeseca, dakle, u turističkoj sezoni, i da po broju gostiju prednjače nacije koje drže prva dva mjesta u ispi-janju piva - Česi sa 143 litre i Nijemci za 110 litara per capita godišnje. Oni dolaze iz zemalja izrazito bogate pivske kulture i svuda po svijetu vole piti lokalna piva, onako kako to rade kod kuće.
Sve to govori da odnos prema pivu u ugostiteljstvu, kako u jednostavnim kafićima, tako i u vrhunskim restoranima, valja mijenjati iz temelja i da pivo u ponudi i prezentaciji konačno treba izjednačiti s vinom jer Hrvatska je pivska koliko i vinska zemlja. A to prije svega znači napuniti hladnjake različitim tipovima i vrstama piva različitih pivovara, uvesti pivske karte s opisom onoga što se nudi i educirati konobare, jer na njima leži najveća odgovornost da gostima u svakom trenutku i za svaku priliku znaju preporučiti odgovarajuće pivo. Zahtijeva to malo truda ugostitelja i dobavljača, jer treba riješiti probleme transporta, skladištenja i hlađenja, ali dugoročno će se svakako isplatiti.
Potvrđuje to Slavko Šnajder, vlasnik kafića Pub iz Virovitice, čiji gosti na izbor imaju 46 različitih oblika piva. Teško je, ali uz maksimalno zalaganje sve se može. Najbitniji su korektni odnosi s dobavljačima, kaže Šnajder.
Andrej Čapka, vlasnik Zmajske pivovare, čije se pivo Pale ale i Porter nude u 40 kafića, kaže da ugostitelji, koji se odluče proširiti svoju pivsku kartu i uvrstiti craft pivo u ponudu, mogu višestruko profitirati. Craft pivo i pivo velikih pivovara, kaže Čapka, nisu konkurencija - ponudom craft piva ugostitelji primarno dobivaju razlikovni moment širinom ponude, privlače goste koji do tada nisu dolazili u objekt te povećavaju ukupnu prodaju piva.
Prenosimo iz časopisa InBar broj 3/2014.