Kartica, računar, mobilni, ulaz u zgradu, alarm na poslu - sve više „vrata" otključavamo pomoću lozinke.
Što, valjda, znači da smo i sami sve više zaključani.
I što se više krijemo više nas otkrivaju. A nije bila naša ideja da stavimo katanac. To je izum kojekakvih osiguravajućih društava, medija i napose države, koji nas tobože štite od nas samih. Ono vrijeme kada ni noću nismo imali naviku okrenuti ključ na kućnim vratima je ostalo u imperfektu.
Veliki rođak nam je ušao u trag i stvarajući privid naše sigurnosti učinio od nas paranoike. Koji mogu biti locirani u svakom času. Sjetite se samo spektkularnih smaknuća svjetskih „terorista". I to sve zahvaljujući signalu.
Zahvaljujući zraci odašiljača, takozvanom lokatoru, naši zaštitnici mogu navodećom raketom pogoditi i špic olovke na pisaćem stolu vaše radne sobe na devetom katu.
Pa se onda mi na razne načine dovijamo smisliti šifru koju nitko neće provaliti. Zaključavamo našu privatnost i integritet imenima sazvježđa, sloganom firme za montiranje krova i nadimkom profesorice fizike iz gimnazije. Skorom finalne utakmice kupa velesajamskih gradova i omiljenim začinom.
Pa nam se ponekad sve pobrka u glavi i onda nam tanka metalna usta bankomata progutaju karticu. Ili zablokira fejsbuk. Ne pomažu ni godine ni iskustvo. Svakog novog ožujka zatvori se po jedna ladica u koju pohranjujemo memoriju.
Šifru svih šifri sam otkrio ovih dana u jednoj pulskoj birtiji. Lozinka za WIFI mrežu bila je malapivazavan. Neću vam otkriti ime birtije, ali ako platite u imenu skriveni objekat mogli bi se dogovoriti.
Više puta sam navratio u tu birtiju i uvijek bih par puta pitao za lozinku.
Uz sav rizik da i sam postanem onaj, kako se ono zove, lokator.
