Mala pivovara posve velika

Duž češko-njemačke granice, na krajnjem zapadu zemlje, smještene su oblasti Šumava i Chodsko, a u mjestašcu Chodova Plana, općini sa samo tisuću i osamsto žitelja je obiteljska pivovara Chodovar, koja dokazuje jednu uistinu nesvakidašnju stvar – da se s malom pivovarom može raditi veliki posao. Ovdje se naime kuha samo 65 tisuća hektolitara piva, ali sve tako vrvi turistima, da je posjet moguć samo uz prethodnu predbilježbu.

Što ih tako magnetski privlači? Teško je sve i nabrojati. Kada je prije šesnaest godina pivovara privatizirana, novi vlasnik uložio je bogatstvo u temeljitu obnovu cijelog areala. Svi objekti ogromnog kompleksa stilski su renovirani i sjajno opremljeni, a gostima je osim razgledanja pivovare na raspolaganju restoran i „beerarium“ u staroj sladari, hotel i restoran „Kod majstora pivara“, „Prave pivske kupelji“ – prve češke toplice s relaksacijskim tretmanima na bazi piva, restoran „Ve skale“ u labirintu podruma izdubenih u granitnoj stijeni, pivski muzej, velika vrtna pivnica, ukupno tri tisuće mjesta za gladne i žedne goste, kušanje cijelog asortimana, uključujući nefiltrirano pivo ravno iz kada za odležavanje, nekoliko prodajnih mjesta na kojima se može lupiti pivo i suveniri, te širok asortiman vlastite pivske kozmetike. Tu su i razne manifestacije, poput svečanosti otvaranja sezone točenja piva, dana piva, europskog i svjetskog prvenstva u kotrljanju buradi, pivske akademije, Silvestrova u pivskoj banji… Napokon, ima tamo i nekakvog piva – ukupno šest regularnih vrsta, uključujući takozvano „kvasnjicove“, to jest pivo s naknadno dodanim kvascem, plus specijali poput onog božićnog koji se upravo priprema, plus bezalkoholno, od čega se neka piva pune u boce s patentnim zatvaračem. Da, ni to nije sve – mineralna voda, koja potječe iz istih izvora iz kojih se snabdijevaju Marianske Laznje, i koja se koristi u terapijama pivskih kupelji, pakira se i odlično prodaje kao marka Il Sano. Međutim, voda nas ovdje ne zanima.

 

 

Nikakvo čudo, da se ovdje dešava pivski mirakul, jer u tim krajevima znaju s pivom. Naime, zapadnočeški kraj, u koji spadaju Chodsko i Šumava, obiluje pivovarama, i malim i onim malo većim, pa i gigantima, i onima koje uredno i uspješno posluju i onima koje su privremeno ili zauvijek zatvorene. Ne računajući Plzenj, premda je on na puškomet, konkretno – na pedesetak kilometara od Chodove Plane – i njegove tvornice piva Prazdroj, Gambrinus, Groll, Purkmistr i U rytiře Lochoty, plus pivovarski muzej, čim se mrdnemo na zapad, prema njemačkoj granici, već smo u Dobranyma, koji imaju pivovaru, pa onda u Střibru, Velichovu, Velikom Rybnjiku, Loketu. Male hotelske, gostioničarske i obiteljske pivovare nalazimo i u Železnoj Rudi, Klatovima, Sokolovu, Lomnici. U mjestu Kašperske Hory je muzej piva. Znamenite mondene toplice Karlovy Vary, danas najpoznatije kao stjecište svjetskih filmaša i ruskih tajkuna, rodno su mjesto čuvene Becherovke, dakle biljnog likera, ali proizvodilo se tamo i pivo. Nažalost, pivovara koja je osnovana 1879. godine ključ u bravu stavila je u godini proslave okruglog 120. rođendana. I Domažlice su imale pivovaru i to još predaleke 1341. godine, ali ona je nakon mnogih muka zatvorena prije petnaest godina i otada traje spor s nekadašnjim vlasnicima iz Plznja. Ljetos su, 25. lipnja, bivši radnici pivovare priredili protestni „dan otvorenih vrata“ i u pivovari upriličili promociju CD-a etno benda Chodska vlna, koji zdušno preporučujem, jer sam za prošlomjesečnog posjeta domažlickom kraju imao zadovoljstvo slušati ih u mjesnom domu kulture u Postřekovu. Šest kilometara odatle, u Trhanovu, maloj općini tik uz granični prijelaz Fuchsbrunn-Fulmava, je dvorac u kojem sam, zajedno s članovima češke besede Prekopakra boravio četiri dana posljednjeg tjedna u rujnu. U tom dvorcu je također nekada bila pivovara, a izgradio ju je u sklopu velikog proširenja zdanja 1810. godine, grof Filip Jan Stadion, koji je prije toga bio austrijski državni tajnik i ministar financija. Ta pivovara već dugo ne postoji – definitivno je zatvorena 1921. godine i danas se može vidjeti jedino na požutjelim fotografijama, no za ono vrijeme imala je respektabilan kapacitet od deset tisuća hektolitara.

Kuhanje piva u dvorcu je zapravo prestalo četiri godine ranije i preseljeno u pivovaru Kout na Šumavi. Zanimljivo je da je ta pivovara, koja i danas kuha izvrsno pivo, poslužila kao zamjenska tvornica i za pivovaru iz Cheba, mjesta kod Marianskih Laznji, koja je svoju proizvodnju preselila u Kout prije dvije godine, a lani je nažalost ugašena. Inače, pivovara u Koutu ima sjajnu prošlost, a osnovali su je još 1736. godine preci rečenoga grofa Stadiona. Istoj je lozi pripadala sve do 1924. godine, kada umire posljednji baštinik grofovske časti, a otada pivovara mijenja više vlasnika do kraja Drugog svjetskog rata, kada biva nacionalizirana, i 1969. godine prestaje raditi. Obnavlja ju na ruinama starog zdanja sadašnji vlasnik i majstor pivar Bohuslav Hlavsa, 2006. godine, i danas kuha 5.500 hektolitara, od čega se nešto popije i u čuvenoj praškoj plešućoj zgradi Ginger i Fred.

Nešto malo popio je i vaš autor na terasi lokalne pivnice u Postřekovu. „Ovu pivnicu gradili smo sedamdesetih godina 'u brigadi', a to znači dobrovoljnim radnim akcijama,“ otkrio mi je moj domaćin Jaroslav Buršik, službenik domažličke burze rada. „Subotom bismo se okupili i udarnički navalili na posao, a našla se tu uvijek i gajba piva,“ govorio je dok smo uživali u pretoplom kasnorujanskom vremenu i sjajno ohlađenoj koutskoj dvanaestici, gledajući na krakterističnu češku aleju jarebike, atraktivnog drveta s grozdovima tamnocrvenih bobica. To što smo pili, jedno je od četiri vrste piva koje se u „budžaku“ kuhaju – svijetla desetka i dvanaestica, te tamna četrnaestica i osamnaestica – piva se filtriraju, ali ne pasteriziraju, a na zahtjev isporučuje se i nefiltrirano.

Svakako je sada već vrijeme da se vratimo našem domicilu u Chodovoj Plani, ali ne mogu da se još malo ne zadržim u Trhanovu i ne otkrijem da tamošnji dvorac ima još jednu poveznicu s pivom. To je zdanje, naime, krajem sedamnaestog stoljeća izgradio Wolf Maxmilian Lamingen, zvani Lomikar, koji je ugušio chodsku bunu i na vješala poslao njihova matiju gupca, Jana Sladkog Kozinu. Taj je pak, kako možete pročitati u prvoj priči Velike češke pivske knjige, posljednji vrč piva na putu prema galgama popio na mjestu na kojem je kasnije izgrađena prva plzenjska pivovara. A priča o Chodovoj Plani također nas vodi daleko u prošlost i u svijet mitova i legendi. Čak u vrijeme kada je tamo bila samo utvrđena postaja Choda, koji su čuvali zemaljsku granicu. „Chodi su bili graničari,“ objašnjava Jaroslav, dok u njegovoj obiteljskoj kući „tumačimo“ dva izvora (pramena) – Staropramen iz praškog Smichova i Zlatopramen iz Usti nad Labom. „Čak nikad nije pouzdano utvrđeno jesu li uopće bili Česi. Tako su ih zvali zato što su išli pješke – „chodili“ (to jest – hodali), nisu bili naoružani ničim drugim osim sjekire na dugačkom držalu. Tim sjekirama su se poštapali hodajući pograničnim šumskim bespućima, a kad bi uočili napredovanje neprijatelja, njima bi rušili stabla i pravili zapreke.“ Cijelo to područje je, naime, prekriveno gustom šumom. S jedne strane granice je „Bayerisches wald“, a s druge „Česky les“, dakle bavarska, odnosno češka šuma. 

 

Kad je Jan Lucemburški pod češku krunu pripojio chebsku oblast, čuvanje granice u Chodovoj Plani izgubilo je smisao, pa je utvrda opustjela, a na njenom mjestu ostali su podrumi izdubeni u granitnoj stijeni – idealni za pivovarske podrume. No, da bi se kuhalo pivo, nisu dovoljni dobri podrumi, potrebna je i dobra voda, i u dovoljnoj količini. Legenda, koju prenosi dr Zdeněk Susa, kaže da je vodu pod stijenom pronašao pas po imenu Albi, koji je ljude odveo do izvora, te su od tog vremena počeli kuhati pivo. U znak zahvalnosti proglasili su psa dobrim duhom pivovarskih podruma i naslikali ga za grb svoga ceha. Primijetit ćete vjerojatno da se na etiketama i podmetačima pojavljuju psi različitih rasa, a zajedničko im je samo to što su bijeli. U srednjem vijeku se naime, nije znalo ništa o pasminama pasa, pa podataka o tome nema, a po imenu psa znamo da je bio bijele boje. Priča o psu Albiju spada dakako u usmenu predaju, a što se pisane povijesti pivovare tiče, ona počinje 1573. godine, kada su mjestom vladali velikaši iz obitelji Šlik. Pivovara se uspješno razvijala gotovo puna tri stoljeća, a onda ju je 1861. poharao požar. Vlasniku vlastelinstva, grofu Berchem-Heimhausenu pivovara je toliko značila da ju je odmah obnovio i već slijedeće godine ponovo je kuhala pivo, i kuha ga neprekidno sve do danas.

 

Prvi podatak o kapacitetu tvornice potječe iz 1630. godine, kada je skuhano 1.920 vjedara piva, a današnja proizvodnja od 65 tisuća hektolitara dosegnuta je 1960. godine. No, to je daleko od maksimalnog kapaciteta pivovare, pa je 1990. godine zabilježen rekord od 185 tisuća hektolitara. Nakon drugog svjetskog rata pivovara je, dakako, nacionalizirana i prošla kroz mnoga restrukturiranja, odnosno pripadala nizu različitih socijalističkih gospodarskih mastodonata, te napokon završila kao dio plzenjskog Prazdroja. Godine 1992. postaje prvi plzenjski satelit koji se oteo iz majčinskog zagrljaja i otada djeluje kao samostalno obiteljsko poduzeće koje vodi obitelj Plevka, na čelu s predsjednikom uprave Jiřijem Plevkom. Svaki cvancik investiran u grandiozni kompleks obilato se isplatio – postali su prava meka pivoljubaca, ne samo iz Češke – a među njima je i aktualni predsjednik države Vaclav Klaus – nego i iz inozemstva, a posebno iz nedaleke Njemačke, u koju uostalom, odlazi dosta ovdašnjeg piva. U pivnici „Stara sladara“ uz sve drugo je i spremište za osobne krigle stalnih gostiju, a čak i toaletne prostorije su prava pravcata rapsodija. Posebna priča su pivske toplice. Osmišljene su pomno i uz pomoć stručnjaka iz nedalekog slavnog banjskog trokuta (Karlovy Vary, Marianske Laznje, Františkove Laznje). Dakako, gosti se ne kupaju u samom pivu, nego u mješavini piva i mineralne vode, s dodatkom hmelja, sušenog bilja i pivarskog kvasca. To ima učinak klasične kupelji – snižava tlak i blagotvorno djeluje na krvotok, te umiruje, a osim toga pomlađuje kožu. Uz kadu je točionik tako da uz smirivanje u kadi dobivate i pivo, a drugo fasujete u nastavku tretmana, koji uključuje masažu. A treće za obilaska pivovare, koji sadrži i degustaciju.

  

U vrtnoj pivnici, kao i u svim ostalim prostorima, pivo se toči u staklene krigle, a mi smo, kao posebno najavljena ekskurzija iz Hrvatske dobili i hrastovu burad s mesinganim pipama, tako da je ugođaj te vruće rujanske subote bio uistinu sjajan. Kako sam bio gost kulturno umjetničkog društva Češka beseda iz Prekopakre kod Pakraca, a naši domaćini članovi tamošnjeg foklornog ansambla iz Postřekova, nije nedostajalo glazbe i dobrog raspoloženja, a posebno dobru atmosferu stvarala je „mala dudacka kapela“, što će reći „mali gajdaški orkestar“ u kojem glavnu ulogu igraju gajde, a prate ih violina i klarineti. Kako je planirano razgledanje proizvodnog pogona neočekivano odgođeno, pa se boravak u vrtnoj pivnici odužio, planula su tri bureta svijetle jedanaestice, a vrijeme čekanja dijelom smo proveli i u famoznoj pivnici u stijeni – labirintu izdubenom u granitnom brdu, koji je nekad služio za vrenje piva, a i danas se dijelom koristi za odležavanje pivskih specijaliteta. Većina je ipak preuređena u pivski muzej i izvanrednu pivnicu, gdje ima mjesta za 260 gostiju. Tamo sam se, kušajući tamno pivo i „kvasnjicove“, pivo u koje se, kada je već gotovo, dodaje kvasac, koji izaziva naknadno vrenje, i ujedno pivu daje punoću, gustoću i mutnoću, uvjerio da tu nije sjajna samo forma, nego i glavni sadržaj toga pivskog spektakla – zlatni sok od ječmenog slada.

 

U pivovaru smo ušli kasno poslijepodne, a predstavljanje je počelo demonstracijom kotrljanja hrastove pivske buradi. Tako su domaćini podsjetili da u lipnju organiziraju europsko, a od ove godine i svjetsko prvenstvo u toj neobičnoj disciplini, a kako se to radi – zorno su pokazale dvije zgodne djevojke. I sama tvornica uređena je i opremljena kao izložbeni prostor – sve je uredno, čisto, pažljivo dizajnirano i ukrašeno mnogim slikama, dokumentima, fotografijama i diplomama koje svjedoče o tome da su piva ove kuće prepoznata od strane raznih ocjenjivačkih sudova na sajmovima, festivalima i izložbama.

Iako smo bili oduševljeni onim što smo vidjeli za obilaska pivovare, naši nas domaćini spuštaju na zemlju i uvjeravaju da su nam pivari pokazali samo desetinu onoga što tamo vrijedi i treba vidjeti. „Papa vas je zakinuo za veliki užitak,“ rekli su, aludirajući da je posjet svetog oca Benedikta XVI, koji je upravo toga vikenda uoči blagdana svetog Vaclava, patrona češke zemlje boravio u trodnevnom posjetu Pragu i Brnu, razlog nagle promjene prioriteta i naše pivovare, i otkazivanja već dogovorenih aranžmana. Štogod da je razlog što nismo uzeli sve što nam Chodovar pruža, na kraju se svodi na jedno – to nije bio naš zadnji susret s Chodovom Planom. Nema nam druge, nego doći ponovo. Dakako, u paket aranžmanu.