Tijekom svibnja ćete ponegdje, naročito u selima, vidjeti visoko drvo sa zelenim granama na vrhu, urešenim raznobojnim trakama. To su svibanjska stabla, iliti majpani, od njemačkog maibaum. U mnogim krajevima, naročito u Bavarskoj i Češkoj, taj stari pučki običaj ima puno veze s pivom, pivopijama i pivovarama.
Baš na 1. maj prošao sam dijelom Češke (južna Moravska), Austrijom, te Mađarskom i na mnogim mjestima su se na vjetru vijorile šarene vrpce u krošnji visokog ravnog drveta, u Češkoj i Austriji gotovo na svakom koraku, kod sjevernih susjeda tu i tamo, a kod nas samo u selima oko Daruvara u kojima djeluju češke manjinske udruge – Češke besede, koje danas čuvaju ovaj običaj koji je zapravo izvorno povezan s cvjetanjem i listanjem, s buđenjem prirode, to jest s proljećem kao takvim. Odvajkada je to bilo da su se u čast boga Maiusa, po kojem je nazvan mjesec svibanj (maj) i koji je štovan kao patron rasta, priređivane razne svečanosti kao pozdravi proljeću – majske procesije ili cvjetna korza, a u svim tim ceremonijama u središtu zbivanja bila je zelena grana ili drvce.
Uz postavljanje majpana (u češkom se koristi izraz májka ili máj), posljednjeg travanjskog dana, dakle uoči 1. maja, i uz njegovo rušenje posljednjeg dana svibnja, priređuje se zabava uz kulturno umjetnički program i točenje piva. Kako je to i vrijeme početka sezone točenja piva, često se majpan postavlja u pivovarama.
Običaj postavljanja svibanjskog stabla „gospodinu starom“ odnosno glavnom majstoru pivaru u pivovari u XVIII. stoljeću, opisan je u knjizi Z historie piva Čeněka Zíbrta, i kaže ovako:
Među omiljene starovinske zabave i plesove pučke ubrajamo obrede pri svečanostima na prvog svibnja, kad su bili postavljani majpani, a oko njih se plesalo. Vjerodostojan, a koliko znam i jedini opširan izvještaj iz vijeka XVIII. sačuvao nam je Jan Jeník, vitez iz Bratřica u svojim Sjećanjima, uloženim u biblioteci Muzeja češkog kraljevstva.
On ove majske svečanosti s plesom opisuje ovako: „Dne prvog maja. Na taj je dan postojao taj običaj da je u svakom selu i u svakom gradu usred mjesta bivao postavljen lijep, visok majpan, a kad je u tom selu u svojoj utvrdi ili dvorcu boravila plemićka vrhuška, onda bi se u dvorištu dvora postavila još dva stabla nasuprot dvorskim prozorima. Ti majpani pravili su se od visokih, lijepo naraslih stabala, obično drva jelovoga. Odozdo pa nagore sve su grane odsjekli, a samo kruna sasvim gore, sami vršak ostavljan je u cijelosti lijepo zelen, a ono što je tu zelenu boju još više naglašavalo bilo je to što se sa cijelog stabla skidala kora, pa je ta jela, sada onako bijela sve do zelene krune, na sebe privlačila svekolike poglede, čineći lijep prizor.
Ovi majpani su postavljani rano ujutro prije svanuća. A kad se razdanilo, ustajali su svi iz svojih postelja i dolazili gledati postavljeni majpan. Taj se stari običaj se održao posvuda, i u gradovima i pri vojnim postajama, pri čem u su vojnici svome „oberstu“ ili pukovniku, a kompanije svojim poglavarima pred njihovim kvartirima majpane postavljalil. To, kako se vidi, nije bilo badava. Već poslijepodne bi se na trgu okupila družina mladih, pa bi najboljega između sebe izabrali za kralja, kojemu bi tu i tamo prišpendlali raznobojne svilene trake kriomice „posuđene“ od djevojaka i smotane u šarene mašne, a zatim su njegov lijepi stas nastavili i dalje kititi. Kad bi to obavili obećali su kralju svome slijepu poslušnost čitavog tog dana i bespogovorno izvršavanje svih zapovijedi njegovih. Već je s njima bila i unaprijed dogovorena glazba, obično gajde i violina, a onda se išlo tamo kamo je kralj zapovjedio pokretom ruke, a to je dakako bilo u smjeru njegove drage.
Pri toj svečanosti imale su djevojke i troškova, jer kad bi došli k onome zdanju čiji je krov kakvu djevojku skrivao, morala je ona odmah iz svoje sobe izaći, ljubazno ih pozdraviti i onda novcem isplatiti, za što je bi jedan od njih pružio blagajnu u vidu škrabice, u koju je ona nekoliko groša ili krajcaru ubacila. Toj isplati protiv velike nesreće nijedna se cura nije smjela izmaknuti, jer je bilo strogo određeno da s tom djevojkom koja bi se u taj čas odmakla i htjela svojevoljno to plaćanje izbjeći, nijedan od mladića iz susjedstva, pa bio to i njezin momak, cijelu tu godinu plesati ne smije i neće. I tako se s muzikom, pjesmom i podcikivanjem od jedne kuće do druge išlo i na svakom se mjestu ponavljalo tako kako je rečeno. A svaka koja je platila priključivala se povorci, pa je idući selom rastao i broj plesačica.
Bivajući potom sa svojom povorkom gotovi, vratili bi se svi na seoski trg gdje se okolo postavljenih majpana veselo plesalo. Tu se, međutim, ne bi dugo zadržavali, nego bi se zaputili prema dvorcu svojim vrhovnicima. Tu bi na dvorskom placu počeli plesati ponešto opuštenije. Pri tom nisu propustili da sve do posljednje vlastelinske sluškinje i do zadnje dvorske djevojke pozovu na uplatu novčanog priloga. Kako bi koja to radosno učinila skakala je u kolo plesno i svi su se zajedno vrtjeli u krug.
Na tu je veselost gledalo milostivo vrhovništvo sa svoga prozora blagonaklono. Tek na kraju, nakon dugotrajnog plesa i svakojakih vragolija milostivi bi gospodin s prozora svoga zapovjedio da im majstor pivar donese pola bačve piva. Za koji bi milostivi dar družina dva svoja momka gore u dvorac poslala kako bi milostivom gospodinu pokorno i uljudno uime svih zahvalu složili i u dubokoj poniznosti ruku Njihove Milosti poljubili.
A sad je u zahvalu za onih pola bačve piva sve živo majstoru pivaru, ili, kako se govorilo, „gospodinu starom“ nahrupilo. A pošto su tom gospodinu starom pred njegovom pivovarom također jedan majpan postavili i oni sad okolo njega neko vrijeme plesali, natočio im je jedan korbel (drveni vrč) piva iz takozvane babe (bačva piva koja se ne računa u ukupno proizvedenu količinu piva, koja služi majstoru pivaru za njegove potrebe, nap. prev.)
Kad bi ispraznili taj dragi korbel piva, požurili bi s onih dobivenih pola bačve piva u gostionicu, gdje se zatim puno bumbilo i igralo sve do rane zore i za divno čudo, unatoč svoj toj bučnoj proslavi nije se u birtiji dogodila ni najmanja šteta i nikakva tučnjava ili izgred, jer je onaj kralj, kojega su na početku izabrali sve u začetku smirivao i ukrotio, kako se milostivoj visosti ne bi učinilo ništa nažao.
Ovaj starodavni običaj sačuvao se sve do godine 1776. kada je od kralja izdanim patentom od 28. llipnja te godine, zabranjeno postavljati majpane i to iz razlkoga očuvanja šuma, jer su za ovu potrebu sjekli najlljepša mlada stabla u dobroj kondiciji i tako se u šumi pravila velika šteta. Za prekršaj protiv ovog propisa zaprriječena je kazna od tri carska tolara za svako posječeno drvo.“
Opširni izvještaj Jeníkov daje jasnu sliku, kako su u XVIII. stoljeću izgledali ti obilasci u sklopu majskih svečanosti s pučkim plesovima i kako se pri tome odavala počast majstoru pivaru. Također je u tom izvještaju sačuvan dokument o ophodnji s kraljem, o kojoj sam svečanosti ugrubo pisao u djelu Český lid II., str. 105.
Preuzeto iz knjige Z historie piva, autora Čeněka (Vincenca) Zíbrta (1864. – 1932.), sveučilišnog profesora koji je bio jedan od najgorljivijih istraživača povijesti piva i pivarstva u zemljama češkim. Izdavač pretiska knjige izvorno objavljene početkom 20. stoljeća je nakladništvo Vyšehrad, Prag, 2013.
S češkog preveo Mato Pejić
Za one koji žele znati više:
