Velika češka pivska knjiga

Louny

Zdeněk Susa   |   26.08.2020.     310

Louny

Ako smo iz Rakovníka krenuli ujutro, nakon razgledanja Krušovica zateklo nas je rano poslijepodne.22 Još stignemo doći na kolodvor u Mutějovicama, do tamo imamo devet kilometara pješačkog hodočašća. Najprije crveno označenom stazom preko Hředla na greben Džbán, a onda žutim i zelenim odvojkom po grebenu, dijelom ispod njega do maloga prijevoja kojim vodi cesta, a tunelom i pruga. Do kolodvora ostaje još samo jedan kilometar.

Džbán je posebno malo gorje. Greben njegova najvišeg dijela između Řevničova i Kounova dugačak je jedva deset kilometara, a na najvišoj točki doseže 535 metara nadmorske visine. Iz ravnice se, međutim, uzdiže tako naglo da izgleda kao bedem, koji na sjeveru ograničava rakovnički kraj. Tu su živjeli Česi, to jest ljudi koji su potpadali pod praškog kneza, a na drugoj strani Lučani, koji su potpadali pod kneza žatečkoga. Ti su ljudi bili – makar neko vrijeme u najstarijoj povijesti – neprijatelji. Džbán je tako bio pogranična duboka šuma, koja ih je razdvajala.

Ta je šuma postala srednjovjekovni periferni dio kraljevskoga křivoklátskog lovišta. Ponad prijevoja Džbán stajao je utvrđeni grad, o kojem ne samo da nisu sačuvani nikakvi podatci, nego ne znamo ni kako se zvao. Zovu ga prema pogorju grad Džbán. I ta utvrdica mogla je biti jedna od lovačkih „koliba“ i postaja za okrepu kralja Václava I. Prema povjesničarima, to je tek nedokazana pretpostavka, ali zašto bi se inače cijelo to mjesto zvalo Džbán (vrč)? Na utvrdi su ostali tek neveliki tragovi zidova, a mjesto je krasno pusto. Može se tamo doći stazicom s prijevoja. Ali, ne silim vas da tamo odete, cilj je naše ekspedicije nešto drugo, a začas kreće vlak iz Mutějovica.

Ne tjeram vas ni na planinarenje na drugu stranu od prijevoja, kamo vas s kolodvora vodi žuta oznaka. Ali, ne smijem vam prešutjeti što biste tamo našli, jer je to nešto što je u srednjoj i istočnoj Europi velika rijetkost – naime svojevrsni mali češki Stonehenge.

Džbán je, doduše, bio pogranična duboka šuma između naseljenih centara na jugu i na sjeveru – ali bilo je to u doba Slavena. Za ranijih kultura upravo je Džbán bio središtem napučenosti. Na to upućuje nekoliko utvrđenih gradova; na jednom od njih poslije je bio izgrađen i srednjovjekovni grad Džbán. A tu na mutějovičkom kolodvoru na gornjoj plohi tadašnji su ljudi – kojima ne znamo ni imena ni jezika ni vjere – izgradili svetinju, koja je istodobnomogla biti opservatorij i podij za kojekakve kultne igre. To su Kounovski redovi – sustav redova složenih od kamenja. Tih je redova tu 14 (možda ih je prije bilo i šesnaest), a dugi su 350 metara. Približno su usporedni i idu od sjevera prema jugu. Od njihova prvog opisa u 19. stoljeću mnogi su ih proučavali i iskonstruirali o njima mnoge teorije. Kad je na okupu gotovo tri tisuće kamenova, sigurno će se pronaći i poveznice, koje omogućuju mjeriti obratnice i ravnodnevice itd. Doduše, sve je to tu, ali ne omogućuje nam datirati redove, jer osim kamenja tu nisu pronašli baš ništa. Ključ bi rješenja možda mogao biti u proučavanju utvrde udaljene odatle jedan kilometar, o kojoj se pretpostavlja da je keltska, ali arheolozi tamo još nisu počeli kopati. Svjedočanstvo o prisutnosti davnoga kultnog mjesta mogla bi biti i crkvica svetog Vojtěcha, koja stoji na padini uz cestu od Kounova prema gradini i redovima. Kršćanske su se crkve znale graditi na takvim poganskim svetinjama, a sv. Vojtěch bio je veliki borac protiv poganstva… 

Nikoga ne priječim da se od kolodvora uputi prema redovima. Samo upozoravam da je to kilometar i pol u jednom pravcu i isto toliko natrag i da će onomu, tko tako odluči pobjeći vlak. Može, međutim, prespavati među redovima, pokriven šeširom i napajati se svemirskom i zemaljskom energijom, koja se tamo sigurno spaja – ako u to vjeruje.

Onima koji sa mnom uđu u vlak otkrit ću još jednu teoriju o kounovskim redovima. Navodno je kći lokalnog lugara ispričala što joj je rekao otac, kojemu je to pričao njegov otac, da su to zapravo međe trakastih polja, kada su Schwarzenbergovi parcelirali dio gornje ledine za svoje radnike. U tom slučaju redovi potječu tek s početka 19. stoljeća. A kako nijedna teorija o Kounovskim redovima nije potvrđena, nije isključena ni ova.

Prošli smo malim tunelom, te se u velikim lukovima vlakom spuštamo preko Domoušica do doline u pravcu Louna. U šumi ponad Domoušica nalazi se ruina utvrde Pravda; i o njoj bi se dalo pričati. Stoji također na temeljima starije gradnje – to je već treći slučaj u središnjem Džbánu. Gradina je iseljena otprilike u drugoj polovici 16. stoljeća – a bit će da je glavni razlog tomu njezino ime, plemstvu se nije mililo živjeti u Pravdi (Istini). U 19. stoljeću ruina je postala – i to baš zbog tog imena – hodočasničko mjesto domoljubnih Čeha, koji su tada počeli vjerovati da „Pravda vítězí“ (istina pobjeđuje). Godine 1868. održan je tu pučki sabor, kojem je nazočilo deset tisuća ljudi. Kako je tom prilikom prošla ruševina gradine i koliko se piva popilo na toj narodnoj svečanosti, nije zapisano.

Brzo nam se otvara dolina i pod Novim Hradem u Jimlína zaustavljamo se u Lounima. Kolodvor je na dva kilometra od starog grada, ne tjeramo vas da se divite njegovim ljepotama, nego ćemo najprije osigurati smještaj – nekoliko mogućnosti nudi se nedaleko od kolodvora – pa ćemo se usredotočiti na lounsku pivovaru, koja se odatle vidi.

Pivovara Louny jedna je od mlađih, utemeljena je 1892. godine, ali sigurno su brojni građani s pravom varenja varili pivo i davno prije toga – kao napokon u svim kraljevskim gradovima na našem putu. Lounska pivovara međutim nije bila građanska, nego kneževska, izgradio ju je knez Adolf Josef Schwarzenberg, vlasnik niza okolnih vlastelinstava. U svoje vrijeme bila je to u tehničkomu smislu najnaprednija od svih pivovara – prva je u Austro-Ugarskoj Monarhiji imala umjetno hlađenje, a ne hlađenje ledom, kao sve dotadašnje pivovare. Lounskoj je pivovari išlo tako dobro, da su Schwarzenbergovi mogli postupno pokupovati pivovare u okolici – Panenský Týnec, Smečno, Budyně – te ih gasiti ili zatvarati. Pred Drugi svjetski rat imali su Schwarzenbergovi u Češkoj deset pivovara s ukupnom produkcijom od 238 tisuća hektolitara. Louny su bili njihova perjanica.

Kneževsko imanje bilo je nakon rata, naravno, konfiscirano i razdijeljeno u državna poduzeća. Unatoč tomu pivovari je i dalje dobro išlo, pa je preživjela i vrijeme u kojem su mnoge manje pivovare ugašene. Privatizaciju 1991. godine dočekala je s proizvodnjom od 315 tisuća hektolitara godišnje. A godine 2002. pivovara je pripojena imperiju tvrtke Drinks Union d. d. Drinks Union je društvo koje je osnovano 1997. godine u gradu Krásné Březno a postupno je preuzela kako pivovare Zlatopramen, Velké Březno, Louny i Kutná Hora, tako i tvornicu likera u Krásnom Březnu, gdje se proizvodi poznati „alkohol s ljudskim licem“ – liker Stará myslivecká. Krovna tvrtka omogućuje manjim poduzećima da i dalje kuhaju pivo tradicionalnim metodama, a pomaže im i živjeti u okrutnom svijetu, u kojemu pobjeđuju veliki i gdje bi osamljeni patuljci imali teške muke. Ukupna produkcija tvrtke Drinks Union bila je u 2002. godini, kada su pripojene pivovare Louny i Kutná Hora, 887 i pol tisuća hektolitara; ujedinjene pivovare danas su četvrta po veličini češka pivovarska tvrtka.23

U Lounima se danas vari osam vrsta piva, tako da se ima što kušati. Schwarzenbergovi su uvijek bili slabi na svoju prekrasnu pivovaru – industrija kraja 19. stoljeća uistinu je bila i estetski krasna – pa tako i sada nisu odoljeli molbama mještana Louna; rekli su „zaboravit ćemo što je bilo“ i dopustili pivovari da na lounsku pivsku etiketu stavi njihov kneževski grb. Nije to bila restitucija, iako na neki način zapravo i jest.

No, nije to trajalo dugo. Kada je Drinks Union unificirao svoje etikete, nestao je s etikete tamošnjeg piva kneževski grb a na njegovu se mjestu pojavila slika lounske crkve. Tako je prošla restitucija.

22U Krušovicama na kućnom broju 169 postojala je i Mikropivovara J. Fencla i to još od 1995. godine! Vlasnik i kuhar piva bio je Josef Fencl. Fenclova se piva se začudo nisu zvala Josef, nego Martin, teBřezňák (Ožujsko). Gospodin Fencl pružao je pivopijama mogućnost da u tradicionalno proizvedenom piću uživaju iziravno u sjeni divovske pivovare s cilindrično-konusnim tankovima – a to je bio hvalevrijedan potez. Ipak, pivovaru je 2006. godine zatvorio.

23Godine 2005. imala je tvrtka Drinks Union već više od 921 tisuće hektolitara.

S češkog preveo Mato Pejić

Prije otprilike jednog desetljeća završili smo serijal Velika češka pivska knjiga, autora Zdeněka Suse, u prijevodu našeg urednika Mate Pejića. Precizno – od travnja 2009. do siječnja 2011. iz tjedna smo u tjedan objavljivali iznimno zanimljive priče iz ove osebujne knjige, a između uvodnog članka i završnog razgovora s autorom, stalo ih je ukupno 88. No, to nisu bile svi tekstovi iz knjige – tamo ih je čak 120, a neke smo iz raznoraznih razloga izostavili. Sada, desetljeće kasnije, Češka je televizija objavila serijal u kojeg doktor Susa (Zdeněk Susa je poznati češki pneumolog, vlasnik malog izdavačkog poduzeća, evangelički pastor i iznimno aktivan član društva prijatelja piva Old Beer Club), a nakon toga probrane je tekstove ukoričila u knjizi Pivní putování (Pivska putovanja), u kojoj su i mnogi članci iz one prve knjige, Velike češke pivske knjige, neki prerađeni i skraćeni, a drugi u integralnom obliku. Nama je to pak prilika da objavimo i prijevode onih tekstova, koji nisu ušli u izbor prije deset godina. A vjerujte da su vrijedni objavljivanja.

Vidi: Velika češka pivska knjiga

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Svaki krčmar voli pijanca, ali ne za svog zeta.
Židovska poslovica

Nacrtaj mi krigl

Michel Rabagliati - Paulov ljetni posao_13.jpg
Michel Rabagliati - Paulov ljetni posao_13.jpg





Najnovije iz kategorije Velika češka pivska knjiga