Pivnica.net
Banner

Pivo u stihu i prozi

Ljubav malim slovima

Francesc Miralles   |   22.02.2012.     2450

Ljubav malim slovima

Bio je to čovjek u crnome koji, prema Valdemaru, točno 17 minuta provodi za šankom. U nedostatku pametnijeg posla, odlučio sam osobno provjeriti je li ta vremenska vrijednost slučajnost, a ostatak čista izmišljotina. Bilo je točno 12 i 43 kad je lik zauzeo svoje mjesto uz šank i naručio pivo.

Znači, morao je poći točno u 13. Olakšavao mi je. Njegove sam kretnje uhodio kao detektiv, dok sam pogledavao na sat. Riđi je otpio nekoliko gutljaja piva, prelistao sportske vijesti i zapalio cigaretu. Polovicu je ugasio, opet otpio gutljaj piva i nastavio čitati bez pretjerane strasti. Tek što nije isteklo 17 minuta, ali liku se nije žurilo otići.

...

Odjednom sam osjetio neodoljivu potrebu slijediti ga. A bio sam preumoran da se oprem tomu impulsu. Unatoč nedoličnom satu, izišao sam za njim, a gigantski sablasni Mjesec bio je iznad naših glava. Dečko u crnom užurbano je prešao Ulicu Pelavo i nastavio do Anđeoskih vrata, gdje je skrenuo desno prema katedrali. Išao sam nekoliko metara iza njega, kao detektiv koji želi zaključiti slučaj nekim definitivnim otkrićem. Zapravo, posvećivao sam se toj potjeri kako bih udaljio bol što sam izgubio Gabrielu. Svi detektivi moraju zaboraviti prošlost. A opasnost - ili njuškanje po tuđim životima - najbolji je narkotik.

Čovjek od 17 minuta došao je u katedralu, na čijem se višem tornju usidrio Mjesec kao golem mliječni plod. Potom je ušao u sporednu ulicu ispod gotičkog mosta. Ulica je bila pusta pa sam napravio malo veći razmak, nastojeći da moje cipele ne odzvanjaju po tisućljetnome kamenju. I on je usporio korak dok je ustima prinosio cigaretu i zapalio, pogleda uprta u nebo. Prešli smo trg gdje su vladina palača i poglavarstvo pa nastavili ulicom koja vodi u luku. Prethodno,zagonetni je riđi skrenuo lijevo Ulicom Bellafilla. Na tren se zaustavio ispred osvijetljenih vrata i nestao iza njih. S progonjenim na sigurnom, u četiri sam se velika koraka našao pred ulazom u kavanu: El Ascensor. Vjeran svom imenu, ulaz je bio staro dizalo od mahagonija mimohodnim vratima. Još je imao izvornu dugmad s početka XX. stoljeća.

Dok sam smišljao što učiniti u toj suludoj kabini, pomislio sam na završni prizor filma Anđeosko srce, kada se Mickey Rourke dizalom spušta u utrobu pakla. Ušao sam bez pretjerane uvjerenosti. Mimohodna su vrata vodila u malu kavanu punu ogledala i mramornih stolova. Sad su ih sve zauzele skupine mladih koji su živahno pili u tom ambijentu fin de sieclea. Ostao sam uz šank ne znajući što bih. Nedostajala mi je ona cinična samouvjerenost Mickeyja Rourkea, a san me obuzimao. Kao što se u tim slučajevima zna dogoditi, kada ti ne djeluješ, onda drugi za te odlučuju. Riđi u crnom ustao je naglo od stola - koji je dijelio s dvjema lijepim djevojkama - i mrke face pošao prema meni. Njegove pratiteljice, malo starije od 20 godina, gledale su napola u zabavi, a napola u iščekivanju. Načuo sam kako mu jedna od njih, tamnomodrih očiju, kaže otprilike: "Hoćeš li mu dati mira?"

Naslonjen na šank, nisam se sjetio kako zagospodariti situacijom a da ne završi sramotnom tučnjavom. Prije nego što sam išta smislio, riđi reče uljudnim, ali odlučnim tonom:

-Slijedite li me?

Jedini odgovor koji mi je pao na um nije bio nimalo filmski:

-Da.

-A smijem li znati zašto?

Srećom, ekscentričnost kakvu kultiviramo mi samci spasila me u primjerenom trenutku:

 -Pomažem prijatelju istraživati gradsku antropologiju, bila je to moja polulaž.

-Proučavamo običaje "životinja šanka", osobito klijente koji slijede neki zadani ritual, kao vi. Proučavao me prekriženih ruku, kao da čeka da dovršim izlaganje dokaza prije izricanja presude i kazne. Pa ipak, suzdržan mi je osmijeh govorio da je taj lik posve bezopasan i zabavlja se na moj račun. Prema arhetipu svih riđih koje poznajem od djetinjstva: obijesni su demoni.

Glumeći silnu ogorčenost, upitao je:

-Otkud vam to da sam jedan od tih klijenata?

-Zalazimo u isti kafić. Zapravo, zahvaljujući mojoj intervenciji, danas ste mogli popiti pivo... U17 minuta. Posljednja rečenica kao da ga je razoružala, jer je odustao od svoje krutosti i suučesnički me potapšao po ramenu.

-Sjednite s nama na čašicu. Stolić uza zid nije imao više stolica. Vidjevši da smo došli skupa, crnka oštrih crta lica ustane i reče:

-Izvolite moju stolicu. Moram ustati za pet sati. Prije nego što sam stigao išta reći, sjedio sam između modrooke i riđeg, koji je pucnuo prstima i pozvao konobara. Crnka je ulila nov smjer tom neobičnom sastanku.

-Rubene,  reče, predstavljam ti Samuela de Juana.

Zapanjio sam se. Uvijek se uznemiriš kada te prepozna osoba za koju ne slutiš tko je. Htio sam izbjeći mučno pitanje tipa "Tko si?" pa sam čekao da me neki trag dovede na pravi put. Tako je bilo.

-Moj profesor suvremene književnosti, rekla je nasmiješeno.

-Moramo ga opiti kako bi učinio neku ludost. Tako će biti prisiljen kupiti moju šutnju i pustiti me na ispitu. Odjednom je sve bilo jasno: mudrica okruglih naočala. Danas ih nema pa je nisam prepoznao. Kratkovidne modre oči davale su joj neku krhkost, posve drukčiju od studentice koju sam poznavao.

-Neće trebati, položila si, rekoh. Ocjene će biti objavljene za koji dan. Vjerojatno je bila malo pijana, jer se naslonila na mene i cmoknula me u obraz, ostavivši me bez daha. Srećom, konobar je došao na vrijeme da me spasi od gušenja koje nisam mogao skriti.

-Tri čaše akvavita s ledom, reče Ruben. Vidjelo se da je čovjek bogatih noćnih iskustava,kad se usuđuje naručiti za cijeli stol, a nikoga ne pita. Da opravda tu inicijativu, šapne mi na uho:

-Slavimo uspjeh moje prijateljice.

Prije nego što je otišao po piće, konobar je pitao riđega:

-Hoćete linijski?

-Dakako, odgovorio je gotovo uvrijeđeno.

-Što znači linijski?, pitala je studentica.

-Što je akvavit?, pitao sam.

Ruben se ponosno nasmije što je svojim izborom izazvao toliko zanimanje pa poučnim glasom reče:

-Akvavit je norveško piće koje mi je ovdje dao kušati jedan prijatelj. Postoje dvije vrste:normalno i linijsko, koje je mnogo skuplje jer prije flaširanja dvaput obiđe svijet. Alkohol stari u skladištima broda koji slijedi crtu ekvatora. Tek kada ga dvaput obiđe, može dobiti službenu etiketu.

-Vidio je svijeta, nasmijala se studentica modrih očiju.

Dok nam je konobar točio u tri čaše s ledom, zbunjeno sam rekao:

-Ludi su ti Norvežani.

Francesc Miralles (Barcelona, 1968.) katalonski je romanopisac, esejist, putopisac, prevoditelj i glazbenik. Nakon studija germanistike uređivao je niz knjiga duhovne i psihološke tematike. Osim knjiga za odrasle piše za djecu i mlade. Stalni je suradnik časopisa koji se bave psihološkim i duhovnim pitanjima. Njegova najznačajnija prozna djela su: Un haiku pera l'Alicia (2002.) za koju je primio nagradu Gran Angular, Barcelona Blues (2004.), Café Balcánic, Interrail (nagrada Columna Jove,2007.), Ljubav malim slovima (Amor en minúscula, 2006.), El Quart Reich (2007.) i dr. Također, napisao je i nekoliko publicističkih djela: Barcelona romántica (2004.), La barcelonainsólita (2005.), L'autoajuda al descobert (2006.), Conversaciones sobre la felicidad (2007.) i El laberinto de la felicidad (2007.). Dosad je izdao i jedan glazbeni CD, Hotel Guru (2007.).

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Mislim da je sada dobro vrijeme za jedno pivo
Franklin D. Roosevelt, američki predsjednik nakon potpisivanja New Deala, dokumenta koji je otvorio put ukidanju prohibicije

Nacrtaj mi krigl








Najnovije iz kategorije Pivo u stihu i prozi