Pivnica.net
Banner

Pivo u stihu i prozi

Ljepši kraj

Bekim Sejranović   |   09.07.2013.     5668

Ljepši kraj

Tog listopada prije dvije godine letio sam natrag za Oslo. U avionu sam se trudio ne gledati lica ljudi oko sebe, ne slušati njihove glasove; ne zanimaju me njihove otužne priče kako su proveli odmor, koliko su platili smještaj, a koliko lignje na žaru u nekoj konobi na Hvaru. Uzimam pivo, otvaram ga i nespretno prospem pola limenke po hlačama mladog Norvežanina što sjedi do mene i nešto poneseno govori svojoj djevojci.

Ona je nezdravo mršava, s umecima u grudnjaku i malim crvenim bubuljicama po licu koje neuspješno pokušava sakriti puderom. Mladić me pogleda najprije iznenađeno, zatim ljutito. Počinje dlanom otresati pjenu s hlača, psujući glasno na sjevernonorveškom dijalektu. Ja šutim i gledam ga kao što čovjek gleda gnjidu koja će mu popiti pola litre krvi kad postane uš. Potegnem malo piva, progutam Valium i okrećem glavu na drugu stranu.

Prije nego što ću utonuti u blaženstvo besvijesti, pomislim kako bi bilo najbolje da se avion sruši nakon što zaspim. Negdje u Alpama, ako može.

Budim se prije nego što će avion sletjeti u zračnu luku Gardemoen, pedesetak kilometara od Osla. Kroz mene struji val straha kojem ne znam pravi izvor, ali koji itekako dobro poznajem. Uvijek je bilo tako: taj je strah uvijek bio tu, to nezadovoljstvo samim sobom i ostatkom svijeta.

Bilo je to zapravo tragikomično. Kada bih bio u Norveškoj, sve bi mi išlo na živce: norveška muzika i muzičari, književnost i pisci, novinski naslovi, televizijske vijesti, norveški jezik i svi dijalekti, norveška povijest, zemljopis, priroda, planine i fjordovi, nordijske mračne, beskonačne zime, beskrajni ljetni dani, norveški zakoni, vlada, kralj, kraljica, princ i princeza, ljudi na ulici, dosadni, starmali dječaci i umišljene djevojčice, isfrustirane djevojke s napumpanim guzicama i utegnutim sisurinama, usukani, iskompleksirani mladići, a o nogometu i politici da i ne govorim.

Istodobno, sve što je imalo veze s Balkanom bilo je kao izmišljeno: ljudi su neposredni, topli, buntovni, nema te norveške ovčje poslušnosti, ne sputava te paukova mreža zakona, vlada javašluk, nemar i kaos, ciganluk plodni koji je, baš takav kakav jest, sa svim svojim lošim stranama, ipak bliži ljudskom biću nego hladna, metalna, savršeno organizirana i u svakom dijelu pomno kontrolirana društvena struktura. Kaos je život, razmišljao bih u nekoj od svojih iznajmljenih sobica u istočnom dijelu Osla. Palio bih džoint za džointom i zaključivao: organizirati kaos znači težiti ništavilu. Slušao bih balkansku, orijentalnu ili afričku muziku, čitao knjige na našem, kupovao novine, pratio vijesti.

Bilo je istine u svem tom mom naprđivanju, ali nitko me nije tjerao da budem u Norveškoj. Mogao sam se vratiti na Balkan. I nije da nisam pokušavao, ali upravo bi u takvim trenucima moja unutarnja mašina zaribala. Kad bih odlazio u Hrvatsku, Bosnu, Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju, nakon početnih tjedana, ispunjenih susretima s prijateljima i razuzdanim dernecima, sve bi poprimalo drugačiji oblik. I razuđena Norveška i brdoviti Balkan. Probudio bih se tako jednog jutra u Rijeci, Splitu, Zagrebu, Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Beogradu, Novom Sadu, nebitno, obično mamuran, ispumpan, svijesti sužene od kakve droge, i odjednom bi se sve okrenulo naizvrat.

Zaskočila bi me mješavina gađenja i panike, osjećaj potpunog promašaja. Nakon dva tjedna povlačio bih se u samoću, počeo slušati norvešku muziku, čitati knjige na norveškom, a ako bih se već napio, počinjao bih gnjaviti o ljepotama norveške prirode, o njihovoj istančanoj kulturi, razvijenoj demokraciji, klasnom miru i ostalim tricama.

Bekim Sejranović je bosanskohercegovački pisac rođen 1972. godine u Brčkom. Godine 1985. seli se u Rijeku gdje pohađa pomorsku školu i studira kroatistiku, a 1993. godine u Oslu u Norveškoj gdje je magistrirao južnoslavensku književnost. Danas živi na relaciji Norveška-Bosna i Hercegovina -Hrvatska.

Sa norveškog je preveo dijela nekoliko djela, a priredio je i preveo antologiju norveške kratke priče Veliki psti krajolik.Autor je studije  Modernizam u romanu Isušena kaljuža Janka Polića Kamova i knjige kratkih priča Fasung, kao i romana Nigdje, niotkuda i Ljepši kraj.

Bekim je za roman Nigdje, niotkuda 2009. godine dobio Nagradu Meša Selimović koja se dodjeljuje za najbolji roman objavljen na područje Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore.

„Isti onaj izravni, duhoviti, samoironični, ponekad okrutan, ponekad naivan, ali uvijek iskren glas koji nas je vodio u Nigdje, niotkuda pokazat će nam i Ljepši kraj. U međuvremenu, svijet se nije previše promijenio. Jedna brvnara u zabiti Bosne, jedna unajmljena soba u Oslu, a između Hrvatska i Srbija, Brazil i Indija, te sve ono od čega se taj i takav svijet i život sastoji je: mnogo snijega, mnogo žena, mnogo mamurluka, mnogo putovanja, mnogo usamljenosti, poneki vehabija i jedan mali pas mješanac. A opet, ništa nije isto. Ne štedeći nikoga, a ponajmanje sebe, Bekim Sejranović još je jednom napisao sjajan roman, knjigu koja će nas protresti, nasmijati, podići i nimalo nježno spustiti na tlo. Ali kraj je ljepši, zbilja jest", piše u Profilovoj notici o knjizi.

Književna kritičarka Jutarnjeg lista Jagna Pogačnik napisala je roman Ljepši kraj jednim dijelom funkcionira kao tjeskobna ljubavna priča između glavnog junaka i od njega prilično starije Cathrine i to je priča koja nema ljepši, nego veoma tragičan kraj.  „No, ona je u svakom trenutku nadopunjavana preciznim dijagnosticiranjima pripovjedačeva stanja, njegovim poslovnim, prijateljskim, ljubavnim i psihičkim zavrzlamama koje ga istovremeno pogađaju i nastala je od fragmenata koji čine dojmljivu, iskrenu i vrlo proživljenu cjelinu", napisala je Pogačnik i zaključila: "Ljepši kraj", kao i cjelokupna Sejranovićeva proza, doista proizlazi iz pitanja - "piše li život priču ili je možda obratno?". Premda uopće nije važno tko kontrolira koga, stvarnost priču ili priča stvarnost, Sejranovićev je roman svakako iznimno uspješan jer je riječ o autoru kod kojega ni u životu ni u pisanju nema foliranja.

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Svi putovi vode do točionika.
Murphyjev zakonik, Stara istina

Nacrtaj mi krigl








Najnovije iz kategorije Pivo u stihu i prozi