Liquida non frangunt ieunum
Danas je Badnjak, blagdan Adama i Eve i - što nas ovdje najviše zanima - nemrsni dan. Vjernici danas, naime, ne jedu mesa toplokrvnih životinja, pa se okreću dopuštenoj ribi. I to se pravilo, dakako, uvelike izvrdava, a eskiviranje posta ima predugačku tradiciju, koja seže u srednji vijek, kada je smišljeno pravilo Liquida non frangunt ieunum.
Da nije dana poput današnjega Badnjaka u nas bi režim prehrane prosječnoga građanina bio još gori nego sada, a sada je blago rečeno - katastrofalan. Badnjaci i slični dani ga koliko-toliko popravljaju, jer je uobičajeno da se jede riba, koja bi se inače teško našla na prosječnom jelovniku. To što se na Badnjak, pa čak i na Veliki petak i Čistu srijedu prežderavamo šaranima, bakalarom, brancinima, zubacima, smuđevima i pokojim somom, međutim, nema puno veze s kršćanskim naukom i crkvenim zapovijedima. Post i nemrs su, naime, ozbiljne stvari i ovo što danas imamo u te dane ne liči puno na ono što bi imalo biti. Kod katolika je post je obvezan za sve osobe od 18 do 60 godina dva dana u godini - na Čistu srijedu, kojom počinje korizma i na njenom kraju - Veliki petak. U te dane posta se ne jede meso toplokrvnih životinja, niti mesne prerađevine, a dopušten je samo jedan cjeloviti obrok.
Nemrs (vrijeme kada je zabranjeno jesti meso) obvezuje sve vjernike otkad navrše 14 godina pa do konca života. Katolici od četrnaeste godine života dužni su također petkom ne mrsiti, odnosno suzdržavati se od jedenja mesa toplokrvnih životinja i mesnih prerađevina u sve petke. Zakon nemrsa obvezuje sve petke u godini, ako petkom ne dođe svetkovina, ali umjesto toga nemrsa mogu vjernici izvan korizme odabrati drugo djelo pokore ili kakvo karitativno djelo. Župnici u pojedinim slučajevima mogu iz opravdanih razloga osloboditi pojedine osobe ili obitelji obveze posta ili nemrsa, ili tu obvezu zamijeniti drugim oblicima pokore. Uobičajeno je, tako da se iz obveze nemrsa petkom izuzimaju teški fizički radnici, trudnice i mlade majke. Badnjak, dan uoči Božića također spada u te dane, pa vjerujem da su danas šaran i bakalar najfrekventnije riječi.
Ljudi poste takorekuć oduvijek - još u starom Egiptu smatralo se da valja postiti jednom mjesečno, kako bi se organizam pročistio. U Bibliji se na više mjesta preporučuje post, a Isus je postio četrdeset dana, kako bi se pripremio za svoju misiju. Upravo na taj Isusov post podsjeća post na Veliki petak, kao priprema za Uskrs. Dakle, nekada je to bilo strogo, no srednjevjekovni redovnici, koji su u mnogim slučajevima u svojim samostanima kuhali pivo, smislili pravilo da se post ne krši tekućinom - „Liquida non frangunt ieunum". Tako su u dane posta - a onda ih je bilo malo više nego danas - pili pivo, koje je svojom hranjivom vrijednošću, bilo sasvim dovoljno da zatome osjećaj gladi. I to temeljito. Kroničari su, naime, zabilježili da je po samostanskim regulama svaki fratar dnevno „fasovao" po pet litara piva.
Srednji vijek, samostani i pivo čvrsto su povezani. U srednjem vijeku pivo nije bilo samo ukusno i opojno nego i sigurno piće. Čistoća, pa time i zdravstvena ispravnost vode i mlijeka bile su diskutabilni, a pivo se proizvodilo kuhanjem, dakle termičkim postupkom, koji ga je osiguravao od zaraznih klica. U to su vrijeme diljem Europe pivarstvu obilato pridonosili redovnici u brojnim samostanima, koji su najčešće imali pivovare, a kuhali su pivo ne amo za potrebe redovnika, nego i za putnike namjernike i hodočasnike. Najpoznatiji među njima bio je švicarski samostan St Gallen, koji je kuhao tri vrste piva različite jačine - prima melior za patere i ugledne goste, secunda za laičku braću i radnike i tertia za prolazne putnike i mjesne posjetitelje. Redovnici su zaslužni i za uvođenje hmelja kao začina koji je pivo dodatno osiguravao i davao mu karakterističnu gorčinu, a također i za izum lagera - piva donjeg vrenja, koje je također doprinosilo boljem čuvanju i dužoj trajnosti piva. No, pivarstvom se nisu bavili samo redovnici, nego i redovnice, a prva koju bilježe povijesni dokumenti bila je nadstojnica Hildegard iz St Ruprechtberga, koja je 1079. godine opisala nasade hmelja u bavarskoj biskupiji Freising. No, to je priča za neku drugu zgodu.
