Povijest hmelja usko je povezana s proizvodnjom piva, ali ne s pravom, jer stoljećima prije nego se počeo koristiti u pivarstvu, smatran je značajnim prirodnim produktom. Ta još Plinije stariji u prvom stoljeću nove ere u svom djelu Naturalis Historia spominje hmelj navodeći kako on zajedno s pastrnjakom poboljšava okus mesa.
Predodžba da su stari Germani pili pivo sličnom ovom našem danas, koje se kuha od slada, izvorske vode i hmelja, pogrešna je. German o kojem je pisao Tacit, doduše je pio pivo, ali se to pivo proizvodilo uglavnom od meda, žitarica, slada i kruha. U pivo su se dodavali još razni začini, koji su mu davali tipičnu aromu i duže ga održavali pitkim. Začini su ipak prije svega trebali izazvati poticajni učinak. Umirujući učinak hmelja naime bijesnim germanskim plemenima (zvanim furor teutonicus) ne bi baš priličio.
Tadašnje pivo u mnogim se kulturnim krugovima smatralo pićem koje pobuđuje maštu. Pjesnicima je donosilo inspiraciju, a ratnike je oslobađalo straha i bojazni od neprijatelja. U starom Egiptu kuhalo se pivo od mandragore, u drugim orijentalnim zemljama u pivo se dodavao hašiš, a ublažavalo se opijumom. Za indijanska plemena Južne Amerike se kaže da su u pivo dodavali psihotropne tvari poput listova koke, sjemenke slaka i daturu.
Ratnici galskoga vojskovođe Vercingetorixa pili su prije bitku za opidium Alésia pivom pomiješano s ljuljem (lolium temulentum). Bitku su doduše izgubili, ali tisuće ih je išlo neustrašivo ususret smrti.
Starogermansko pivo bilo je začinjeno ekstraktima čarobnih trava. Najčešće se koristila bunika, koju su povezivali s Donarom, bogom groma, po vjerovanju Germana ljubiteljem piva. Stoljećima je bunika bila najomiljeniji začin za pivo. Slijedeći tipični pivski začin je divlji ružmarin, koji je djelovao veoma omamljujuće, a u većim dozama dovodio je čak i do bjesnoće.
Dok su germani vjerovali da su njihove biljke čarobne, kršćanski su misionari u njima vidjeli simbole poganstva, pa su ih uništavali, a njihovu upotrebu zabranjivali. Tko bi došao na ideju da u pivo umjesto bunike, divljeg ružmarina, stolisnika i ljulja doda hmelj, nikad nećemo saznati. Sigurno je ipak da se u 8. stoljeću poslije Krista u Franačkom carstvu hmelj već uzgajao. U Njemačku je prema predaji došao zajedno s Lužičkim Srbima.
Kao kultivirana bilja pojavljivao se u rimskom carstvu i na Kavkazu, a odatle se proširio do zapadne Europe i potom po cijelom svijetu.
U Njemačkoj se hmelj počinje uzgajati za vladavine Karla Velikog na prijelomu osmog i devetog stoljeća. U svom djelu Capitularia car naređuje da se pored kalopera, kadulje, korijandera, mnogocvjetnog solomonovog pečata, ružmarina, anisa i kima počne uzgajati i hmelj. Da bi pivo bilo aromatičnije, ukusnije, svježije, i da bi imalo dulji rok trajanja. U carskoj rezidenciji u Aachenu dao je izgraditi vrt s ljekovitim biljem, u kojem je uzgajan i hmelj. S pravom tako možemo pretpostavljati da su se njemačko pivarstvo i uzgoj hmelja razvijali na sjeveru zemlje. Njemačke su vojvode sve do 16. stoljeća velik udio svoga piva dovozili iz sjevernonjemačkog Einbecka.
Danas najvažnije njemačke hmeljarske oblasti - Baden, Hallertau, Hersbruck Jura, Rheinpfalz, Spalt i Tettnang - nastale su u kasnom srednjem vijeku. Do tog vremena bio je uzgoj hmelja povlastica samostana, gdje se ne samo dodavao u pivo, nego se i koristio kao ljekovita biljka.
Odlomak iz knjige Manfreda Schramma Heilen mit Hopfen
Izvor: Celostnimedicina.cz
