NETFLIXOVA SERIJA HOUSE OF GUINNESS
Lepršavo, duhovito, pjenušavo
U Dublinu se slavni irski stout Guinness kuha od 1759. godine i tih dva i pol stoljeća i kusur godina bremenito je svakojakim, a uglavnom burnim događajima. Dio njih opisan je u televizijskoj seriji od osam epizoda House of Guinness Stevena Knighta, koja je dugo najavljivana i željno iščekivana, a od 25. rujna i dostupna gledateljima Netflixa. Među prvima seriju su recenzirale Novosti, iz kojih i prenosimo ovaj prikaz.
Fikcionalizirana povijest obitelji Guinness u kontekstu borbe za irsku neovisnost, skokovita povijesna fantastika koja tematizira položaj žena i jedna priča o muško-ženskom prijateljstvu koja postavlja novi standard prikaza bliskosti bez skrivenih motiva. Piše Jelena Svilar u Novostima.
Nakon golemog uspjeha “Peaky Blindersa”, Steven Knight vratio se svojoj fascinaciji klasom, moći i moralom u novoj povijesnoj drami koju je ovoga puta smjestio u Dublin 1868., nakon smrti Benjamina Guinnessa. Priča prati suočavanje njegovih četvero djece s baštinom koju im je ostavio, uključujući kontrolu nad pivovarom, društveni status i političke afilijacije. Irski industrijalci i aristokracija toga doba bili su društveno i politički isprepleteni s britanskim imperijalnim sistemom i balansirali su između interesa očuvanja statusa quo i težnje velikog broja irskih nacionalista katolika koji su zagovarali nezavisnost Irske.
Irski su građani, naime, mahom bili društveno, politički i ekonomski marginalizirani u odnosu na protestantsku manjinu i kolonijalnu upravljačku klasu, pa su vjerski sukobi i izborne manipulacije bili dio svakodnevne političke borbe. Iako Knight koristi stvarne povijesne teme, značajan je dio priče ipak fikcionaliziran, pa i karikiran kako bi se naglasila društvena nejednakost i složena politička napetost toga doba, a sve je to postigao nijansiranom karakterizacijom likova koji frcaju skrivenim motivima, slabostima i unutarnjim konfliktima. Centralni su mu likovi opet antiheroji, moralno rastrgani između osobnih ambicija i društvenih obaveza, a dramatične scene nasilja i revolucije teatralnije su nego što potvrđuju povijesni dokumenti.
No, Knight se ne bavi dokumentarizmom, već kroz svoj prepoznatljiv vizualan stil i upotrebu anakrone muzike u spotovski usporenim kadrovima koristi stereotipe da pojača dramu, a estetiku kako bi propitao etiku moći i način na koji povijest pritišće pojedinca, bez obzira na to s kojeg dijela klasnog spektra dolazi. Iako su mu obje serije smještene u okruženje gdje se politika i obiteljska drame ne mogu razdvojiti, atmosfera im je posve različita; dok su “Peaky Blindersi” mračan prikaz društvenog uspona instrumentalizacijom nasilja i kriminala, “Guinnessi”, uz sjajan glumački ansambl, koriste obiteljsku povijest kao arenu za borbu unutar sistema, a ton serije je znatno lepršaviji i duhovitiji.
Za one koji žele znati više:
