Lanac svetog Arnolda

Pažnja! Ovo nije šala! Kad pročitaš ovaj tekst u roku od 24 sata popij deset piva i stavi na Internet link na članak. Uradiš li tako do kraja života pratit će te milost božice Ninkasi i sve će ti polaziti za rukom. U suprotnom, stići će te Nefiltrirana pivska kletva. Stvarno to funkcionira! Lanac kola internetom i već je promijenio bezbrojne živote.

Ne vjeruješ? Dokaz su ovi konkretni slučajevi, koji su se uistinu dogodili:

Jiří J. (32) iz Kutné Hore 2008. godine nije povjerovao u to i odbio se uključiti u lanac. U roku od jedne godine velika pivovarska grupa kupila je kutnohorsku pivovaru, zatvorila je, a u požaru koji je potom izbio u krugu pivovare izgorjela je čitava njegova obitelj, uključujući novorođene blizance a spasila se samo punica. On sam dobio je otkaz na mjestu skladištara u pivovari i poginuo pod kotačima kamiona, koji je opremu za proizvodnju piva iz kutnohorske pivovare prevozio u pivovaru Velké Březno.

Stanislav B. (57) iz Humpolca prije mnogo godina povjerovao je i nastavio lanac. Njegovo obiteljsko pivarsko poduzeće od tada je utrostručilo kapacitet, upeterostručilo dobit i proširio posao na čitavu republiku. Sam Stanislav postao je utjecajan javni faktor, čiji stavovi imaju utjecaj na političke događaje i na sporove između staklara i proizvođača plastične ambalaže.

František (26) iz Havířova u rujnu 2012. godine povjerovao je u istinitost lanca, svladao deset piva za dva sata, dodao još sedam i za svaku sigurnost popio i šest rumova i pola boce votke, ali drugi dan se više ničega nije sjećao i nije nastavio širenje lanca. U roku od dva dana oslijepio je i posljedice su mu ostale do kraja života.

Jesu li te ovi zorni primjeri uvjerili? Samo ti odlučuješ kako ćeš postupiti sa svojom životnom prilikom. Od ovog trenutka ti si dio pivskog lanca! Ne prekidaj ga!

Dragi čitatelju,

sigurno si iznenađen a vjerojatno i neugodno zaskočen ovakvim uvodom, koji podsjeća na bezbrojne bezdušne pozive koji kolaju internetom. Sad možda misliš da tako želimo samo doći do jeftine propagande na webu. Dugo smo odolijevali objavljivanju ovog poziva, ali zastrašujuće dogodovštine koje su se posljednjih mjeseci odigrale oko redakcije, na kraju su nas natjerale da ga objelodanimo i otkrijemo istinu o čudnovatim okolnostima, koje nas prate kroz cijelo vrijeme postojanja stranice i koje sada kulminiraju.

Odmah na početku valja priznati jednu činjenicu koju smo do sada svojim čitateljima bojažljivo skrivali - redakcija Pividky bila je u prvo vrijeme tročlana, a ne dvočlana, a izraz bila je nažalost je na mjestu. Među inicijatorima nastanka i utemeljiteljima stranice bio je i naš prijatelj Pepa, koji je ovdje namjeravao objaviti rezultate svoga dugogodišnjeg mamut projekta. Pepu je oduvijek mučilo pitanje zašto većinu pivskog tržišta drži tek nekolicina pivskih brendova neutralnog okusa i zašto se druge pivske marke neusporedivo boljeg okusa, a često i niže cijene moraju teško boriti za puko preživljavanje.

To je pitanje mučilo i nas, ali za ublažavanje boli obično je bilo dovoljno temeljito ga pretresti u birtiji i na kraju izvesti zaključak u vidu rečenice tipa „Meni je svejedno, neka svatko pije što hoće!" ili „Ja bih to sve potuk'o!" Ali ne i Pepa. on je odlučio da će doskočiti problemu.

Počeo je proučavati dostupne materijale o upravljanju pivovarama, putovao uzduž i poprijeko zemlje, razgovarao s vlasnicima pivovara, političarima, gostioničarima i običnim stalnim gostima, kako bi se mogao orijentirati u ovdašnjem pivskom svijetu. Sa svojih se putovanja vraćao potresen uzbuđenjem i alkoholnom groznicom i oduševljeno na pripovijedao o zakulisnim političkim intrigama sračunatim na prodaju pivovara, te o pobuni štamgasta protiv jedne marke i prisiljavanju gostioničara da prijeđe na drugu marku, koja se na kraju pokazala još gorom.

Rezultate svoga neumornog promatranja i istraživanja namjeravao je objavljivati na web stranici Pividky. Znao je govoriti: „Gospodo, vi samo pišite te svoje gluposti, ja ću to sve pokriti po stručnoj liniji. ljudi će konačno doznati, što se tu dešava." Mi smo se s tim potpuno slagali, stranica je počela funkcionirati a mi smo Pepu vukli za rukav da iz meteža svojih bilježaka i natuknica iskristalizira gotov članak. Branio se da još ne može, da doduše ima gomilu materijala, ali da mora sagledati stvar u cjelini, pije nego izađe van s istinom. „Ali, na dobrom sam putu," kleo se uvijek.

Vrijeme je prolazilo, Pepa i dalje nije bio u stanju predati cjelovit članak, ali je svoje nove spoznaje spremno dijelio s nama. Nevolja je nastupila kada ga je znanac iz jedne internetske pivske zajednice pozvao na „strogo tajni" vikend susret „samo za posvećene". Vratio se vidno potresen. „Gospodo, svim se tim... svim se tim upravlja iz jednog mjesta! Velike pivovare, male pivovare, multinacionalni lanci, pivovarske pivnice, sve to vodi..." i zašutio. „Što? Što to trabunjaš? Kako to misliš?" pitali smo ga. „Ne mogu," prošaptao je. „Molim vas, ne tražite to od mene."

Otada je Pepa bio sve više i više tajanstven. Sve češće se sastajao s onim čudnovatim društvom „za posvećene", ali sve smo ga slabije razumjeli. Ranije nas je radosno usrećivao svojim otkrićima lobističkih utjecaja, dogovora između kartela i sličnih stvari, ali sada je naglo počeo odbijati da o tome govori. Samo bi kad bismo se, recimo, rastopili nad okusom piva u nekoj novo otkrivenoj maloj pivovari, promrmljao nešto kao: „Gospodo, kad biste vi samo znali..." i rasplakao se.

Podsjećali smo ga na njegovu izvornu namjeru - da svojim člancima razotkrije pozadinu ovdašnjih pivskih odnosa i tražili da objasni svoju šutnju. U tim se trenucima ponašao kao progonjena zvijer. „Ja... ja bih to strašno htio... radi na tome, stvarno.... strašno sam blizu... ali... jednostavno ne mogu... sada ne, sve bi propalo." Moglo se na njemu vidjeti kako se savladava, ali nismo uspjeli iz njega izvući više, pa čak ni kad smo ga napili, jer smo istovremeno mi sami bili tako pijani, da se slijedećeg dana nitko nije sjećao njegove ispovijedi.

Na kraju je jednom prilikom alkohol u njemu pobudio neočekivanu odvažnost, pred jutro je drčno skočio sa stolice, što nas je obadvojicu probudilo, i izjavio: „Sad je dosta! Sve ću objaviti, pa neka košta šta košta! Ljudi imaju pavo znati!" i ponosno odšetao sa šanka. Tada smo ga vidjeli posljednji put, i to duplo. Da Pepa iznenada nestane i završi u nekom kutu države, recimo u Kutu na Šumavi i da par dana ne daje od sebe glasa, za njega je bilo potpuno normalno. Ali, kad se nije pojavljivao šest tjedana, i na nakon svih onih čudnih izjava, počeli smo se bojati. Nije mu bilo ni traga ni glasa. Već ga je i policija tražila, ali bez ikakvih rezultata.

Oko mjesec dana kasnije stigla nam je na redakcijski mail čudna vijest bez adrese pošiljatelja. „Drže me tu. Zasigurno znam da više neću vidjeti danje svijetlo. Nalazim se u nekakvoj ćeliji, tu je samo jedna stolica i wifi. Prošao sam pivsko mučenje prvog stupnja. Prijatelji, ne tražite me, molim vas da uništite sve moje materijale i da ih ne čitate. Vaš Pepa." Jasno da nas je to prestrašilo, ali nismo imalo kamo odgovoriti i čekali smo tako bespomoćno kada će doći neka nova  vijest.

Došla je otprilike za mjesec dana. „Prošao sam pivsko mučenje drugog stupnja. Tražili su da vam to pošaljem. Tu kugu, koja bi trebala istrijebiti pivske sladokusce. Neću to učiniti, neću vas izdati, neću podleći, radije ću umrijeti. Pivo više ne mogu ni vidjeti." Posljednja rečenica nas je zaprepastila do najveće mjere. Kako? Pivo više ne može ni vidjeti? Pepa, kog nikada nismo vidjeli trijeznoga i koji je bio poznat po tome da bez piva ne može izdržati niti trenutka i da je u stanju ustati iz kreveta od žene i otići po pivo?

Slijedeći mail bio je još luđi: „Odmah izbrišite ovaj e-mail račun, otkažite stranicu i prestanite piti pivo! Svuda su! Proklinjem dan kada sam okusio pivo! Za mnom je i teći stupanj. Više nisam ljudsko biće. Osjećam da ću podleći. Ne dopuštaju mi da umrem. Uništite sve, zaboravite na mene i ne pokušavajte ni zamisliti zastrašujuću sudbinu koja me ovdje čeka!"

Već smo i sami nalikovali na uklete ruine. U pivnici smo prestrašeno pregledavali svaku kriglu i ne znajući kakvu bismo opasnost zapravo trebali očekivati, dok nas je pipničarka psovala da neka idemo lokati u non-stop ako to tu ne prija i da joj ne trebaju gosti koji cuclaju jedno pivo sat vremena. Nama je bilo svejedno, misli smo samo na onu tugu i beznađe, što su nas tištili, jer nismo imali nijedan jedini trag niti indiciju, kako otkriti što se to događalo s Pepom. Njegove bilješke već smo bili proučili i u njima je bilo stvarno mnogo šokantnih i posve konkretnih otkrića. Ali ništa što bi nam pomoglo odgonetnuti što je zapravo to tajno društvo za posvećene.

Drugi dan dobili smo prazan mail s privitkom. Kad smo otvorili privitak, netko je zakucao na vrata. U polutami na hodniku stajao je muškarac, kojemu nismo mogli vidjeti lice, bez riječi nam je predao pismo i otišao. Smrzao sam se i po cijelom tijelu curile su mi hladne kapi piva, kojim sam se polio kad me je uplašilo kucanje na vratima. U pismu je pisalo: „Vaš prijatelj Josef je umro. Iznevjerio je načela društva. Nitko ne otkriva ono što ima ostati tajnom. Poruka će se pak širiti. Privitak njegova e-maila objavite na svojoj stranici, inače ćete umrijeti. U svojim člancima ne smijete objaviti nijedno ime niti marku koje vam je otkrio vaš prijatelj Josef, inače ćete umrijeti."

Očito je da sada nemamo baš velik manevarski prostor. Privitak e-maila nesretnog Pepe je prvi dio ovog članka.

Izvor: Pividky.cz

S češkog preveo Mato Pejić