Pivnica.net
Banner

Pivo u stihu i prozi

La Biere

Jacques Brel   |   10.10.2012.     2466

La Biere

Vonja po pivu

od Londona u Berlin

Vonja po pivu

Bože što je dobro

Vonja po pivu

od Londona u Berlin

Vonja po pivu

pa napij se pobro

 

Tu je sve puno Eulenspiegela

Tu je i njegova svojta cijela

Tu je k tome i znana fela

Onog starijeg Breughela

Tu je sve puno sjevernog vjetra

Što grize kao ljut pas

Usnula luka na dva tri metra

U punom je trbuhu spas

 

Tu je sve puno punih čaša

Ko kad se na vašar ide

Ko kad na misu krene snaša

Ujutro da je svi vide

Tu je sve puno palih dana

I ljubavi s ledom

Djevojačka tijela okupana

Ljetnim muškim pogledom

 

Tu je sve puno školske frke

Mladež liječi uspomene

Smijući se kroz vlažne brke

Od guste bijele pjene

Sve je tu puno onih dječaka

Što liječe pubertetsku bol

Tu nestaje akna svaka

Kad viknu Prosit il Skol!

 

Tu je sve puno psovke i buke

Tu je sve puno Amsterdama

Tu je sve puno muške ruke

Na stražnjicama dama

Od onih nona tu je sve živo

Što način imaju ubav

Jednu dojku daju za pivo

Drugu dojku za ljubav

 

Tu je sve puno obzora krasna

Od kojeg izlude svi

Alkohol to je plavojka rasna

A đavo to smo mi

Muški su svi bez Španije

A trebali bi dvije

Pa pomiču planine

S onim što pri ruci je

Preveo Mato Pejić

Jacques Romain Georges Brel (Schaarbeek, Belgija, 8. travnja 1929. - Bobigny, Francuska, 9. listopada 1978.), francuski šansonjer i glumac.

Često se uspoređuje s Rimbaudom: ista geografska pripadnost, isto naglo napuštanje umjetničke karijere u jeku slave, isti bijeg preko mora, ista prerana smrt. Brel nije samo pjevao šansone, već ih je živio cijelim bićem. Svakoj pjesmi prethodio je stvarni život, vlastito iskustvo, gorčine, traume i ljubavi, o čemu govori bez uvijanja i srama, dajući sebe publici kojoj pjeva kao svom posljednjem spasu. Bez laži i obmana, obrušava se na malograđanštinu, laž, pomanjkanje ljubavi, za kojom čezne cijelog života.

Brelova sjajna, burna i neumorna karijera traje od 1957. do 1967. kad naglo napušta scenu da bi se teško bolestan vratio u javnost tek 1977. kad, godinu dana prije smrti, snima posljednju ploču.

Brel potječe iz građanske obitelji, otac mu je bio industrijalac te i sina zapošljava u svojoj tvornici. Jacques se 1950. ženi i iz tog braka ima tri kćeri. No, njegova žestoka pobuna protiv malograđanštine, katoličkih stega i lažnog morala tobožnjeg sređenog građanskog života buknula je vrlo rano.

Već 1953. snima prvu ploču u Bruxellesu i putuje u Pariz na poziv Jacquesa Canettija koji ju je čuo i ponudio mu da nastupi uz mladog pjevača Mouloudjija. Brel stiže u Pariz bez ikakvih sredstava okušati sreću kao pjevač i kompozitor vlastitih pjesama. Nastupa po kabaretima Trois Baudets, l`Écluse, l`Échelle de Jacob i jedva preživljava. Već u prvim njegovim šansonama opaža se sklonost moraliziranju i neki sasvim novi sadržaji kakvih još nije bilo među drugim pjevačima. Pjesme su mu od početka bile strastvene, uzbudljive i uznemirujuće.

Godine 1957. nastupa sa Zizi Jeanmaire u Alhambri, a 1958. je pozvan u slavnu Olympiju kao dodatak glavnom programu i zamjena Francisu Lemarqueu koji se razbolio. Od tada mu popularnost stalno raste i već je 1961. na vrhuncu slave i godišnje održava do 300 koncerata. Trijumfalan koncert u Bobinou 1959. (La valse a mille temps), ponovno u Olympiji 1961. (Les bourgeois), nižu se međunarodne turneje u SAD-u i SSSR-u. Dušom i tijelom pjesnik, osvaja tekstovima i scenskim nastupom; poput uragana utjelovio je u sebi sve nemire i kaotični karakter 20. vijeka, koje je u njegovoj pjesmi vibriralo poput prenapregnutog motora.

Nekoliko njegovih šansona spada u najljepše stranice kantautorske šansone francuskoga govornog područja. Nezaboravnu pjesmu Le plat pays posvetio je rodnom belgijskom Brabantu, čije pejzaže opisuje u prelijepim slikama, dok se s druge strane nemilosrdno obrušava na svoje sunarodnjake Flamance koje nimalo nije volio. Njegova šansona Ne me quitte pas koju će kasnije interpretirati i prepjevati brojni šansonjeri širom svijeta, možda je najljepša ljubavna šansona uopće.

Na vrhuncu iscrpljujuće petnaestogodišnje karijere 17. maja 1967. naglo napušta pozornicu javno se oprostivši od publike na svom posljednjem recitalu u malom kinu u gradiću Roubaixu. Nije htio iznevjeriti iskrenost, nije se htio ponavljati, a pogotovo ne glumiti ekstaze koje je redovito doživljavao pjevajući svoje šansone. Kao ni u svojim pjesmama, ni u životu nije podnosio laž i pretvaranje.

Okušao se zatim na filmu i potom povukao i doslovce nestao dok se nije saznalo da se nalazi na arhipelagu Marquesas. Već je bio teško bolestan. Godinu dana prije smrti vratio se u Pariz gdje od 5. rujna do kraja listopada 1977. u najvećoj tajnosti snima svoju posljednju ploču s novim pjesmama. Imao je 17 novih naslova što je bilo previše za jednu ploču, te je morao izbaciti pet pjesama koje će se izdati posmrtno.

Pokopan je na arhipelagu Marquesas-Martinique, gdje počiva i veliki francuski slikar Paul Gauguin. (Izvor: Wikipedija)

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

24 sata u danu, 24 piva u gajbi. Koincidencija? Mislim da nije.
Steven Wright

Nacrtaj mi krigl








Najnovije iz kategorije Pivo u stihu i prozi