La Biere
Vonja po pivu
od Londona u Berlin
Vonja po pivu
Bože što je dobro
Vonja po pivu
od Londona u Berlin
Vonja po pivu
pa napij se pobro
Tu je sve puno Eulenspiegela
Tu je i njegova svojta cijela
Tu je k tome i znana fela
Onog starijeg Breughela
Tu je sve puno sjevernog vjetra
Što grize kao ljut pas
Usnula luka na dva tri metra
U punom je trbuhu spas
Tu je sve puno punih čaša
Ko kad se na vašar ide
Ko kad na misu krene snaša
Ujutro da je svi vide
Tu je sve puno palih dana
I ljubavi s ledom
Djevojačka tijela okupana
Ljetnim muškim pogledom
Tu je sve puno školske frke
Mladež liječi uspomene
Smijući se kroz vlažne brke
Od guste bijele pjene
Sve je tu puno onih dječaka
Što liječe pubertetsku bol
Tu nestaje akna svaka
Kad viknu Prosit il Skol!
Tu je sve puno psovke i buke
Tu je sve puno Amsterdama
Tu je sve puno muške ruke
Na stražnjicama dama
Od onih nona tu je sve živo
Što način imaju ubav
Jednu dojku daju za pivo
Drugu dojku za ljubav
Tu je sve puno obzora krasna
Od kojeg izlude svi
Alkohol to je plavojka rasna
A đavo to smo mi
Muški su svi bez Španije
A trebali bi dvije
Pa pomiču planine
S onim što pri ruci je
Preveo Mato Pejić
Jacques Romain Georges Brel (Schaarbeek, Belgija, 8. travnja 1929. - Bobigny, Francuska, 9. listopada 1978.), francuski šansonjer i glumac.
Često se uspoređuje s Rimbaudom: ista geografska pripadnost, isto naglo napuštanje umjetničke karijere u jeku slave, isti bijeg preko mora, ista prerana smrt. Brel nije samo pjevao šansone, već ih je živio cijelim bićem. Svakoj pjesmi prethodio je stvarni život, vlastito iskustvo, gorčine, traume i ljubavi, o čemu govori bez uvijanja i srama, dajući sebe publici kojoj pjeva kao svom posljednjem spasu. Bez laži i obmana, obrušava se na malograđanštinu, laž, pomanjkanje ljubavi, za kojom čezne cijelog života.
Brelova sjajna, burna i neumorna karijera traje od 1957. do 1967. kad naglo napušta scenu da bi se teško bolestan vratio u javnost tek 1977. kad, godinu dana prije smrti, snima posljednju ploču.
Brel potječe iz građanske obitelji, otac mu je bio industrijalac te i sina zapošljava u svojoj tvornici. Jacques se 1950. ženi i iz tog braka ima tri kćeri. No, njegova žestoka pobuna protiv malograđanštine, katoličkih stega i lažnog morala tobožnjeg sređenog građanskog života buknula je vrlo rano.
Već 1953. snima prvu ploču u Bruxellesu i putuje u Pariz na poziv Jacquesa Canettija koji ju je čuo i ponudio mu da nastupi uz mladog pjevača Mouloudjija. Brel stiže u Pariz bez ikakvih sredstava okušati sreću kao pjevač i kompozitor vlastitih pjesama. Nastupa po kabaretima Trois Baudets, l`Écluse, l`Échelle de Jacob i jedva preživljava. Već u prvim njegovim šansonama opaža se sklonost moraliziranju i neki sasvim novi sadržaji kakvih još nije bilo među drugim pjevačima. Pjesme su mu od početka bile strastvene, uzbudljive i uznemirujuće.
Godine 1957. nastupa sa Zizi Jeanmaire u Alhambri, a 1958. je pozvan u slavnu Olympiju kao dodatak glavnom programu i zamjena Francisu Lemarqueu koji se razbolio. Od tada mu popularnost stalno raste i već je 1961. na vrhuncu slave i godišnje održava do 300 koncerata. Trijumfalan koncert u Bobinou 1959. (La valse a mille temps), ponovno u Olympiji 1961. (Les bourgeois), nižu se međunarodne turneje u SAD-u i SSSR-u. Dušom i tijelom pjesnik, osvaja tekstovima i scenskim nastupom; poput uragana utjelovio je u sebi sve nemire i kaotični karakter 20. vijeka, koje je u njegovoj pjesmi vibriralo poput prenapregnutog motora.
Nekoliko njegovih šansona spada u najljepše stranice kantautorske šansone francuskoga govornog područja. Nezaboravnu pjesmu Le plat pays posvetio je rodnom belgijskom Brabantu, čije pejzaže opisuje u prelijepim slikama, dok se s druge strane nemilosrdno obrušava na svoje sunarodnjake Flamance koje nimalo nije volio. Njegova šansona Ne me quitte pas koju će kasnije interpretirati i prepjevati brojni šansonjeri širom svijeta, možda je najljepša ljubavna šansona uopće.
Na vrhuncu iscrpljujuće petnaestogodišnje karijere 17. maja 1967. naglo napušta pozornicu javno se oprostivši od publike na svom posljednjem recitalu u malom kinu u gradiću Roubaixu. Nije htio iznevjeriti iskrenost, nije se htio ponavljati, a pogotovo ne glumiti ekstaze koje je redovito doživljavao pjevajući svoje šansone. Kao ni u svojim pjesmama, ni u životu nije podnosio laž i pretvaranje.
Okušao se zatim na filmu i potom povukao i doslovce nestao dok se nije saznalo da se nalazi na arhipelagu Marquesas. Već je bio teško bolestan. Godinu dana prije smrti vratio se u Pariz gdje od 5. rujna do kraja listopada 1977. u najvećoj tajnosti snima svoju posljednju ploču s novim pjesmama. Imao je 17 novih naslova što je bilo previše za jednu ploču, te je morao izbaciti pet pjesama koje će se izdati posmrtno.
Pokopan je na arhipelagu Marquesas-Martinique, gdje počiva i veliki francuski slikar Paul Gauguin. (Izvor: Wikipedija)
