Kvasar – veliko pivo iz malog sela

Da se razumijemo – med u pivu nije nikakva novost, niti posebna neobičnost. Još su stari Egipćani, koji se uz Sumerane spominju kao mogući kreatori prvog zlatnog soka, u njega dodavali med. Rimsko kulinarsko djelo O kuharstvu (De ro coquinaria) Celija Apicija iz 1. stoljeća također spominje začinjanje piva pčelinjim proizvodom, Gali su uz pučko pivo kormu, kuhali i nobl verziju s medom za gospodske trpeze, činili su to i Germani, a Finci imaju legendu o postanku piva, po kojoj su tri žene u pivo dodavale medvjeđu slinu i divlji med. Ipak, postići uspjeh s pivom s okusom meda u Češkoj, gdje prosječan pivopija ne priznaje nikakve specijalitete, i za kojeg nema drugog piva osim lagera, vrijedno je svakog divljenja. Upravo to pošlo je rukom Jiřiju Jelineku iz sela Sentice kod Brna.

 

Putujete li s juga, iz naših krajeva, u Češku, velika je mogućnost da će vas put voditi kroz Brno, pa i da ćete se zaustaviti u gradu i razgledati tvrđavu Špilberk i druge znamenitosti, ali da biste se zaputili ka Kuřimu i Čebinu, te u Sentice, neveliko selo od samo 500 stanovnika, 22 kilometra od moravske prijestolnice, morate imati veoma jak motiv. Onakav, recimo, kakav sam imao ja, kada sam prošli tjedan u Sentice potegao iz stotinu kilometara udaljene Přibislave kod Havličkova Broda – da posjetite mjesto na kojem se kuha znameniti Kvasar, pivo s dodatkom meda, i da upoznate gospodina Jiřija Jelineka, autora toga napitka. Dugo je pripreman taj posjet, jer prošlo je više od deset godina kada je moj prijatelj Josip Souček, dolazeći u rodni kraj, po prvi put donio nekakvo neobično kućno pivo po koje je išao u izvjesnu garažu u selu iza božjih leđa, gdje su mu pivo natočili u boce od Poděbradke ili koje druge češke mineralne vode, što ih je donio sa sobom, a pivo je valjalo brzo popiti, jer nije ni filtrirano ni pasterizirano, pa mu je rok trajanja bio veoma kratak. Bila je to ljubav na prvi gutljaj. Poslije sam puno naučio o panu Jelineku, njegovoj nesvakidašnjoj mini pivovari u obiteljskoj kući u Senticama 13, pivu s dodatkom meda i komadićima kvasca koji plivaju u boci i tvore talog bogat vitaminom, znao sam i kako izgleda, jer Jiři Jelinek naprečac je osvojio češke medije, kojima je podjednako zanimljivo bilo i pivo s medom, i mini pivovara kao takva, jer to je u Češkoj tada bilo novo.

 

-Kada smo počinjali, te 1992. godine, utirali smo put, bili smo pioniri. Ušli smo u to bez ikakvog početnog kapitala, prebijali preko koljena, komad po komad nabavljali posude od nehrđajućeg čelika, prokroma, lijepili to dio po dio, kao lastavica gnijezdo. Počeli smo s tim što smo imali kod kuće, prvi uvarak napravili smo u petlitarskom loncu na štednjaku, a vrenje smo imali u hladnjaku. Budući da nam je to uspjelo, a pivo godilo i meni i mojim prijateljima, tjerali su me da kuham dalje, pa smo prešli na kotao za kuhanje krumpira, od 50 litara.

Jiřiju Jelineku zasigurno nije bilo teško skuhati kućno pivo koje će se svidjeti pivopijama, jer on je zapravo po zanimanju pivar. Nakon školovanja poslan je na posao u Usti nad Labem, a po odsluženju vojnog roka dobiva posao u Istraživačkom zavodu za pivarstvo u Brnu. No, kada je zasnovao obitelj i dobio kćer, laboratorijski posao pokazao se prezahtjevnim, pa odlazi za dispečera u prometno poduzeće ČSAD u Tišnov, a po baršunastoj revoluciji prelazi na turističke ture za Švicarsku, Njemačku, Francusku. Ta su putovanja nosila i devizne dnevnice, koje je gospodin Jelinek trošio na kupovanje posuda za kuhanje piva, s kojim je već bio počeo. Na međunarodnim izletima radio je do 1995. godine, a tada je već bio česta meta novinara, koji su htjeli napisati ili snimiti reportažu o njegovom nesvakidašnjem pivu. Svima je bilo strašno čudno da netko u Češkoj, koja je svjetska pivska velesila krene u sitno, zanatsko pivarenje. Velika medijska pozornost koju je izazvalo medeno pivo čak je i šefove u poduzeću navelo da sugeriraju gospodinu Jelineku da ode u profesionalce. I bi tako.

 

-U to vrijeme bilo je nefiltrirano pivo, kakvo smo mi kuhali, potpuno nepoznata stvar, kaže gospodin Jelinek. Trajalo je to neko vrijeme dok potrošači nisu naučili da mutno pivo u kojem plivaju komadići kvasca, nije pokvareno, nego baš suprotno. U međuvremenu, sazidali smo varionicu, koja je bila zapravo pregrađena stara praonica. Sada smo već imali pravi 150-litarski kotao od prokroma, i tankove za vrenje domaće izrade. Kako se to širilo i kako se količina kuhanog piva stalno povećavala, a imali smo domaći med, jer sam se bavio pčelarstvom, došao sam na ideju da pivu dodam med. Recept sam zaštitio, a ime Kvasar i znak također su zaštićeni.

Ostalo je, štono bi se reklo, povijest. Slijedeći korak bila je varionica od deset hektolitara s plinskim grijanjem, i to je sada već preraslo razmjere kućnog hobija i postalo mali obiteljski posao od kojeg Jelinkovi danas žive. Posao danas vodi istoimeni sin Jiřija Jelinka, no on i dalje, premda umirovljen, u proizvodnji piva sudjeluje u jednakoj mjeri. Prve godine prodali su 20 hektolitara, produkciju od sto hektolitara premašili su 1998. godine, tri godine kasnije proizvodnja je već učetverostručena, prije tri godine je rezultat bio 550 hektolitara, a lani 800. Uz petnaesticu s kojom je sve počelo i koja je i danas okosnica ponude (pivo s 15 posto slada, 6 posto alkohola), danas se kuha još i tamna trinaestica, te dvanaestica i desetka. Pivo se pakira u plastične boce od litre i pol, koje dobro podnose tlak uslijed naknadnog vrenja, a također i u bačve od pet i trideset litara. I danas se sve radi ručno, od kuhanja piva i vrenja, do pranja boca, punjenja, lijepljenja etiketa. Dva čovjeka to mogu svladati, ali radeći od osam ujutro do osam uvečer, svaki dan, bez odmora, bez slobodnog vremena, bez godišnjeg odmora, bez vikenda.

 

Tako se radilo 12 godina, a onda su odlučili subotom i nedjeljom odmoriti. Ali, kako njima znaju nenajavljeni navratiti znatiželjnici i pivoljupci iz udaljenih krajeva, ne mogu dopustiti da se vrate kući bez piva po koje su došli. Zato imaju dogovor sa susjednom gostionicom, koja petkom napravi zalihu i tijekom vikenda prodaje medeno pivo. Ipak, vaš je reporter u Senticama bio baš u subotu, doduše na unaprijed najavljenom i organiziranom razgovoru, ali dolazeći u ulicu u kojoj je obiteljska pivovara Jelinkovih, morali smo vrludati među skupinom biciklista, koji su posjedali po vrućem asfaltu i potrošenu energiju vraćali ispijajući medeno pivo. To je, govore nam domaćini, česta slika, jer kroz Sentice prolazi jedna od brojnih moravskih biciklističkih staza, a to selo, iako malo i naoko beznačajno, ima bogatu povijest i važna arheološka nalazišta, pa tu često svraćaju stranci. Mi iz pivnice.neta držimo rekord po udaljenosti, ali imali su Jelinkovi i posjete iz Beča. Ipak, najvažniji i najveći gosti došli su iz nedalekog Praga. Krajem svibnja 2003. godine, u sklopu posjeta Tišnovskom kraju minipivovaru Kvasar posjetio je ministar poljoprivrede Jaroslav Palas, a prije toga, 8. siječnja te godine tadašnji češki predsjednik Vaclav Havel sa suprugom Dagmar. Havelova druga supruga potječe iz susjednog sela, pa je predsjednički par tamo često dolazio, a kako su im redovito točili Jelinkovo medeno pivo, pala je i odluka da posjete Sentice. O tome posjetu svjedoči uramljena fotografija u pivovari i ploča na pročelju obiteljske kuće. Dakako, i poslovni rezultati pivovare, jer, kako priznanje gospodin Jelinek, potražnja za pivom značajno je porasla nakon Havelova posjeta. 

 

Bum medenoga piva desio se na jesenskim svečanostima piva, koje priređuje obližnja pivovara Černa Hora. Već na prvu svečanost 1996. godine ili slijedeće, direktor pivovare pozvao je gospodina Jelineka da na jednom od štandova prodaje svoje pivo. Rečeno – učinjeno. Kvasarov štand bio je za većinu posjetitelja veliko iznenađenje, jer za medeno pivo malo tko je tada znao. Ljudska je znatiželja učinila svoje, pa su štandovi velikih pivovara poput Brna, Svitave ili Humpolca bili slabo posjećeni, a pred Kvasarom je stalno bio dugačak red, tako da su pipničari jedva stizali točiti pivo. Direktor pivovare Černa Hora prepoznao je o tome mogućnost plasiranja uspješnog proizvoda, pa je ponudio da se Kvasar kuha i u njegovoj industrijskoj pivovari. Tako je i bilo, pa od tada gospodin Jelinek dobiva pokoju krunu na ime tantijema za licencu. -Govorili su mi tada da će me Černa Hora potlačiti i da ću prestati kuhati pivo u Senticama, ali dogodilo se to da Černa Hora, kao srednje velika pivovara to pivo plasira na širem području, pa i u Slovačku i drugdje u inozemstvu, pronoseći slavu našega piva i radeći nam dobru reklamu, zadovoljno konstatira J. Jelinek.

Originalni senticki Kvasar prodaje se u obiteljskoj kući, to jest minipivovari. Ljudi pozvone i uzmu koliko hoće. Jelinkovi nisu u mogućnosti dostavljati pivo, ali već postoji cijeli niz trgovaca, njih dvadesetak, koji sami dolaze po pivo, uzimaju po sto, dvjesto boca, i prodaju ih u svojim dućanima. Također, gostionice u okolici, uz svoj redoviti asortiman, toče i Kvasar. Malo agilniji gostioničari, koji žele privući poklonike raznih vrsta piva, svaki put uzimaju pivo iz drugih pivovara, tako da svaka od njih dođe na red po tri puta godišnje. Ponekad se ovdje zalete i vlasnici udaljenih pivnica, pa i onih praških, ali to je slučajnost. Sve je češći slučaj da velike i bogate pivovare potpisuju ugovore s gostioničarima, po kojima oni dobivaju kompletnu opremu i reklamne drangulije, a zauzvrat ne smiju posluživati drugo pivo osim njihovoga. To malima sužava manevarski prostor. –Imati svoju pivnicu, to je danas pitanje velikih novaca, pa o tome ne razmišljamo. Osim toga, u tom bi slučaju trpjela proizvodnja. A ne želimo raditi ni za veliku pivnicu, koja bi jednom mogla reći – nećemo više vaše pivo. Radije prodajemo bocu po bocu, kao do sada, To je teže, i zahtjevnije, ali sigurnije, kaže naš blagoglagoljivi domaćin. 

 

Sve to ispričao je gospodin Jelinek u dahu, u neprekinutom monologu iskusnog i suverenog govornika, koji je ispratio ne samo brojne novinarske ekipe, nego i skupine turista i znatiželjnika. Tečno i zanimljivo, garnirano brojnim frazama, doskočicama i prispodobama. A brk mu se samo smješka. Čovjek je to koji zna s riječima, kao što zna s ječmenim sladom i s medom. Znao je tako odabrati i vrlo neobično ime za svoje pivo, koje je, kako vidimo, daleko od običnoga. Dugo se u društvu koje se okupljalo u mjesnoj gostionici, debatiralo o imenu novog piva, a dosta su ga nagovarali da ga nazove Parohač – što će reći rogati jelen, budući da se preziva Jelinek. Na kraju je ipak prevagnulo ime Kvasar, jer snažno asocira na kvasnice (kvasac) i kvašenje (vrenje), a istovremeno i na kvazare – udaljena nebeska tijela slična zvijezdama, koja emitiraju intenzivnu svjetlost. Zato su na etiketi sentickoga medenoga piva zvijezde i planeti. Plete tako gospodin Jiři svoju životnu priču, ne dajući se smesti ni stalnim nasrtajima mladog, osmomjesečnog njemačkog ovčara, koji nas iz dvorišta plaši svojom monumentalnošću, ni zvonjavom telefona, ni prolaznim gostima. Ugodni razgovor zalijevamo savršeno ohlađenom petnaesticom, originalnim Kvasarom, od kojeg je sve krenulo, a naša domaćica, gospođa Marie, ne obazirući se na naše uljudno odbijanje, donosi čips, pa kavu, pa medenu pitu. Naoko – logično, kakvu bi pitu pekli u kući mednoga piva, nego onu od meda. Međutim, Jelinkovi više nemaju svoga meda. Samo prazna kućica na kraju vrta svjedoči o nekadašnjem prisustvu pčelinjih košnica. Naime, kako se posao brzo proširio, uskoro vlastiti med nije bio dovoljan, pa su počeli kupovati med kod drugih pčelara u susjedstvu, a kako im je proizvodnja piva okupirala sve više vremena, više nisu mogli održavati pčelinjak, pa sada sav med kupuju. Kako se nakon previranja jednostavnih šećera u medu njegov miris i okus na pivo odražavaju tek u tragovima, nema bitnije razlike u vrsti meda koju dodaju u pivo. Stoga se odlučuju za jeftiniji svijetli med.

 

-Danas mi imamo situaciju da se dosta ljudi preko noći obogatilo, a neki od njih pokrenuli su posao u pivarstvu – izgradili minipivovare, ulaštili mjedene kotlove, tehnologijom upravljaju računala, i imaju gotovu, odgojenu klijentelu. Kad smo mi počinjali, postupno smo došli do broja od 15 minipivovara, a i od njih trećina je zatvorena, jer nisu izdržale pritisak konkurencije. Novokomponirani poduzetnici misle da će njihovo bogatstvo samo donositi novac. Htjeli su odmah voziti skupe automobile i izigravati velike menadžere, govori J.J.

 

Jiři Jelinek pokušao je pivu dodavati i druge tvari, ali rezultat nije bio naročit. Sada o tome više ne razmišlja. –Kvasar je postao sinonim za medeno pivo, kaže. Osim toga, budući da se fizički više ne možemo širiti, morao bih prestati proizvoditi neku od četiriju vrsta koje sada proizvodimo. Kvasar je razmjerno skupo pivo – plastična boca od litre i pol stoji od 38 kruna za desetku, do 50 kruna za petnaesticu, bačva od pet litara je od 115 do 150, a od 30 litara od 660 do 880 kruna. Kvasar, i senticki original, i černohorski licenčni, dobili su mnoga priznanja i nagrade na pivskim sajmovima i smotrama.

Opjevan je Kvasar i u nizu pjesama, kojima je, baš kao i pivu, autor Jiři Jelinek, koji piše tekstove i glazbu za pjesme koje izvode puhački orkestri. Objavljene su na cd-u pod nazivom Sentice, senticka okolica i medeno pivo Kvasar u pjesmama sentickoga pivara Jiřija Jelineka. Neke su pjesme puštali na lokalnim radio postajama, pa su zaključili da tako reklamiraju pivo, te su ih skinuli s repertoara. Uz to, i uz sviranje trube, ima gospodin Jelinek još jedan zanimljiv hobi – skupljanje lula i, dakako, pušenje lulaša. Predsoblje obiteljske kuće ujedno je izložbeni prostor za lule, među kojima je i ona s amblemom pivovare.

A još više podataka i priča o sentickom medenom pivu, možete pronaći na ovim linkovima: