Kultura piva na Balkanu
Već smo puno puta pokazali kako u Hrvatskoj ima sve više mogućnosti naći kvalitetne pivske specijale, no ako ste turist na Jadranu, onda možete birati samo između piva iz triju najvećih pivovara. A kako ih on vidi, opisuje češki pivski putopisac u tekstu Zastrašujuća Hrvatska i balkanska pivska velesila Crna Gora.
Putovanje u strane predjele naučilo me jednom važnom principu - ništa ne generalizirati. Stereotipa o narodima i kvalitete piva to se pravilo tiče dvostruko, naročito ako ono prvo uglavnom usisavam posredstvom usisavanja ovog drugog. Ali, kako su principi zato da bismo uživali u njihovu kršenju, onda ću danas već u prvom odlomku tu krucijalnu misao okrenuti naglavačke. Na svojim posjetima stranim zemljama primijetio sam naime jednu zanimljivu činjenicu - to, koliko mi je neki narod simpatičan, u značajnoj mjeri korelira s tim kako mi prija lokalno pivo.
Nisam u stanju sa sigurnošću utvrditi da li je priroda lokalnog stanovništva ono što se kod mene odražava kao ugodan okus piva, ili je zapravo suprotno, da pivo određuje nacionalni karakter. Osim toga, to danas ovdje i nećemo odgonetavati, nego ću se baš nasuprot tome, baciti na konkretni primjer dviju zemalja kod kojih sam nedavno otkrio spomenutu uvjetovanost - Hrvatske i Crne Gore.
A, ako vam, jednako kao meni, smeta, kad tražeći informacije o inozemnom pivu morate najprije pročitati nezanimljive odlomke o prekrasnom krajoliku, divnim ljudima i sličnim besmislicama, da biste negdje na kraju pronašli kratku rečenicu o tome kako negdje u nekakvom bezimenom selu imaju lokalno pivo, ne očajavajte. Ja ću se u svom pripovijedanju prema principima pravog pivskog turista, ograničiti samo na opis pivske ponude tih zemalja. Odgovor na pitanje koji mi je narod simpatičniji i tako će biti jasniji nego rani natječaji mainstream radija.
Svatko tko je ikad bio u Hrvatskoj (a to je tako oko 99 posto populacije, odnosno u principu svi, osim djece rođene nakon lanjskog ljeta) i kušao lokalno pivo, sigurno će se sa mnom složiti da je na godišnjem odmoru u toj zemlji bolje piti bilo koje drugo alkoholno piće nego pivo, pa čak i apstinirati. Ponudom piva u toj zemlji dominira triptih Karlovačko (u vlasništvu Heinekena), Pan (Carlsberg) i Ožujsko (AB InBev). Sva tri piva odlikuju se izostankom pjene, prezasićenošću i jednom potpuno nevjerojatnom osobinom: daju se piti samo dobro ohlađena, a u trenutku kad njihova temperatura prijeđe magičnu granicu od osam stupnjeva Celzija, trenutno izvjetre i okusom samo veoma izdaleka nalikuju na pivo. Popiti pivo u takvom stanju predstavljalo je problem čak i meni, što je uistinu zabrinjavajuće.
Koje od ovih piva ćete naručiti u principu je svejedno - ocjenjivati koje je od njih najbolje, jednako je kao procjenjivati je li najbolji diktator bio Staljin, Hitler ili Mussolini. Ja bih osobno izabrao Mussolinija i Pan, iako moram priznati da bolje prija Karlovačko razrijeđeno morskom vodom, a taj radler na hrvatski način otkrio sam sretnom slučajnošću za vrijeme kupanja. No, taj specijalitet si možete priuštiti samo ako ga namiješate sami.
Na ova tri piva ćete, kako sam već naveo, naići gotovo svagdje, s tim da je u točenoj inačici na dalmatinskoj obali najraširenije Karlovačko. No, to nije sve u hrvatskoj ponudi piva - sretnim stjecajem okolnosti u Zadru sam otkrio točeno Velebitsko, pivo iz srednje velike privatne pivovare Ličanka (proizvodi oko sto tisuća hektolitara). Ni to pivo nije baš neko čudo, a češkom pivopiji će, dok ga pije, nalikovati na Gambrinus, međutim u spomenutoj konkurenciji riječ je o pivskoj dragocjenosti. Ukoliko to pivo ne nađete, što će vam se nažalost vjerojatno dogoditi, najbolji izbor je flaširano pivo iz susjedne Slovenije, pristojni Zlatorog ili Union, ili u drugom slučaju bilo koje drugo flaširano pivo, kojih je na sreću u supermarketima lijep broj. A najbolja od svih ideja je ipak ono što bih drugdje strasno odbijao, naime, pokušati iz šengenskog prostora prevesti nekoliko gajbi domaćeg.
Hrvatsko je pivo jednostavno - hrvatsko. Žednoga će turista privući specijalnim bocama, prisilit će ga da plati dvadeset i više kuna, onda će izvjetriti i još se praviti povrijeđeno, što zbog njegova okusa ne skačete od veselja, nego - na zahod.
A kakvog li iznenađenja i promjene za krvareća jetra alkoholičara, ako se zaputi po jadranskoj obali na jug do druge bivše jugoslavenske republike, Crne Gore.
Ponuda piva te male zemlje veoma je siromašna, jednako kao i sami Crnogorci. Izvan granica zemlje za crnogorsko pivo praktično nitko ne zna, a isto tako malo tko zna i za Crnu Goru. Pivo pak oduševljava okusom, jednako kao i sami Crnogorci... no dobro, radije ću se ostaviti takvih glupih poetskih metafora, kako samo uostalom ranije i obećao. Kakav okus imaju Crnogorci to ne znam, nisam ih probao (barem vjerujem da je tako, iako onaj tko pojede lokalnu pljeskavicu nikad ne može biti siguran što je zapravo konzumirao). Ali, u svakom slučaju mogu potpuno nepoetički i pod punom odgovornošću i uz krigl piva izjaviti da crnogorsko pivo smatram jednim od malog broja (mislim da dva) stranih piva koja se kvalitetom i okusom mogu smjelo mjeriti s boljim češkim pivima.
Elem, da bi bilo jasno, kad upotrebljavam termin „crnogorsko pivo" tu sintagmu možemo jednostavno zamijeniti riječju „Nikšićko." Osim ove pivovare srednje veličine (s kapacitetom preko 550 tisuća hektolitara) u cijeloj zemlji, koliko mi je poznato, postoje samo još tri mini pivovare, ali njihove plodove ionako nisam kušao. Dakako, ovdje nema potrebe docirati o hegemoniji „giganta" (znakovi navoda su na mjestu, iako kada je riječ o Crnoj Gori, uistinu se radi o gorostasnom poduzeću). Crnogorsko pivo je za Čeha, nakon hrvatskog iskustva, izbavljenje iz pivske noćne more.
Ipak, u Crnoj Gori se mogu naći i druga piva i to bez većih problema. S obzirom na još uvijek jake veze sa Srbijom (na kraju krajeva, veliki dio stanovništva se ionako smatra Srbima) često se pojavljuje pivo Jelen iz pivovare u Apatinu. Osim nacionalnih veza, tu ulogu igraju dakako i novac i internacionalne kompanije, koje danas pomalo paradoksalno ujedinjuju ne baš prijateljski raspoložene narode - obadvije pivovare naime spadaju u skupinu StarBev, a k tome, oba se piva kuhaju s obje strane (gotovo nečuvane) zajedničke granice. To pivo me se nije baš dojmilo, dapače, povjerovao bih u tvrdnju da je Jelen iz Nikšića daleko bolji nego onaj iz Apatina - nekako mi se to slaže uz crnogorsko pivo. Osim ove dvije marke moram još spomenuti, više kao zanimljivost, i češke tragove - slučajno smo naime u Budvi, koja je najposjećeniji grad na crnogorskoj obali, a stoga se valjda nada da će i češki gosti pokazati za nju zanimanje, otkrili i pivo iz Crne Gore koja se nalazi odmah tamo iza brijega, u Moravskoj (Černá Hora). Kad tomu dodam slogan „Crna Gora u Crnoj Gori" proglašavam tu marketinšku avanturu za valjda najbolju kampanju, koju sam ikada vidio od neke češke pivovare.
No, vratimo se opet klišejima - nije pivo sve što sija i jedno Nikšićko ne čini proljeće. Proljećem ovdje smatram lokalnu kulturu piva, s kojom su Crnogorci zapravo još uvijek na „vi." Kao prvo, čini se čudnim da vam u lokalnim gostionicama, koje su inače izvrsne, kad naručite pivo, donesu otvorenu bocu, istu onu koju možete kupiti u prvom dućanu, samo naravno dvaput ili triput skuplju (premda je to još uvijek euro dvadeset, ili manje). U početku to pripisujete nesretnom odabiru mjesta, ali nakon posjeta statističkom uzorku od deset gostionica još prvu večer shvatite da crnogorski zec leži u nekom drugom grmu. Ustvari, stvar je u tome da Crnogorci gotovo i ne poznaju točeno pivo i naići na njega za alkoholičara je gotovo praznik. Nama se to za čitavog boravka desilo samo dvaput.
Osim te neugodnosti uznemiruju me još i određene naznake, koje sam za svoga prvog a za sada nažalost i jedinog posjeta Crnoj Gori dobio tek neizravno, u raznim balkanskim pivnicama i na forumima, a također i od nekoliko poznanika, koji su tamo bili nakon mene. Jedna govori o svakidašnjoj jadikovci crnogorskih pivopija da to njihovo Nikšićko nije više što je nekad bilo i da ih StarBev vara, ali preko toga bih još mogao prijeći, jer to spada u folklor svuda na svijetu. Ono što me uistinu uznemiruje je činjenica da su Crnogorci, kao i drugi balkanski narodi munjevito i laka srca prešli na plastično punjenje Nikšićkog piva. Osobno nemam ništa protiv te vrste ambalaže, ali u Crnoj Gori, prema meni dostupnim informacijama, to poprima nevjerojatne razmjere i navodno je plastika u neke četiri godine gotovo potpuno istisnula staklene boce, na pražnjenje kojih imam s posjeta toj zemlji toliko dragih uspomena. Ali da ne završimo previše pesimistički - i to plastično ludilo donijelo je, čini se, u tu zemlju na kraju svijeta i nešto pozitivno. Budući da je ugostiteljima bilo glupo servirati gostima pivo u plastičnoj boci, navodno tamo rapidno raste broj gostionica koje napokon nude točeno pivo. U jednu riječ, na Balkanu se uvijek i u onim najgorim stvarima ipak može naći nešto dobro. Osim, valjda, hmm, u Hrvatskoj.
Tekst Zastrašujuća Hrvatska i balkanska pivska velesila Crna Gora objavljen je početkom travnja na portalu Pividky.cz
S češkog preveo Mato Pejić
