Krešo Marić – duša daruvarske pivovare
Jedan od važnih elemenata života mnogih Čeha, shvaćen kao nedjeljiv dio češke kulture, je pivo. Kuhanje i konzumacija piva ima u češkoj kulturi tradiciju dužu od tisućljeća a nema sumnje da je takva i budućnost (iako istraživanja kažu da su Česi lani popili najmanje za posljednjih pedeset godina). Veza češke kulture i piva je sama po sebi razumljiva i tipična.
Nikakvo čudo da su Česi, koji su se u 19. stoljeću doselili u Slavoniju, donijeli sa sobom i kulturu piva. Hrvatska nije bila, a nije ni danas, zemlja duge pivske tradicije, kao Češka ili Njemačka. Iako se nameće da su prvu pivovaru u daruvarskom kraju, u koji su doseljenici dolazili u najvećem broju, osnovali Česi, u stvarnosti je to bio vlasnik vlastelinstva Izidor Janković, potomak utemeljitelja grada grofa Antuna Jankovića, a dogodilo se u samom Daruvaru godine 1840. Radilo se o maloj pivovari, namijenjenoj prvenstveno potrebama dvorca Jankovića, ali mi stanovnicima grada i okolice. Tada se godišnje proizvodilo tek 500 hektolitara piva (1998. godine rekordnih 255.000 hektolitara, a danas oko 40.000 hektolitara).
Godine 1893. pivovaru kupuju građani Pollak, Crner i Dobranović, koji moderniziraju pogon i počinju kuhati pivo marke Staročeško zimsko, točeno iz drvene bačve. Pripreme recepture za to pivo i tehnologije kuhanja prihvatili su se, razumljivo, češki doseljenici. Korištenje marke Staročeško (za sve vrste piva, koje su kuhane u pivovari) bio je jako dobar marketinški potez novih vlasnika – dobro su znali da češko, pivo ima dobru reputaciju i da ga smatraju jednim od najboljih na svijetu. Ponudili su ga prije svega gostima toplica, dok su u slijedećoj ciljnoj skupini bili češki doseljenici u Daruvaru i okolici.
Staročeško je najstariji pivski brend u čitavoj Hrvatskoj a Pivovara Daruvar, jedan od simbola grada, najstarija je hrvatske pivovara. I još – pivovara je od osnutka do danas na istom mjestu, što potvrđuju onovremene litografije i stare katastarske karte. Usprkos trima ratovima, koji su poharali Daruvar, pivovara radi bez prestanka. Još i danas se na fasadi glavne pivovarske zgrade dobro vide tragovi granate, koje su na pivovaru padale devedesetih godina dvadesetog stoljeća tijekom hrvatskog rata za neovisnost. Od početka se život pivovare preplitao sa životom Daruvara. Zahvaljujući tome su gradske ulice još 1907. godine dobile javnu rasvjetu, a bilo je to pola godine prije nego u Zagrebu. Pivovara je, naime, imala postrojenje za proizvodnju električne energije, što joj je bila sekundarna djelatnost. Odrazilo se to i na promjenu službenog naziva pivovare – nastala je Daruvarska dionička pivovara i munjara.
Još od 1992. godine duža daruvarske pivovare je Krešo Marić. Predsjednik je udruženja malih nezavisnih pivovara Hrvatske i majstor pivar, koji čuva tradiciju kuhanja piva na tradicionalni češki način, majstor pivar, koje je pošlo za rukom marku Staročeško učiniti respektabilnom, osnivač i organizator craft beer festivala Dan nezavisnosti i na kraju, ali ne manje važno, dobitnik nagrade Osoba godine 2016., koju dodjeljuje Hrvatska turistička zajednica. Znaju ga i po tome što je skuhao prvo hrvatsko pivo s konopljom.
Krešo Marić je četvrti član obitelji, čije su tri generacije radile u pivovari. „U pivovari je radio djedov brat s majčine strane i njegov sin, potom tatin brat i ja,“ potvrđuje Krešo. „Sudeći prema obiteljskim pričama, vjerojatno je i prije netko iz obitelji radio u pivovari, ali to bi se moralo istražiti. S majčine – dakle češke – strane moje obitelji u pivovari je radio moj prastric Véna Orct, koji je, prema sačuvanim zapisima o radnicima, zaposlen 3. listopada 1948. Pronašao sam to u starim knjigama, koje su se našle u pivovari. Je li tu radio i njegov otac, to ne znam, takav zapis nije sačuvan. Nakon strica Véne došao je njegov sin Marijan. Inače, češka grana moje obitelji iz Češke je doselila u Daruvarski Brestovac. S tatine, to jest hercegovačke strane obitelji u pivovari je od 1962. godine radio moj stric Vladimir Marić, koji je bio jedan od prvih studenata pivarstva u Zagrebu, gdje je osnovao katedru pivarstva na tehnološkom fakultetu.“
Pivarstvo se u Hrvatskoj studira jednu godinu u okviru studija na Fakultetu prehrambene i biokemijske tehnologije u Zagrebu. „Na fakultetu sam počeo studirati 1987. godine a tijekom studija odradio sam praksu u daruvarskoj pivovari. Postupno mi je pivarstvo počelo prirastati srcu. Pivovara se nalazi u središtu grada i ljudi je vole. Kad sam bio klinac volio sam pecati ribe u rijeci. Pored pivovare teče rijeka Toplica, gdje je bila divljina. Iz pivovare se čulo kako se tamo radi, kako se pune boce, kako dolaze kamioni… A najvažnije je bilo to kako je iz pivovare krasno mirisalo. Zimi smo od pivskih gajbi pravili klizaljke. Odrezali smo gornji dio gajbe i ostavili dno, koje smo pričvrstili na cipele i mogli smo se klizati. U to vrijeme u pivovari su radi8li stric i djedov brat, ali ipak nisam išao u samu pivovaru. Ne mogu reći da me je pivovara kao dječaka ili mladića ne znam kako zanimala. Ali kad sam došao raditi kao inženjer, osjećao sam da sam pronašao svoje korijene.“
Krešo Marić počeo je u pivovari raditi ratne 1992. godine. Po završetku studija na Fakultetu prehrambene i biokemijske tehnologije u Zagrebu kratko je radio u jednoj farmaceutskoj firmi, gdje se bavio genetikom. Ali, vukli su ga rodni grad i pivovara.
„Kad sam došao u pivovaru, prve sam godine prošao sve faze proizvodnje piva – varionicu, fermentaciju, flaširanje… Sve me je zanimalo. Nastojao sam prenijeti radnicima sve ono što sam naučio na fakultetu. Htio sam da se to primijeni u tehnologiji, da se pivo kuha onako kako treba. Ali jedan radnik, gospodin Vončina iz Končanice mi je rekao a ne znam o pivu sve, iako sa inženjer. Da možemo skuhati pivo tako kako ja kažem, ali neću znati kakvo će ono na kraju biti. Nazvao sam strica i pitao ga što mi je činiti. „Ti si inženjer, ali najprije bi neke dvije tri godine trebao u pivovari učiti zanat. Kad budeš znao to što znaju ljudi u pivovari, onda će od tebe biti pravi inženjer i moći ćeš početi nešto raditi.“
Receptura piva prije se nije zapisivala. Znao ju je samo majstor pivar, koji ju je prenosio na svoga nasljednika. „Godine 1995. po prvi put sam zapisao tehnologiju proizvodnje piva Staročeško. Pronašao sam recept, dodao nešto svoje, i tako smo počeli kuhati pivo. Ali pivovara je devedesetih godina, tijekom rata, proživljavala teške trenutke. Nakon rata u Hrvatsku dolaze velike korporacije, koje su počele kupovati pivovare i distribucijske mreže. Tako smo 1995. godine kuhali 255.000 hektolitara piva a kasnije, 2008. godine, morali smo proglasiti bankrot, skuhali smo samo 80.000 hektolitara. Kad smo 2010. godine izašli iz stečaja skuhali smo samo 2.000 hektolitara piva. Pivovare s takvom produkcijom u Belgiji, Engleskoj ili Njemačkoj bi zatvorili. Ali mi svi u pivovari smo tada odlučili da želimo sačuvati pivovaru, da želimo nastaviti, da hoćemo da u Daruvaru i dalje bude pivovara. Godine 2004. bili su radnici pivovare istovremeno i dioničari, a do 2008. godine radio sam kao tehnolog, tako da sam morao brinuti o tome kako jeftino kupiti sirovine da bih skuhao jeftino pivo. Tada još nisam bio majstor pivar.“
Godine 2010. ljudi u pivovari su skupili glave na hrpu i počeli takorekuć od nule. Novi vlasnik pivovara postala je Kufner grupa. „Te smo godine razmišljali kojim smjerom bi pivovara trebala krenuti i kakvo će pivo kuhati. Opredijelili smo se za koncepciju sezonskih piva – Staročeško proljetno, ljetno, zimsko…Proizvodili smo nova piva i širili asortiman.“
Nove je marke pivovara predstavila 2012. godine. Staročeško zimsko, crveno, bock. „Te smo godine slavili 120 godina marke Staročeško i proizveli smo specijalno pivo Staročeško original prema starom receptu, koji sam pronašao. Htio sam skuhati pivo kakvo se u Daruvaru pilo nekad. Ali na kraju smo 90 posto ukupne proizvodnje toga piva morali prodati u pola cijene, jer ga ljudi nisu htjeli piti.“
Posljednjih se godina iz Sjedinjenih Američkih Država u Europu širi trend craft pivovara. Potrošači žele kušati nešto drugačije od „običnog“ svijetlog lagera, pa traže piva koja imaju izniman okus i koja u malim šaržama kuha majstor pivar koji voli eksperimentirati.
„Godine 2014. počeo je u Hrvatskoj bum crafta a ja sam si rekao, da bih rado kuhao takva piva. Moja prava ljubav prema pivu počela je 2010. godine, kada smo počeli ispočetka. Godine 2013. napravio sam prvi specijal, pivo koje nije imalo ime, pa sam ga nazvao Peti element, prema istoimenom filmu. Moj koncept je bio da se svako pivo zasniva na četiri sastojka – sladu, hmelju, vodi i kvascu. A te elemente posebnim čini onaj peti element – dodatni okus, tradicija, ljubav, odnosno – čovjek, koji pivo kuha. Za tri mjeseca smislio sam slijedeće pivo. Slijedeće godine pokrenuli smo liniju Peti element i sada u njoj imamo 14 vrsta piva, a prodaja naših piva raste. Ljudi su naučili da piva mogu biti različita. Da Staročeško ne mora biti samo svijetli lager sličnog okusa kao druge pivske marke.“
Godine 2005. istraživačka agencija Nielsen utvrdila je da za marku piva Staročeško zna tek 5 posto ljudi od 18 do 30 godina starosti, dok u starosnoj kategoriji 30 do 50 godina ovu marku poznaje 40 posto ljudi. „Plasirati pivo u velike trgovačke lance je problem. Devedesetih godina bilo je u Slavoniji mnoštvo malih dućana, samo u Daruvaru bilo ih je pedeset. Tada u našem gradu još nije bilo Lidla, Interspara, Bille i KTC-a, pa se i 90 posto piva prodavalo u malim trgovinama. Danas pivo prodajemo Kauflandu. Dovezemo ga u centralu, a odande se ono razvozi dalje, U kojim će centrima završiti, ne znamo.
Daruvarska pivovara je nakon Drugog svjetskog rata bila nacionalizirana, a pivarstvu se u doba socijalizma nije pridavao velik značaj, tada je bila važna samo teška industrija. Prema pričama zaposlenika krajem pedesetih godina počeo se razvijati Dalit, u koji se prelijevala sva dobit pivovare. Tako je bilo sve do osamdesetih godina. „Tek 1988. ostao je profit u samoj pivovari. Godine 1990. kupljeni su u Chotěboři u Češkoj prvi strojevi za punionicu. Neki strojevi bili su iz Dalita, ali etiketirka, punilica i stroj koji boce stavlja u gajbe bili su iz Chotěboři. Do 2004. godine u pivovaru je mnogo investirano, pa je kapacitet povećan, a tehnologija poboljšana.“
Očekivalo bi se da je pivovara tijekom hrvatskog rata za neovisnost prekinula proizvodnju. „Godine 1991. i 1992. bio je rat, ali pivovara je stalno radila, stalno se kuhalo pivo, ali imali smo problem s njegovim plasmanom, jer je 30 posto ljudi, koji su pili Staročeško, otišlo iz Daruvara. Bili su to prije svega Srbi, koji su tu živjeli generacijama, radili su tu i pili Staročeško. Umjesto njih dobili smo Hrvate iz Bosne i Vojvodine, ali oni nisu pili Staročeško, jer su kao Hrvati pili „hrvatska“ piva Ožujsko ili Karlovačko. Tada smo ostali i bez drugih tržišta u gradovima iz kojih su ljudi otišli za vrijeme ili poslije rata. Nakon rata problem nam je radilo i ime Staročeško. Sve je, naime, moralo biti hrvatsko, a Staročeško ne zvuči baš jako hrvatski…“
Svake godine dodjeljuje Hrvatska turistička zajednica nagradu Čovjek – ključ uspjeha onom tko doprinosi razvoju turizma u Hrvatskoj. Osoba godine 2016. bio je upravo Krešo Marić. „Godine 2014. počeo sam raditi craft piva i pomagao sam malim pivovarama, koje su počinjale. Iste smo godine priredili prvi craft festival u Daruvaru i nazvali ga Dan nezavisnosti. Još prije toga u pivovari smo priređivali dane piva, na kojima se kušalo pivo i svirale su glazbene grupe. Dolazili su ljudi, koji su počinjali kuhati pivo, nisu imali tržište, nisu imali ništa, pa su tako kod nas prodavali svoje pivo, a posjetitelji su imali mogućnost upoznati njihovu produkciju. Zato me turistička zajednica kandirala za nagradu Osoba godine. To je nagrada koja se dodjeljuje na državnoj razini.“
Prvi i jedini hmeljarnik u Hrvatskoj djelovao je na prijelomu tisućljeća u Gregurovcu kod Križevaca. Davao je šišarke hmelja tek deset godina, jer su pivovare koje su bile u vlasništvu stranih kompanija hmelj kupovale izvan Hrvatske. Zemljoradnička zadruga koja je proizvodila hmelj tako ga nije imala kome prodavati, pa je obustavila proizvodnju, a hmeljarnik pretvorila u kukuruzište. „Godine 1999. smo kao pivovara počeli podržavati osnivanje hmeljarnika u Gregurovcu kod Križevaca. Sve do 2008. kupovali smo hmelj samo kod njih, ali tada je naša proizvodnja počela strmoglavo padati, pa nismo kupovali velike količine. To je godina u kojoj je prestala proizvodnja hmelja u Hrvatskoj. Kad sam ja došao u pivovaru, sve jugoslavenske pivovare kupovale su hmelj u Sloveniji. Godine 2012. odlučili smo da se Staročeško mora kuhati s češkim hmeljem, da bi imalo češki okus, pa smo počeli kupovati hmelj iz Žateca, sortu červeňák. No, 2013. godine nismo ga mogli dobiti, jer je urod bio slab, a puno hmelja kupile su pivovare Budvar, Prazdroj i strane korporacije. Godine 2015. smo se tako odlučili za hmelj iz Slovenije, jer je nabavka specijalne stvari poput žatečkog červeňáka problem. Zato kuhamo sa slovenskim hmeljem. Za pivo Peti element kupujemo američke sorte hmelja, koje su specifične, a u Europi ne uspijevaju.“
Daruvarska pivovara je jedina pivovara izvan Češke republike koja proizvodi pivo prema tradicionalnoj češkoj tehnologiji. Majstor pivar Krešo Marić je značajno pridonio održanju kontinuiteta tradicionalnog načina proizvodnje piva i širenju svijesti o daruvarskoj pivovari i njezinoj perjanici, marki Staročeško.
„Mislim da je posljednjih pet godina za mene bilo kao dvadeset i pet godina života…. Zato što je u pivovari toliko toga napravljeno. Kad vidite da velike stvari mogu nastati ni iz čega, imate divan osjećaj. Sretan sam što sam bio dio procesa tijekom kojeg nam je pošlo za rukom nešto postići. Moja pivska priča počela je 1995. godine, kada sam zapisao tehnologiju proizvodnje piva, ali tada je to bilo više inženjerstvo, nije u tome bilo toliko ljubavi prema pivovari i prema ljudima. Sada se radi uglavnom o toj ljubavi. Drago mi je što sam pregurao teška vremena pivovare. Daruvarska pivovara ima, naime, svoju vrijednost. Godine 2020. proslavit ćemo 180 godina od osnutka. Na povijest pivovare, smo mi iz pivovare i iz Daruvara jako ponosni.“
S češkog preveo Mato Pejić
Bohdana Pěva Šolcová, srednjoškolska učiteljica, specijalna pedagoginja (defektologinja), umjetnica, arteterapeutkinja
Niz godina radila je kao učiteljica koju Češka Republika šalje u zajednice češke dijaspore u inozemstvu, pa je tako pomagala češkoj manjini u Ukrajini, Hrvatskoj i Australiji. Radila je kao srednjoškolska nastavnica, lektorica češkog za strance, lektorica socio-kulturnog seminara za strance, učiteljica i socijalna pedagoginja u Osnovnoj školi za djecu s tjelesnim oštećenjem u Liberecu i kao učiteljica i socijalna pedagoginja u dječjim domovima. Bavi se arteterapijom. Kao pjevačica surađuje s folklornim ansamblima u Češkoj. Trenutno radi kao češka učiteljica u češkoj manjinskoj zajednici u Hrvatskoj.
Realizirala je nekoliko samostalnih izložaba kod kuće i u inozemstvu. Godine 2016. objavljena je njezina knjiga o australskim Česima Češi ve světě – přiběhy, Australie, a 2018. o sunarodnjacima u Hrvatskoj – Češi ve světě – příběhy, Chorvatsko. Za manjinske kazališne sekcije piše autorske komade, neke sama, a neke zajedno sa suprugom Radekom Jančekom. Objavljuje u časopisima.
Za 11. broj časopisa Krajiny češtiny, glasila učitelja u iseljeničkim zajednicama i lektora češkog jezika i literature u inozemnim obrazovnim institucijama, napisala je članak Krešo Marić – duše daruvarského pivovaru. Središnja tema ovogodišnjeg izdanja časopisa je, naime, Istaknute osobe češkog porijekla u inozemstvu.
