Krčma Kod mame

Pivo u stihu i prozi   |   Jaromir Nohavica   |   29.06.2011.     2308

Krčma Kod mame

 

 

 

 

 

 

U krčmi Kod mame atmosfera vruća

rame uz rame mi beskućnici ljuti

sjedamo za stol a srce nam k'o kuća

pjesnici studenti, majori, popovi, regruti

 

Šankerica Maruška svakog zove imenom

na bluzi joj nezaboravka slika

za ručak nam nosi kobasice sa hrenom

za večeru pivo, dva ruma, četiri „davljenika"

 

U krčmi Kod mame

potpuno jedno je

da li što slavi se

il' tonu lađe

U krčmi Kod mame

k'o more rijeke sve

i čovjek čovjeka

nađe.

 

U zavjesama požutjelim baš kao pivo

sunčana zraka blješti zlatom

vani pod prozorom buja život

a mi bezbroj divnih tuga imamo za vratom

 

Konobar Kopecký u deset stolce diže

uz lagano zveckanje pa onda staklo mete

mi ćemo opet svom životu bliže

a ne drže nas baš noge i jezik nam se plete

 

U krčmi Kod mame

potpuno jedno je

da li što slavi se

il' tonu lađe

U krčmi Kod mame

k'o more rijeke sve

i čovjek čovjeka

nađe.

S češkog preveo Mato Pejić

 

Jaromir Nohavica rođen je 7. lipnja 1953. godine u Ostravi, u obitelji u kojoj su pjesma i svirka bili svakodnevna pojava, a otac - novinar i pjesnik - otvorio mu je vrata svijeta tamošnje inteligencije. Praznike je provodio na selu, a razmjerno brzo došao je u priliku pisati tekstove za ostravske pop pjevače; posebno dobro i dugo surađivao je s pjevačicom Marijom Rotrovom. U međuvremenu propao mu je pokušaj studiranja na Vysoke škole baňske, oženio se i preselio u Česki Těšin, odslužio vojsku, dobio kćer Lenku, radio kao fizički radnik i knjižničar. I onda se, baš kao u onom vicu, sve dogodilo na brzinu. A sve je krenulo drugim tokom zbog ni manje ni više nego - Ozzyja Osbornea i grupe Black Sabath.

Pjesma koja je život i djelo Jaromira Nohavice okrenula naglavačke - She's Gone malo je poznata skladba grupe Black Sabath s albuma Technical Ecstasy iz 1976. godine, koji je uglavnom smatran  promašajem i brzo zaboravljen. Pjesmu je Nohavica prepjevao u Lásko, voníš deštěm - Ljubavi, mirišeš na kišu, i nova je stvar u izvedbi Marije Rotrove postala veliki hit i čudo prepjeva, daleko nadmašivši bohemiziranu verziju Simon/Garfunkel standarda Bridge over troubled water, kojim je otvorena suradnja Nohavica - Rotrova, i smatra se najvažnijim coverom u cijeloj povijesti češke popularne glazbe. 

Prije nego se uopće uspio snaći, Nohavica je uzdignut na pijedestal, a istovremeno i jednako brzo i naglo, sjeo mu je za vrat sav božji establišment, uhode, žbiri, politika i službe sigurnosti, pa se tako ispunilo ono što je jedan naš pjesmuljkar i tamburaš otpjevao za izvjesnog notornog Božu zvanog Pub - jedni ga hvale, drugi žale, treći kažu: e, moj brale, taj je bio kvaran k'o šupalj zub.

A, kako je to moguće? Kako se to moglo desiti da jedan bezazleni zabavljač, koji je poput stotina drugih, što se furaju na Boba Dylana, Petea Seegara i Donovana, barde muzičkog protesta generacije šezdesetih godina, koji se osim gitare i heligonke ne služi nikakvim drugim alatom, ni oruđem, a u tekstovima nema težih tema od mira i ljubavi, bude opasan po državu i društvo? Pa još k tome Jaromir Nohavica, koji se zapravo puno manje povodio za zapadnim pjesnicima bunta i otpora, nego se uglavnom nadahnjivao mudracima s Istoka, naročito Bulatom Okudžavom i Vladimirom Vysockim, kako je on mogao smetati drugovima iz socijalističke vrhuške tadašnje Čehoslovačke? Jednostavno - komunistički režim nije mogao ostati ravnodušan prema takvoj popularnosti, smetala mu je Nohavičina karizma, pa je pjesnik dobivao zabrane i dozvole, već prema turbulenciji tadašnjega šizofrenog stanja, u kojem je Sovjetskim imperijem već dugo odjekivala Gorbačovljeva glasnost, a u Češkoj svejednako trajala duboka normalizacija.

U njoj, očito, nije bilo mudro rugati se s takvim svetinjama kao što su vojska, armija, oružane snage i sve to, što je on zdušno činio, a prepjev pacifističke skladbe Dezerter Francuza Borisa Viana donio mu je veliki uspjeh na festivalu Porta. Još prije, već na svom prvom javnom nastupu, kada je nakon dugogodišnjeg odbijanja da stane pred streljački stroj snažnih reflektora, kao ozbiljni 29-ogodišnjak debitirao s gitarom u ruci, uz prijevod Okudžavina Susreta s Puškinom, otpjevao je i vlastitu grotesku Kad sam išao u vojsku.     Jaromir Nohavica na češkoj je javnoj sceni zapravo zauzeo mjesto pjesnika koji su morali emigrirati, što je samo po sebi bolo u oči, a njegova je popularnost nezadrživo bujala unatoč tome što njegove pjesme uopće nisu bile zabilježene na nosačima zvuka. Postojali su samo koncerti i usmena predaja, i tek 1985. godine maksi singl Putovi s četiri pjesme. Među sljedbenicima kolale su kasete s kopijama piratskih snimaka živih nastupa, često vrlo diskutabilne kvalitete. Veliku ploču dobio je istom 1988., i opet je to bila zbirka koncertnih zapisa iz te i prethodne godine. Zvala se Darmoděj - Zgubidan.    

Soundtrack filma Godina đavla, u kojem Nohavicu prati kapela zvana Čechomor, što je izvedenica iz njihova nekadašnjeg punog imena Česko-moravska hudebni společnost, odnosno - Češko - Moravsko glazbeno društvo još je jedan od međaša u Nohavičinoj karijeri. Riječ je o najvećem češkom etno-rock bandu bez premca, a njihova suradnja s Nohavicom započeta i prije filma, nastavljena je i kasnije nizom koncerata. Tu kooperaciju neki uspoređuju s onom Boba Dylana i grupe Band iz vremena albuma Basement Tapes. Sam film Godina đavla zanimljiva je i opora epizoda iz života Jaromira Nohavice - riječ je o njegovoj svojevrsnoj biografiji, jer govori o pjevaču koji se liječi od alkohola. Ne samo da je lako prepoznati da Nohavica na platnu igra samoga sebe, nego se u tom filmu Petra Zelenke, koji je prošao odlično i kod publike i kritike, pobravši mnoge laskave ocjene i nagrade na festivalima, pojavljuju i najvjerniji Nohavičini suradnici.  Svi koji misle da nemaju problem s alkoholom trebaju pogledati ovaj film i vidjet će kako su visoki naši vrhunci i kako se na njih penjemo i padamo s njih razbijenih nosova, kaže Nohavica.

Što je sve opjevao i otpjevao Nohavica? A što nije? Od filozofsko-usudbenih mudrolija I sada, da pređem In medias res/Sve što jučer bješe, i dan danas jest, socijalnih prispodoba kao Ti poučavaš razred đaka, meni dopala lopata, Dolaziš kući u dva i po, ja oko petog sata, poetskih etida tipa Kad god je uze u naručje mlatila ga Bezručem / i davila Baudelairom/ dvije šljive ispod nosa su od Janisa Ritsosa, jednu mu nabila Prevertom. Ili: Bijeli papir, crno pero, i poetske navade/ Daleko si prijatelju od Vilema Zavade/ Žena jeca, dijete rida, a od plaće ni glasa/ Daleko si prijatelju od Františka Halasa. Pjevao i o Voltaireu i Diderotu i Shakespeareu, smijao se i ismijavao, rugao i sprdao s ljudskom glupošću, uzimao u zaštitu nejake i potlačene, i uvijek se vraćao elementarnom strahu od samoće koji u svojim pjesmama nikada nije mogao sakriti. Uz muzejsku harmoniku heligonku, staru čitavo stoljeće, koja se u obitelji nasljeđuje s koljena na koljeno, opjevao je čak i mentalitet nogometnih navijača, Frantu Šišku poslao češkom Tariku u Milijunaša da ostvari životni san odgovorom na jedno jedino pitanje - što je ukulele?, nepodijeljene pohvale struke i puka pobrao dječjim pjesmama na albumu Tři člunici, a samo tri dana nakon sramotne policijske intervencije na tehno partyju Čech-Tek, krajem srpnja 2005. godine, reagirao je pjesmom Opet tuku djecu, u kojoj kaže: S ulice do mog stana/ tanušna pjesma stiže/ ne pitaj moja mala/ tko je to kraju bliže/ na travi sred otpada/ to zvono tebi breca/ u ovom divnom sada/ opet stradaju djeca/ opet stradaju djeca. Ukupno 407 pjesama, od toga 359 uglazbljenih, a 144 snimljene i službeno objavljene, neke i u četirima različitim verzijama, rezime je dosadašnjeg opusa našeg autora. Mnoge i premnoge pobrale su hvalospjeve kritike, a sve odreda pronašle su put do svoje vjerne publike.

Ulomci iz radijske emisije Sat đavla, autora Mate Pejića

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Nacrtaj mi krigl

Pomes - A la lettre pres_56_B
Pomes - A la lettre pres_56_B





Najnovije iz kategorije Pivo u stihu i prozi