Kraljevski štimung u dvorskoj pivnici

Kad nas je ono jednom prilikom u minhenskoj pivnici Hofbräuhaus na Platzlu bilo četvorica, i kad smo naručili litrene vrčeve piva, tradicionalne bavarske mazove, ali svaki drugu vrstu, pa onda narudžbe zavrtili u krug, tako da svatko iskuša sva četiri, ne znam kako je to završilo, ali sam siguran da to nije bila razumna ideja. Međutim, u toj smo pivnici bili već toliko puta da smo do podzemne željeznice mogli i zatvorenih očiju, pa i četveronoške. A tako je nekako to valjda i bilo.

Pivnica Hofbräuhaus je, bez ikakve sumnje, najvažnije mjesto svih pivopija i uopće poklonika zlatnog soka na cijelom Planetu. Smještena je na Platzlu, koji je, kako mu i samo ime kaže – neveliki trg, a nalazi se u strogom središtu bavarske prijestolnice. Inače, na tom malom prostoru načičkano je sijaset znamenitih građevina. Tu je i Orlando Haus, zgrada u kojoj je svojedobno, dok je bio angažiran kao dvorski kapelnik, živio glasoviti talijanski skladatelj Orlando di Laso, i u čijem je prizemlju danas pivnica Augustiner. Između tih dviju pivnica, na pedalj od svake, nalazi se i treća – Ayinger u vlasništvu istoimene pivovare iz neposredna susjedstva glavnog grada, neodoljivo uređenog interijera.

Odmah iza ugla, u Scholastikhausu, zaštićenom spomeniku kulture (a što u tom dijelu grada nije?), je golema i odlična pivnica Haxnbauer s također prilično dobrim pivom Dinkel Acker iz Stuttgarta. Do isto tako sjajne bijele pivnice – Weisses Brauhaus im Tal, gdje se toči pšenično pivo pivovare Schneider, samo je nekoliko koraka, a ništa više ni do predivne pivnice Hacker Pschorr na tržnici Viktualienmarkt. Odatle se može rukom dobaciti kamen do glavnog trga, Marienplatza, a tamo tek počinje bogatstvo ponude dobrih starih, raskošno uređenih pivnica s autentičnim bavarskim ugođajem, kao što je primjerice Spatenhof. Tu je negdje i Muzej piva i Oktoberfesta, smješten u zgradi iz 1327. godine, u sklopu kojeg se također nalazi tradicionalna autentična njemačka pivnica. Nabrajanju tu nipošto nije kraj, no ono bi moglo potrajati još oho-ho, jer tek kad se iskobeljamo iz užeg i šireg gradskog središta i mnogobrojnih okolnih kvartova, te krenemo u predgrađa, dolazimo do prave alibabine špilje – duž obale Isara raspoređeno je 20 vrtnih pivnica, starih i više od 400 godina, zaštićenih kao nacionalno i kulturno blago. Ali, i ovo je više nego dovoljno da se zorno pokaže kako je konkurencija ovdje žestoka i nesmiljena, pa nije mala stvar u takvim uvjetima zadobiti status najboljega. Međutim, Hofbräuhaus am Platzl ne samo da je prva minhenska, bavarska i njemačka pivnica, nego je i najčuvenija pivnica na svijetu, a kao takva našla se i u famoznoj Guinnessovoj knjizi rekorda. Dakako, neizostavna je u turističkim vodičima i knjigama o pivarstvu i ugostiteljstvu općenito. Prizemlje je rezervirano za ogromnu povijesnu krčmu, švemu (die Schwemme). Mnogi i cijelu pivnicu zovu istim imenom – Schwemme.

To je srce zdanja, najvećim dijelom potječe iz 1897. godine, mjesto je to gdje se nekad kuhalo dvorsko pivo, a pod svodovima unakrsno razmještenih lukova ima mjesta za čak 1300 pivopija. Danas se pivo ne kuha u samoj pivnici, nego u gradskom predgrađu, kod starog aerodroma. Inače, ova je pivovara najmanja od šest pivovara bavarske metropole, i kuha samo 161 tisuću hektolitara piva godišnje. U proizvodnom su programu dvije osnovne vrste piva – Original München i pšenično pivo, odnosno weissbier, koji se proizvodi od 1963. godine. No, u paleti je i više specijala, poput crnog pšeničnog piva, maibocka i oktoberfestbiera, pa sve do bezalkoholnog – ukupno osam marki. Pivo se u pivnicu na Platzlu dovozi u drvenim bačvama, a najviše dakako u krčmu u prizemlju.  

 U središtu krčme je podij za orkestar, koji se brine za naročit ugođaj. Posebnost ove krčme, raritet u svjetskim razmjerima, su spremišta za pivske vrčeve. Radi se o 424 pojedinačna boksa, sefa koji se mogu zaključati i u kojima stalni gosti (stammgäste), drže svoje osobne vrčeve iz kojih piju dok sjede za svojim stolom (stammtisch). Takvih stolova ima točno 59, označeni su posebnim cimerima, imaju imena, a neki, kao što je onaj Miggamingara, čak i vlastitu himnu, odnosno stammtisch-koračnicu. Većinom se za istim stolom okupljaju društva iz istog socijalnog miljea, kao što su lovci, pčelari, pjesnici, ili, recimo činovnici službe za prehranu ili ureda za patente, a postoji čak i štamtiš lažljivaca, Društva protiv varanja na točenju piva, ili onaj koji se zove Aloisius, po poznatom junaku priče o kolodvorskom nosaču, koji završi u nebu. Svako društvo ima točno vrijeme okupljanja, jedni piju svaki dan, drugi par puta ili jednom tjedno, a treći, primjerice, svaki četvrti petak u mjesecu. A kad se okupe, opuštaju se uz lovačke priče, tračeve, pjesmu, smijeh, bistrenje visoke politike, a sve uz potezanje iz osobnih vrčeva. Izdaju čak i posebne podmetače koji na jednoj strani ima poznati znak pivnice, a na drugoj sliku družine uz njeno ime i slogan. Na podmetačima društva Lažnjivi baroni tako piše Živi i pusti živjeti.

Na zidu šveme, pak, stoji natpis: Žeđ je strašnija od nostalgije, a ona se ovdje gasi samo dobrim staromodnim, tradicionalnim, originalnim – pivom. Tu nemaju nikakve šanse novotarije poput fresh-beera, fun-beera ili fit-beera, a dugo nije bilo niti ikakvih sokova, pa ni bezalkoholnog piva, ali zbog velikog broja turista, među kojima je i dosta onih koji uopće ne piju, morali su popustiti. A zanimanje za ovu pivnicu je takvo da je uvečer, bez obzira na to je li radni dan ili praznik, trg pun onih koji strpljivo čekaju da tkogod izađe iz Hofbräuhausa, pa da ga redari puste unutra. Od ove godine gužvu pred glavnim ulazom rade i pušači koji izlaze na čik pauzu, budući da je od ovoga ljeta u cijeloj Njemačkoj duhanski dim izgubio pravo građanstva. Čekajući da se masivna ulazna vrata otvore, vrijeme sada možete kratiti i u odlično uređenom i opskrbljenom dućanu koji nudi čaše, krigle, vrčeve, majice, kape, šalove, otvarače i mnoge druge stvari sa znakom HB pivnice, kao i knjige, stripove i cd-ove s pjesmama koje izvode orkestri što zabavljaju goste pivnice. Snabdjeti se suvenirom, uspomenom na boravak na tom povijesnom mjestu, možete i u samoj pivnici, gdje se nalazi trafika s većinom onoga što nudi i dućan. Dosta od onoga što ne nose konobari, dakle osim piva i hrane, dolazi i do vašeg stola – obično raskošne djevojke u bavarskoj nošnji, dirndlu, obilaze krčmu s košarama obješenim oko vrata (bauch-laden) i nude perece, majice, kape, ili pak ruže, koje kavaliri kupuju svojim pratiljama. Ponekad, kad u pivnicu sjednete nakon cjelodnevnom hodanja po gradu, obilaska muzeja i galerija, te uz maz piva samo sa strane promatrate što se oko vas dešava, ne treba vam ni društvo, ni pjesma – dovoljno je da se prepustite huku dvorane, vrevi koja tu vlada, i da osjetite blaženu ugodu.

Osim onih 1300 pivopija, koliko može stati u povijesnu krčmu švemu, u prizemlju monumentalnog i arhitektonski iznimno vrijednog zdanja Hofbräuhausa pivo može piti još 500 gostiju – u vrtnoj pivnici u unutrašnjem dvorištu. Ono je sa svih strana okruženo zidinama pivovare, a pod vedrim nebom ugodan hlad posjetiteljima pružaju gorostasna prastara stabla kestena. Na prvom katu pivnice je pijačnica (Trinkstube). U ugodnom povijesnom ambijentu goste svakodnevno zabavlja one man band. Na drugom katu je svečana dvorana (Festsaale), izvorno izgrađena u godini završetka dogradnje kuće, 1897.  Taj je dio u Drugom svjetskom ratu doživio najveće razaranje. Dvorana je potpuno obnovljena 1958. i od tada je to poprište bezbrojnih i svakovrsnih slavlja. Posebnost dvorane je njen fantastični ogromni, teški bačvasti svod. Zaobljeni strop unatoč svojoj monumentalnosti sigurno visi na sajlama, okačen na konstrukciju, koja počiva na vanjskim zidovima. Utorkom, četvrtkom i nedjeljom ova je sala omiljeno mjesto okupljanja starijih stalnih gostiju, na popularnom plesu seniora. Svakodnevno se ovdje održavaju bavarske večeri, uz nastup svirača alpskog roga i zvona, jodlera i tko zna kakvih sve ne drugih folk i etno umjetnika. Velikom svečanom dvoranom Hofbräuhaus ne iscrpljuje mogućnost ugošćivanja pivopija i slavljenika svih vrsta – tu je još čitav niz manjih prostorija s 30 do 130 sjedećih mjesta, za raznovrsne proslave.

U razgovorima o ovom znamenitom lokalu, moguće je čuti da ga zovu i 'Hitlerovom pivnicom'. Dakako, nećete to čuti od Nijemaca, koji strogo paze da razgovor ne ode u tom pravcu, oni su s mračnom stranom svoje povijesti raskrstili, pa su čak trgu u strogom središtu Münchena dali ime Trg žrtava nacionalsocijalizma. A evo o čemu se radi. Istina je, u čuvenoj pivnici održao je Hitler jedan od skupova koji će značajno obilježiti povijest. U veljači 1920. godine bilo je tamo okupljanje njegove judomrzačke i antimarksističke Njemačke radničke stranke (Deutsche Arbeitspartei – DAP), čiji je cilj bio promjena imena u Nacionalsocijalističku njemačku radničku stranku (Nazionalsocialistische Deutsche Arbeitspartei – NSDAP). Motiv toga čina je bila želja da se distancira od lijevo orijentiranih organizacija. S istog skupa potječe i Jurišni odjel (Sturmabteilung – SA), stranačka milicija, osnovana radi održavanja reda na dotičnom skupu, koja je kasnije prerasla u jedinice odgovorne za napade za Židove i protivnike nacističkog pokreta.

Inače, priča o Hofbräuhausu počela je prije nevjerojatnih 419 godina, 1589., kada je vojvoda Wilhelm V Bavarski osnovao svoju kraljevsku, odnosno dvorsku pivovaru. Do tada je za dvor dovozio pivo Einpokisch iz Einbecka kod Hanovera u Donjoj Saskoj, koje je u to vrijeme važilo za najbolje njemačko pivo. Gradnja pivovare završila je dvije godine kasnije, kada počinje kuhanje Braunbiera, pod paskom majstora pivara Heimerana Pongratza. Prvih desetak godina kuhalo se pivo samo za dvorjane, a 1604. po prvi put određena količina odlazi izvan granica grada, u Landshut, Regensburg i Straubing. Valja reći i to da ova pivovara nije jedina njemačka pivovara istog imena. Hofbräuhaus u prijevodu znači kraljevska, odnosno dvorska pivovara. A kako je carstvo nekada bilo podijeljeno na mnoga vojvodstva, grofovije i kneževine, tako su postojali mnogi dvorovi, pa i mnoge dvorske pivovare. Hofbräuhaus Freissing, sjeverno od Münchena, prvotno u posjedu biskupa, danas vlasništvo grofa von Moya, najstarija je njemačka dvorska pivovara. Izgrađena je još 1160. godine, a posebno su poznata njena pšenična piva. U Bavarskoj su još i Hofbräu Abensberg i Hofbräu Wolters iz Brunswicka, sada u vlasništvu Gilde pivovare iz Hanovera. Više je istoimenih pivovara i izvan Bavarske, a i izvan Njemačke i Europe. Naravno, Amerika vrvi Hofbräuhaus pivovarama i pivnicama, a po jedna postoji čak i u Bangkoku i Seulu.

Prvi i jedini pravi Hofbräuhaus, onaj u Münchenu drugačiji je i po tome što nikad nije privatiziran; nakon dvora, vlasnik je 1939. godine postala država, i tako je i dan-danas.

Već dva desetljeća od osnutka čini pivovara revolucionarni iskorak – 1610. godine po prvi put je pivo prodavano izvan plemenitaških krugova – u bačvama su ga mogli kupiti trgovci, gostioničari, pa i obični ljudi. Četiri godine kasnije skuhano je prvi put pivo po uzoru na svoga dvorskog prethodnika, Einpokischbier iz Einbecka. Po iskrivljenom izgovoru imena grada Einbecka uskoro je prozvano Einbock, odnosno skraćeno 'bock' (jarac), što je postao i naziv za tu vrstu jakog piva. To pivo koje je sve do 1818. godine bilo jedino pivo kuhano u bavarskoj dvorskoj pivovari, točilo se od početka svibnja, pa je prozvano maibock. Ujedno je to prvo i najstarije bock pivo kuhano u Münchenu, poznatom i po tome što se svake godine na promociji toga sezonskog piva proglašava početak 'petog godišnjeg doba'.

Krajem prve trećine 19. stoljeća, točno od 1828. godine, izdaju se koncesije za vođenje gastronomskog pogona Hofbräuhausa, pa tako to postaje i pivnica, a ne samo pivovara. Sredinom vijeka kraljevskom se uredbom cijena piva spušta ispod razine uobičajene u gradu, što omogućuje vojnicima i radničkoj klasi uživanje u zlaćanom napitku, 1879. godine zaštićen je u nadležnom sudu znak – slova HB s krunom, a 1897. godine završavaju građevinski radovi, što ih je izvela firma Heilmann & Littmann, nakon kojih pivnica dobiva izgled koji ima i danas. Točno pola stoljeća kasnije temeljito je restaurirana povijesna dvorana, a desetljeće iza toga obnovljena je kompletna građevina. Naime, posljednje godine Drugog svjetskog rata pivovara je gotovo potpuno razorena u bombardiranju. Od cijelog Hofbräuhausa bio je upotrebljiv tek jedan dio krčme u prizemlju (Schwemme).

Hofbräuhaus am Platzl najznamenitija je i najposjećenija pivnica na svijetu, pa ne čudi da je tijekom stoljeća stalno bila u središtu zanimanja umjetnika, koji su je ovjekovječili na mnogim platnima. Dakako, ne samo na platnima, već i na papiru, drvu, fotografskim pločama, filmovima i memorijskim karticama. Objavljen je i strip album o povijesti Hofbräuhausa, a kroz priču o pivnici, autori scenarija i crteža Birgit i Rainer Stock ispričali su i pitku romantiziranu storiju o općim mjestima megalopolisa i zabilježili mnoge tipične gradske vedute, a u fiktivnim likovima crtanog romana lako se prepoznaju osobe iz današnjeg javnog života.

Ima ova pivnica i svoju himnu. Još davne 1935. godine skladao je berlinski glazbenik Wiga Gabriel popijevku koja kaže: In München steht ein Hofbräuhaus Eins, zwei, g'suffa . . . Da läuft so manches Fäßchen aus Eins, zwei, g'suffa . . . Ta je pjesma zaštitni znak lokala i veliki internacionalni hit. Tekst je napisao Klaus Siegfried Richter, a pjesma je prvobitno izvedena u Dürkheimu, na najvećem svjetskom sajmu vina, da bi slijedeće godine u Münchenu bila predstavljena kao fašnički šlager i ušla u povijest, gdje je i  danas. Pivnica na Platzlu je, slično kao Trg svetog Petra u Rimu, mjesto bratimljenja pivopija, turista i ostalih znatiželjnika iz svih kutaka Globusa, da ne kažem kao pjesnik: pobratimstva ljudi u svemiru. Amer se kuca s Rusom, Japanac s Kinezom, Talijan s Francuzom, slikovito je zapisao kroničar za reprezentativno izdanje časopisa Travel Mag, i mogu vam potvrditi da nije pretjerao, koliko god se ta hipotetska situacija činila nategnutom. Kome god da se pridružite za velikim pivničkim stolom, odmah počinje veselo nazdravljanje i raspitivanje o tome odakle dolazite, zajedničko fotografiranje i uopće srdačno ophođenje svih koji tu već sjede. Tako su voluminoznim krčazima tukli po hrastovim stolovima, grlili se razdragano i bruderšafte ispijali nebrojeni pisci, muzičari i glumci, a bogme ni političari nisu propuštali priliku da se ukažu na najvažnijem mjestu u gradu. I oni s lijeva, baš kao i oni s krajnje desnice, kako smo to već vidjeli. Godine 1913. i slijedeće močio je u snježno bijeloj pjeni HB-piva svoje rijetke brkove tovariš Vladimir Iljič Uljanov, poznatiji kao Lenjin, koji je minhenske egzilantske dane provodio s drugaricom Nadeždom Krupskajom.

Od zvučnijih imena koja su ovdje zveckala srčom, uprava pivnice posebno rado ističe ona njemačkog kršćanskog demokrata Alfreda Dreggera, nekadašnjeg francuskog predsjednika Valeryja Giscarda d'Estainga, Argentinca Carlosa Menema, Gabonca Omara Bonga i Grka Jannisa Sakellarioua. Potezanja iz litrenog vrča ove pivnice nisu se libile ni okrunjene glave, pa je tako zabilježeno da je to činila i bavarska carica Elizabeta, popularna Sissy. A ostat će crno na bijelom, ako nigdje drugdje, a ono barem na ovoj stranici, da je lijep doprinos smanjenju tamošnjih zaliha piva i dizanju raspoloženja u povijesnoj krčmi dalo i više hrvatskih pivopija, na čelu s autorom ove reportaže. Živjeli! Pardon: Ein prosit der gemütlichkeit. Oans, zwoa, drei – g'sufa!

 

Fotografije: Goran Gazdek i arhiv