Korupcija i seks
Od kada je vijeka i svijeta nekom je ruka poletjela za nečim što mu ne pripada. Ni po prirodi ni po zasluzi. „Uvek je lopova bilo“, džeparoša, konjokradica, provalnika i pljačkaša. O najvećima su debele knjige pisane i mnogi filmovi snimani. I nisu uvijek lopovi doživljavani kao negativci. Naprotiv. Od Robina Huda do Čaruge je bilo „simpatičnih“ figura od kojih su neki otišli i u mitologiju, a njihov devijantni poriv romantiziran.
Sve do uspostave kapitalističkih odnosa u privređivanju, što bi Marx rekao, takve su pojave bile ili individualne, u parovima ili manjim grupama. Bandama, što bi romanopisci rekli.
Kod velikih društvenopolitičkih promjena, ratova, prevrata i takozvanih utjerivanja „demokratskih procesa“ pojava je poprimila organizirane oblike, uokvirene u „zbirnu imenicu“ korupcija. Davanje i primanje mita, podmazivanje, ugrađivanje, čašćenje...
Time je postala i manje dokučiva i „prihvatljivija“ - tretirala se više kao posljedica brzog razvoja. Ili zamagljivala domoljubljem.
Posljedice su, kaže praksa, slabljene vjere i pozitivnog naboja prema sistemu te negativna selekcija.
Nuspojave su da politika, a time i vlast, gubi autoritet i postaje gadljiva. Na kraju, kad korupcija kao bolest preuzme cijelo tijelo jedne zajednice, država slabi i urušava se.
Posljednji (za sada) zabilježeni slučajevi u Hrvatskoj, vezani uz JANAF, mućke oko obnavljanje kuća na Baniji poslije devedesetih, utaja imovine visokih dužnosnika, prodaja javnih funkcija, samo potvrđuje ove tvrdnje.
Jer, ni ovdje se ne radi samo o krađi iz koristoljublja - stjecanju imovinske koristi ili većeg društvenog položaja.
Naoko drskost, nezajažljivost, neumjerenost i obuhvatnost više, po svojim karakteristikama, liče ozbiljnom psihičkom problemu. Očito se radi o poremećaju kontrole nagona.
Sjetimo se bivšeg premijera i bivšeg šefa gospodarske komore. Prvi je, između ostalog, krao skupe umjetnine i skrivao ih u podrumu. Ne dakle da ih gleda i u njima uživa, već da zadovolji nezajažljivu strast za posjedovanjem.
Drugi je ubijao i preparirao rijetke životinje (također je skupljao i umjetnine) samo da bi utažio svoju bolesnu potrebu za moći, dominacijom i posjedovanjem. Onaj treći je skupljao „ugled“ „poziciju“ i novac. I skrivao ga po garažama.
Takvim tipovima bi se, osim pravosuđa, trebala pozabaviti i psihijatrija. Oni svojim površnim, fasadnim profilima i „nestašlucima“ lagano prolaze ispod radara sigurnosnih provjera.
Fenomen nije samo hrvatski. Ovakvih „umjetnika“ ima po cijelom svijetu, čak i u razvijenijim društvima. Da sada ne nabrajam.
Freud bi trljao ruke da je dobio zadatak analizirati ove „uglednike“. Ne bi mu bilo teško uočiti da poremećaj nagona koji uzrokuje kleptomansko ponašanje čuči u sferi seksualnosti. Ne morate biti psihoanalitičar da zaključite da su kleptomani, željni moći, posjedovanja i kontrole u stvari slabići u spavaćoj.
