Koliko popiješ prije nego kreneš u birtiju?

Paradoks?

Nikako. Ako govorimo o kulturi pijenja u Švedskoj.

Društvo se obično nađe kod nekog već predvečer, džepova punih konzervi ili tridesetricentilitarskih (ha, jedna od najdužih riječi) flašica i tu kreće sa zagrijavanjem.

I inače se, kad se odlazi u goste, ponese svoje piće. Jelom se počasti, najčešće i "predpićem", koje je obično koktel ili čaša šampanjca. "Glavno" se piće ponese.

Ispočetka smo s tim imali problema. Sudar kultura.

Sjećam se kako sam jednom na jednu feštu s kolegama ponio, iz "systembolageta", vino s jednog našeg otoka, da se pohvalim. Ponudio sam kolegama da kušaju i u čas je moja boca planula. Poslije sam gledao kako oni lagano pijuckaju svoje pićence bez vidljive namjere da ponude drugog. Škola koja se plaća.

S vremenom su se, kroz druženja, naši domaćini navikli da prihvate neke naše lijepe običaje pa su se te razlike počele gubiti.

No, kad se radi o mladima i predfeštama domaćini su ostali dominantni, pa se i "naša omladina" integrirala u načinu konzumirana pića, najčešće piva.

Pred izlaz se pregrize slabo. Čipsić ili neka druga grickalica umočena u neki začinjeni sos. Loša baza skraćuje vrijeme dovođenja u poželjno stanje"lagane omamljenosti", "salongsberusat tillstånd", što bi rekao naš prijatelj Fredrik. Pet-šest komada, malo tehna i adrenalina pune uši.

Izlazi se kasno. Ponekad tek oko ponoći.

Tada su klubovi krcati. Na podiju mjesta tek za lagano gibanje. S one strane šanka basiraju omiljeni zvukovi otvaranja boca. Zatvarači svjetlucaju kao poheraje na božićnom drvcu. Gotovo stotka za svako pivo. Pa ti napij, druže, ako si kojim slučajem promašio zagrijavanje.

U neki dogovoreni čas zastor se spušta. Nabildani redari  blokiraju prilaz šanku. Posljednja narudžba, pred samo zatvaranje, se uduplava. Jer poslije nje više nema.

Tko je jamio - jamio.