Nećete ih prepoznati ni po kakvom vanjskom obilježju, no to je ipak sasvim posebna vrsta ljudi. Odlikuju se grozničavošću, nervozom, upornošću i nebiranju sredstava u postizanju cilja. To su skupljači. Ako ih izda kakav fizički znak, to bi moglo biti recimo znojenje dlanova kada se nađu u blizini objekta svoje kolekcionarske strasti.
Ima ih toliko da im se ni broja ne zna, jer zapravo je veoma teško smisliti stvar koju barem netko ne skuplja. Od onih školskih primjera - kolekcionara umjetnina i skupocjenih vaza, pa do skupljača onih najobičnijih, trivijalnih, nikome potrebnih, odbačenih predmeta za kojima se traga po tavanima i podrumima, a kojiput čeprka i po deponijama otpada, to jest smetlištima, na kojima kako kaže pjesma bogdaprosti svako – truuu – moreš nać.
Sve se skuplja – od knjiga do telefonskih kartica, od olovnih vojnika do kamenčića iz vlastitog bubrega. Skuplja se i unterveš i košulja, kad je opereš, ali to je opet druga priča. Skupljanje je uzelo toliko maha i postalo tako silno važno i ozbiljno da skupljači imaju i posebno, ponekad veleučeno i pseudoznanstveno – nazivlje. Za najrasprostranjenije skupljače i imena su se odavno široko rasprostranila, pa tako svaka kolekcionarska beba zna što skupljaju diskofili, filatelisti ili numizmatičari. Malo je, vjerojatno, teže s vlasnicima zbirki različitih kutija šibica ili njihovih etiketa. To su philumenisti, philiberumenisti i cumixaphisti.
Skupljači piva, pivske ambalaže i nusprodukata, kao i mnogočega drugoga što ima ikakve veze s pivom, nisu doduše ušli u cehovsku nomenklaturu, ali i oni značajno sudjeluju u kolekcionarskoj populaciji. Otkako je 1934. godine američka pivovara Krüger iz Richmonda lansirala prvu limenku, ta je pivska ambalaža postala omiljeni predmet sakupljanja. No ti kolekcionari rijetko dospijevaju u javnost. Osim kada, kao nedavno onaj mali Englez, koji je u kampanji promicanja recikliranja svega i svačega, ustupio svoju pregolemu zbirku skupljačima sekundarnih sirovina, koji su brdo konzervi pregazili parnim valjkom i uputili u željezaru. Ili kada, kao izvjesni John Ahrens iz New Jerseyja, skupe 9000 različitih limenki, pa uđu u Guinnessovu knjigu rekorda.
Skupljanje je uglavnom usko vezano uz putovanja. No, ne mora se osobno putovati da bi se ostvarila pozamašna zbirka. Uostalom, oni koji putuju i imaju moralnu obvezu rođake i prijatelje obradovati kakvom sitnicom, najviše vole kolekcionare, jer s njima su potpuno načisto što im trebaju i mogu donijeti, nema mukotrpnog smišljanja i biranja, te donošenja pogrešnih stvari. Naime, nema toga originalnog suvenira, drvene čaplje ni tovara, koji će tako razveseliti skupljača kao najobičnija i najjeftinija poštanska marka koju još nema u svojoj kolekciji.
Postoje i drugi načini da se uveća zbirka. Oglasi, na primjer, u kojima često možete susresti tekst Volim sve što vole mladi, skupljam postere, značke i salvete. Da ne govorimo o razglednicama. Ima i treći način skupljanja – da vam predmeti vaše uznemirenosti dolaze na noge, a da ih vi niti tražite niti očekujete. Kao, recimo, u Daruvarskoj pivovari, gdje u povratu ambalaže uz boce Staročeškog piva dolazi i more svakojakih drugih, pa su radnici toga pogona prikupili pozamašan broj sličica koje će svakom namjerniku pokazati s neskrivenim ponosom. Sada je već pristojna i kolekcija etiketa vlastitoga piva, Staročeškog i drugih, koja su tijekom više od stoljeća i pol izlazila iz ove kuće.
Putovanje, dakle, nije uvijek neizbježan uvjet stvaranja kolekcije. Tako je, eto, i vaš kolumnist, koji s mizerijom od plaće teško može otputovati dalje od Gluhe Bukovice, gdje ionako nema pivovare, uspio dosad svoj metabolizam uposliti lijepom količinom različitih hmeljskih pripravaka sa svih strana Globusa. Ostala je nakon toga i pokoja limenka, boca, vrč ili čaša, otvarač i podmetač iz Australije, Kanade, Kube, Tunisa, Belgije i Švedske, Španjolske, Turske i Irske i iz sijaseta drugih zemalja, koji zorno svjedoče okusima, aromama i bojama svjetskih piva, kao i o tome kamo je sve i kada netko drugi putovao.
Objavljeno na Radio Bjelovaru, 9. lipnja 1995.