Kod Mirka

Volio bih međutim da je tomu tako kao što to priželjkuje svaki onaj koji se makar samo po svjedočenju suvremenika sjeća daruvarske birtije poznate kao Kod Šamija, jednog od brojnih simbola ovog grada, inače neobičnog konglomerata raznovrsnih mentaliteta i istodobno klasičnog varoškog spoja urbanog i ruralnog. Posve u suglasju s tim šarenilom bio je i čudesni koncept toga lokala, podjednako omiljenog okupljališta barem triju različitih društvenih slojeva.

Prvi je dio ustvari bila krčma u kojoj je prost puk iliti massenmensch ljuštio konjake i gemište i gdje se na stolnjaku neizostavnog kariranog uzorka mogao rasprostrijeti sadržaj donesenog zavežljaja ili novinskog smotuljka – pohani pileći bataci i špek, luk i paradajz i sve to, pa su tu dakle namjernici i peglači klupa iz kolodvorskih čekaonica mogli blagovati ono što nisu naručili, što im nije priječeno unatoč tomu što nisu doprinosili prometu kuće. U drugom dijelu, malom restorančiću, posluživani su fruštuci i jauzne, prije nego su postali gableci i zajutarci. U trećem, pak, prilično ekskluzivnom dijelu, bili su odjeljci, to jest separei za viđeniju gradsku gospodu, uglavnom štamgaste, koji su večeri i noći provodili uz karte i beskorisne rasprave.

Onda je tu idiličnu sliku prekinuo bager. U sklopu preinaka u arhitektonskom izgledu gradskog središta objekt s lokalom Kod Šamija jednostavno je srušen, a gotovo na istom mjestu izgrađena je višekatnica u čijem je prizemlju uređen snack-bar, koji je u spomen na vlasnika svoga prethodnika ponio ime Kod Mirka. Kockasti, pseudomodernistički interijer u kom su budzašto-jauzne zamijenjene jeftinim toplim obrocima, a kartaroši šahistima, svejedno je ubrzo postao popularno stjecište mnogih, a posebnost snacku davala je prostrana otkrivena terasa s točenim pivom.

Godine bez ikakvih zahvata učinile su svoje, pa je taj, u najgorem slučaju barem pristojan, bircuz na kraju ipak ogrezao u običnost, osrednjost i neatraktivnost, i na kraju skončao demoliran tajanstvenom noćnom eksplozijom nepoznate naprave. Kojom je, potkraj rata, dignut u zrak.

   

 

Novi, treći, život tome mjestu udahnuo je zajednički projekt Daruvarskih toplica i Daruvarske pivovare. Međutim, raskoš, glamour, sjaj, mramor i mesing, te puno svjetla, otklonili su i posljednje primisli na nekadašnji snack-bar i na onu još stariju gostionicu Kod Šamija, a prestižno i pomodno  ultradomoljubno ime Croatia pokidalo sve veze s tradicijom pučkih ugostiteljskih objekata na tom povijesnom mjestu. Ostala je ipak sprega ekskluzivizma i masovnosti kroz naročit specijalitet kuće – točeno pivo kakvo se nije moglo dobiti nigdje drugdje, s rokom trajanja od jednog dana, pa se ono što nije potrošeno u istom radnom vremenu prolijevalo, no takav slučaj, koliko znam, nije zabilježen. Uz to pivo, koje se odlikovalo i neobično niskom cijenom, posve nesrazmjernom njegovoj visokoj kakvoći, posluživane su bramborove placke, paprene pogačice od krumpirova tijesta zbog kojih se na terasi uvijek tražilo mjesto više.

Da li zaista zbog nerentabilnosti toga besplatnog dodatka, koji je tražen u sve većim količinama, pa je mnogima nerijetko bio i sasvim pristojan kasni objed, ili zbog škripanja u partnerstvu između Toplica i Pivovare o kojem se šuškalo u kuloarima, ili zbog tko zna čega, tek ubrzo su pogačice nestale iz ponude.

Tako je i dan danas, i to je glavni razlog što ova priča nema sretan kraj. Pivo je i dalje dobro i jeftino, još uvijek se na terasi snack-bara Croatia u ljetnoj sezoni teško pronalazi slobodan stolac, no siguran sam da  mnogi, kao uostalom i ja, to čine s tihom potajnom nadom da će jednom ugledati poznati dragi prizor – da će odnekud izroniti užurbani konobar s pladnjem pogačica iz kojih se puši i s kojih curi vruće ulje.