Klub obožavatelja

Budući da me Višnja nikad nije trpjela, nastojim u prvoj prigodi ostati nevidljiv, tih, nezamijećen pa se s kompanjonom Evigerom povlačim prema širokom predsoblju gdje je stol sa šarenim sendvičima i čašama hladnog piva. Otpijem malo i, ako se ne varam, shvatim da se radi o izvrsnom pšeničnom svijetlom Paulaneru.

Iako Bremza nikada nije uspio naučiti Višnju da voli Them i Morrisona, da razlikuje soul od gospela, country blues od folka, Fairport Convention od Speeleye Span, čini se da ju je ipak naučio tomu da razlikuje dobra od loših piva.

Netko otvara prozor i iznad naših glava projuri propuh koji zalupi nečim tamo u hodniku. Pričam Evigeru kako su na radiju rekli da je danas najtopliji dan godine, ali me on baš i ne sluša. Zabavljen je nekim svojim unutarnjim tijekovima, drži Paulaner u ruci i gleda u parket pod nogama.

-Vidiš, to je ista stvar kao s onim retuširanim agitpropovskim sličicama - tumači mi on nešto što ga, čini se, jako zabavlja. -Komunisti su voljeli fotografirati i umnožavati velike tabloe s politički važnim događajima. Recimo „donošenje ustava", „susret druga toga i toga s narodom", „žetveni rekord". A onda bi im netko, netko koga su već uslikali, politički zglajzao i zajebao sliku. Tad su uzimali fotke i retuširali ih. Izrezali bi veleizdajnikovu ili revizionistovu glavu i spretno je zamijenili nekakvom pozadinom. Ali su pritom bili brzopleti i šlampavi. Izrezali bi glavu, ali bi zaboravili ukloniti cipelu, ruku koju bi ovaj slučajno stavio na nečije rame, sjenku koja bi se prostirala po podu svečane tribine...

-Ništa ne razumijem...- začuđen pogledam Evigera, koji dovrši Paulaner, a potom tiho, diskretno podrigne.

Goran Tribuson, kaže virtualna enciklopedija, Wikipedia, diplomirao i magistrirao filmologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kratke priče počinje objavljivati početkom 1970-ih godina u prvom valu tzv. fantastičara (Zavjera kartografa i Praška smrt), da bi se postupno opredijelio za žanrovsku prozu. Kritika je odmah uočila Tribusona kao najtipičnijeg predstavnika hrvatskih borgesovaca, koji prvi među brojnima u toj struji postiže punu autorsku zrelost. Postupno napušta fantastiku, ali zadržava interes za srednjoeuropsku ikonografiju i težnju prema okultnome, što se očituje u njegovim romanima Snijeg u Heidelbergu, Čuješ li nas, Frido Štern (u cjelokupnom autorovom opusu jednom od najboljih njegovih djela), te Ruskom ruletu. Daljnji i brojni Tribusonovi romani dijele se na autobiografske i generacijski obilježene, mahom s temom iz zavičajnoga Bjelovara te analizom pop-kulturne mitologije svakidašnjice sedamdesetih godina (Polagana predaja, Povijest pornografije). U tu skupinu spadaju i dvije knjige autobiografskih eseja Rani dani (1977.) i Trava i korov (1999.). Drugi ciklus čine brojni Tribusonovi kriminalistički romani Zavirivanje , Siva zona, Noćna smjena i drugi, kojih je glavni junak bivši policajac Nikola Banić. Tim je romanima, uz one Pavla Pavličića, stvorio opus prihvaćen i od stručne kritike i od najšire čitateljske publike.

Dugogodišnji je urednik u Školskoj knjizi, redoviti je profesor filmskoga scenarija na Akademiji dramske umjetnosti. Od 2000. godine suradnik je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Razreda za književnost, a u lipnju 2008. godine postaje redoviti član Akademije. Najmlađi je akademik - roker, a u njegovim romanima i pripovijetkama sve pršti od rokenrola, posebno od Rolling Stonesa i Boba Dylana, a junaci su mu često pivopije, kakav je uostalom i sam.