Pivnica.net
Banner

Europa

Keltsko pivo Željeznog doba za "željezne" ljude

Željko Bošnjak   |   20.01.2011.     2413

Keltsko pivo Željeznog doba za

Otkriven je 2500 godina star recept spravljanja europskog piva. To nam otkriće možda pomaže poboljšati vlastitu recepturu, više uživati u suvremenim verzijama piva, ali nam je i mala utjeha zbog svakog propuštenog Oktoberfesta, jer su ga, očito, kroz tisućljeća iz godine u godinu propustili i mnogi drugi ljubitelji piva.
Radi se, zapravo, o rezultatu napornog istraživanja predanog arheobotaničara imenom Hans-Peter Stika sa sveučilišta Hohenheim iz Stuttgarta. Prije 2500 godina male društvene zajednice europskih kultura teško da su išta zapisivale, tako da ne možemo govoriti o pravome pisanom receptu. Međutim, marljivi je Hans-Peter istraživao drevna keltska boravišta diljem Europe, sve zapisivao i analizirao, te došao do konačnog modela postupka spravljanja drevnog piva.
Kelti bi najprije iskopali duguljastu jamu, izlili unutra vodu i dodali ječam, potom ostavili žitaricu da nabubri. Nakon toga bi masu sušili tako što su na oba kraja jame zapalili i održavali vatru. Taj je dio postupka pivu davao tamnu boju, aromu dima i sušio zrno dovoljno sporo da izluči nešto poput mliječne kiseline. Trpku, kiselkastu i dimljenu masu miješali su dok ne dobiju kašu s dovoljno šećera u sebi da hrani kvasac koji se dodavao poslije.
Danas smo navikli da oblikujemo okus piva dodavanjem hmelja, ali najstariji zapis o tome začinu potiče iz 800. godine nove ere. Prije se u tu svrhu koristila pomalo opojna smjesa bilja zvana grut (gruit) za čiji sastav postoje razni prijedlozi, no osnovni su stolisnik, ambrozija, bunika, bršljan, a Hans-Peter otkriva i sjeme mrkve kao dodatak. Kelti su znali da bunika pojačava intoksikacijska svojstva alkohola, pa je to, izgleda, bio razlog njezina dodavanja u grut. Ali danas znamo više o namirnicama iz prirode, njihovim okusima i otrovima, te smo stoga nekako sigurniji ako ostanemo uz hmelj kao začinski sastojak.

Nadalje, pripremljenu dimljenu ječmenu kašu drevni su majstori pomiješali s grutom i sve prokuhali, potom ohladili. Zatim je dodan divlji kvasac sa raznih plodova iz prirode i opet je sve stavljeno na lagano zagrijavanje. Da bi kvasac stvarao alkohol mora ostati živ, pa je temperatura održavana ne vatrom nego zagrijanim kamenjem koje se ubacivalo u smjesu. Kada je vrenje bilo gotovo, masa bi se slegla na dno, a pivo ostalo iznad, spremno da ga se zagrabi i uživa. Ili bar mislimo da su Kelti u tome uživali, jer se pretpostavlja da se, osim okusa nezgodnih biljaka iz gruta, pivo posluživalo toplo ili sobne temperature.
Sve nabrojano ne pokušavajte napraviti kod kuće. Jasno vam je koliko je zdravstvenog rizika bilo uključeno u spravljanje drevnog keltskog piva. Ali smo, isto tako, duboko zahvalni hrabrim ocima za njihovu ustrajnost u traženju najboljeg recepta, zbog čega danas imamo tako brojne kvalitetne sojeve omiljenog napitka, od kojih neke čak i liječnici mogu preporučiti kao blagoslov zdravlju.
izvor: sciencenews.org

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Ne možeš biti prava zemlja ako nemaš pivo i avionske linije – pomoći će i ako imaš nekakav nogometni tim ili kakvo nuklearno oružje, ali na kraju moraš imati pivo.
Frank Zappa

Nacrtaj mi krigl






Najnovije iz kategorije Europa