Sveta Kata, snijeg na vrata, kaže dobra stara pučka mudroloija, i baš u skladu s njom danas je u mnogim krajevima, pa i u Daruvaru, barem za trenutak zabijelilo i označilo definitivni dolazak zime, hladnih dana i jakog piva. Danas je i imendan jedne slavne pivarice, valjda najveće žene u svijetu pjenušave tekućine – Katharine von Bora, pa je zgodna prilika da je se prisjetimo.
Žene su, spomenimo i to, od prapovijesti i od prvih spominjanja tekućeg kruha, od božica Ninkasi i Ceres, zaštitnica piva i pivara, pa nadalje, sve do danas, ostavile i ostavljaju dubok trag u pivarstvu svijeta.
U Srednjem vijeku, zabilježili su kroničari toga doba, pivarsko je posuđe bio standardni miraz udavača, a na prijelomu srednjeg i novog vijeka, početkom 16. stoljeća, živjela je i najveća pivarica ikada Katharina von Bora, supruga Martina Luthera, njegova wittenberška jutarnja zvijezda, inače izučena vrtlarica i hmeljarica, koja je vladala latinskim jezikom i najvećim reformatorom u povijesti kršćanstva.
I kasnije, još u 18. stoljeću, u Engleskoj je čak 78 posto licenci za kuhanje piva bilo u rukama žena, premda su drugdje već polako stvar u svoje ruke preuzimali muškarci. Muškarci su počeli dominirati i ranije naročito nakon osnivanja cehova, iz kojih su istiskivali žene. No, one su prema propisima mogle nastaviti posao svojih umrlih muževa, pa su tako u Nizozemskom gradu Haarlemu od sredine 16. do sredine 17. stoljeća od 536 pivovara u gradu 97 njih vodile žene, a tri četvrtine bile su udovice. A za hmelj, da to ne zaboravimo, za taj danas neizostavni pivski začin, čija je podesnost za poboljšanje okusa piva otkrivena u srednjem vijeku, također je zaslužna žena, prva ga je upotrebljavala i njegovo korištenje propagirala sveta Hildegarda iz Bingena.
Kada je mračni Srednji vijek počeo prepuštati mjesto renesansi i prosvjetiteljstvu, pivarice nisu gubile samo poziciju, nego i puno više. Gotovo 200 tisuća žena optuženo je i osuđeno kao vještice, izgubivši čast, ugled i u mnogo slučajeva život. Mnoge su optužene zbog kvarenja piva, te spaljene na lomači.
No, vratimo se našoj pivarici Katharini. Katharina von Bora vjerojatno je rođena 29. siječnja 1499. godine, no datum njezina rođenja nije nedvojbeno utvrđen, kao što postoje i različite verzije priče o podrijetlu, te nije sigurno je li rođena u Lippendorfu kod Leipziga ili u Hirschfeldu kod Nossena, a prvi biografski podatak, koji je nepobitno točan jeste onaj o odlasku na školovanje u augustinski ženski samostan svetog Klementa u Brehni 1504. godine. O njezinu boravku u samostanu Brehna piše Laurentius Zoch Martinu Lutheru 30. listopada 1631. godine.
Katharina je školovanje nastavila u cistercističkom samostanu Marienthron u Nimbschenu kod Grimme, gdje je živjela i njezina teta opatica Margarethe von Haubitz. Tu je naučila čitati, pisati i pjevati, što je vjerojatno već počela u Brehni, te počela učiti latinski. Učila se i poljoprivredi, odnosno hmeljarstvu i pivarstvu, a 1515., najranije moguće, sa samo 16 godina, zavjetovala se kao redovnica.
Istovremeno Martin Luther piše svoje djelo De votis monasticis, mišljenje (iudicium) o obvezujućoj prirodi redovničkih zavjeta. Time se željelo pružiti pomoć redovnicima koji su razmišljali o napuštanju samostana. Mnogi redovnici i redovnice napustili su svoje samostane iz različitih razloga, pri čemu je Lutherov argument zašto zavjeti nisu bili obvezujući također igrao ulogu. Na kraju – da skratimo – Katharina von Bora 1523. napušta samostan i odlazi u Wittenberg gdje se dvije godine kasnije udaje za Martina Luthera. Katharina von Bora upravljala je i obrađivala prostrano zemljište, držala stoku i vodila pivovaru kako bi prehranila Luthera, njegove učenike i goste. Za vrijeme kuge vodila je i hospicij. Zahvaljujući raznolikim aktivnostima Katharine Luther obiteljsko je dobro naraslo do veličine poduzeća srednje veličine.
Izgradnja pivovare na vrtnoj strani posjeda za svoju ženu bio je prvi korak Martina Luthera nakon ženidbe. Katharina je pivo kuhala s vodom iz vlastitog izvora i Lutheru se ono veoma svidjelo, a bilo je vrlo popularno kod pivopija i odlično se prodavalo. Pivo nije bilo jako i, kao što je bilo uobičajeno u kasnom srednjem vijeku, služilo se uz sva jela. Kasnije se pivo kuhalo i s vlastitim hmeljem, jer je od oko 1543. obitelj imala mali vrt u kojem se uzgajao hmelj.
Kako je puno putovao, Martin Luther kušao je zacijelo puno dobrih piva, no uz pivo svoje žene, još jedno pivo naročito je cijenio i hvalio. Bilo je to pivo iz donjosaskog grada Einbecka, koji je bio centar pivarstva srednjevjekovne Lige sjevernonjemačkih trgovačkih gradova, Hanse. A priča o tom pivu ujedno je priča o jednom od najpoznatijih tipova piva, poznatom po imenu Bock, što na njemačkom znači jarac.
Zabilježena je i zanimljiva priča iz Lutherova života, koja to potvrđuje: Gradsko vijeće Wittenberga željelo je reformatoru poslužiti nešto posebno povodom njegova vjenčanja s Katharinom von Bora, pa mu je poklonilo bačvu najboljeg piva koje svijet poznaje, piva iz Einbecka. I danas se u Wittenbergu održava festival koji evocira uspomene na taj događaj.
Za one koji žele znati više:
