Dvadesetak godina zgrada pivovare u Karlovcu stajala je prazna. Povremeno je mijenjala namjenu, služila je kao tvornica peći i zemljanog posuđa, a neko vrijeme u njoj je bila pilana. Pivo se počelo ponovno proizvoditi 1896. godine kada je zgradu otkupio sarajevski pivar Gjuro Aschenbrenner i u njoj uredio modernu pivovaru, a uz nju veliku gostionicu s vrtom. Vrlo brzo pivnica u Dubovcu postala je omiljeno mjesto druženja Karlovčana.
Novi vlasnik se svojski trudio da osvoji nove i zadrži stare goste u restauraciji Prhovo- smišljao je raznovrsne zabave, uz pivnicu se postavio ringišpil za djecu, jela posluživao u posebno izrađenim porculanskim tanjurima i zdjelama s oznakom restauracije. O popularnosti najbolje svjedoči članak iz časopisa „Nada" objavljen 1898. godine kojeg Nikola Perić i Marijan Sutlović prenose u svom članku „O povijesti karlovačkog pivarstva" u knjizi „Idemo na pivo" koju su 2012. godine izdali Etnografski muzej u Zagrebu i Karlovačka pivovara: „U Prhovo hrle svaki dan prijatelji dobra piva, a nedjeljom tamo lete kočije i omnibusi cijelo popodne do kasno doba noći. Sve su prostorije pivovare i vani na vrtu i na terasi dupkom pune veselih Karlovčana, koji se podadoše odmoru i prijateljskoj zabavi. Kako su kuće Dubovčana na okupu obraštene bujnim zelenilom sjenovita drveća i plodnih voćaka, a kraj svega toga Kupa šumi bistra i mirna, to se sav taj kraj odlikuje osobitim prirodnim čarom, pa moraš i nehotice veselo uskliknuti: Da, lijep si, oj Karlovac grade, pravi biser u kruni prirodnih dražesti lijepe naše domovine".
Unatoč popularnosti restorana, pivovara je zapala u poteškoće. Aschenbrenner je bio prisiljen pronaći partnera pa je pivovara neko vrijeme nosila ime „Aschenbrenner i Mates", ali ni to je nije spasilo. Pivovara nije poslovala pozitivno pa je 1902. zbog nagomilanih dugova završila na javnoj dražbi. Vjerojatni razlog propasti bio je nedovoljno dobar plasman piva jer se potrošnja najvećim dijelom svodila na prodaju u vlastitoj gostionici što nije bilo dovoljno za pozitivno poslovanje. Tržište nije bilo moguće širiti zbog jake konkurencije uvoznog piva kojima je pogodovala porezna politika. Ugarsko ministarstvo financija uvelo je 1899. godine visoki porez na pivo, koji se morao platiti odmah pri proizvodnji piva, za razliku od austrijskog dijela Monarhije u kojem se porez plaćao tek pri konzumaciji. Zbog toga je uvozno pivo i Slovenije, Austrije, Češke, Poljske i Kraljevine Srbije koja je poticala svoj izvoz preplavila hrvatsko tržište.
Na javnoj dražbi većinski su dio otkupili karlovački trgovci i poduzetnici, a preostali Zagrebačka pivovara, jedna građanska pivovara i manji dioničari izvan Karlovca pa od tada ona posluje pod imenom Građanska pivovara i tvornica slada u Karlovcu. Prikupljeni novac odmah je uložen u modernizaciju proizvodnje, nakon čega je dio udjela prodan karlovačkim ugostiteljima koji su od tada u svojim gostionicama točili isključivo karlovačko pivo. Dotadašnji vlasnik Aschenbrenner ostao je raditi kao tehnički upravitelj pivovare, ali je vrlo brzo na njegovo mjesto postavljen mladi stručnjak Willim Wambrechtshamer koji je pivarstvo učio u Njemačkoj i Austriji. Nova znanja i pivarska dostignuća podigla su kvalitetu piva što je uz dobru reklamu rezultiralo povećanom potrošnjom.
Prenosimo iz dvotjednika Agroglas broj411 od 28. veljače 2017.
