Na etiketama svih vrsta piva Březňák, koje se kuha u pivovari Velké Březno nedaleko češkog grada Usti nad Labem, nalazi se lik gospodina Viktora Cibicha, koji je početkom 20. stoljeća bio tamošnji šef željezničke stanice. Ta sjajna priča, jedna od najljepših pivskih legendi, ima međutim i malo poznatu tamnu stranu.
Viktor Cibich protagonist je životne priče nasljednika prijestolja austrijskog carstva, te ugarskog i češkog kraljevstva, nadvojvode Franje Ferdinanda Habsburg-Lothringen-d'Estea i njegove tajne ljubavnice, a kasnije zakonite družice Sofije Marije Jozefine Albine Chotek. One, koji žele znati više, kako se to kaže u analizama štiva u čitankama, upućujemo na naš članak Mitovi i legende o Viktoru Cibichu, i na esej dr Zdeněka Suse Kako je započela vjerna ljubav između Ferdinanda i Žofije, ali najkraćem, evo što je bilo: Sofija, odnosno češki Žofija (Žofie) prvih je godina dvadesetog stoljeća često boravila u Bratislavi (Prešpurk, Požun), gdje je kao stara cura bila družbenica nadvojvotkinji Izabeli, ženi tješinskoga kneza nadvojvode Friedricha, i njenoj kćeri Mariji Kristini. U isto vrijeme je u Bratislavu često dolazio nadvojvoda Ferdinand, koji je obavljao redovite vojne vizite. Rodila se simpatija, pa ljubav, koju su morali tajiti, jer lijepa Sofija u svojoj dvadesetoj još je bila neudana, jer unatoč plemenitom porijeklu nije imala udvarača, budući da nije imala miraza, a prestolonasljednik si opet nije mogao priuštiti vezu s njom, jer je bila „obična" grofica.
Ferdinand je uredio imanje na Konopištu, računajući da će tamo živjeti sa Sofijom, a pristao je i da njegovi nasljednici ne mogu na tron, samo da bi Sofija dobila potrebna promaknuća, kako bi se mogli uzeti. Kasnije se to i dogodilo, a završilo je 28. lipnja 1914. godine atentatom u Sarajevu, koji je bio i povodom Prvom svjetskom ratu. No, do tada se moralo zbiti još puno toga, pa tako i dvije godine tajne ljubavi. Nakon Bratislave, Sofija je živjela u dvorcu Velké Březno nedaleko grada Usti nad Labem, koji je svojedobno kupio njen djed, poznati grof Chotek, a tamo je Franjo Ferdinand slao ljubavna pisma, koja je u dvorac nosio naš junak Viktor Cibich. Kada se doznalo da je mali provincijski željezničar posredovao u tako velikoj priči, kao što je tajna veza kraljevskog para, lokalna pivovara mu je ponudila da svoj lik posudi za etiketu njihova piva. Naravno, to što je bio poznat kao pivopija i štamgast u tamošnjoj pivnici Tivoli, samo je dodatno pogodovalo tom projektu. Pan Cibich je pristao i od 1906. godine njegov se portret nalazi na svim etiketama piva iz Velkog Března, a zauzvrat je dobio doživotnu rentu u vidu trideset piva tjedno, u kojoj je uživao deset godina. Umro je naime 1916. u 59. godini. To je verzija priče, u koju kao istinski pivski tifozi želimo vjerovati, a koju je kreirao dr Zdeněk Susa u svojoj Velikoj češkoj pivskoj knjizi. U službenim dokumentima za to nećemo naći potvrde, nego samo podatak da je Viktoru Cibichu ponuđeno da bude maskotom pivovare zato što je bio nadaleko poznati pivopija i propagator zlatnog soka.
Bilo kako bilo, lik dobroćudnog riđeg ćelavog debeljka s podšišanom bradicom, koji poteže iz krigla, ostao je simbol tamošnjeg piva i slijedećih desetljeća, sve do 1938. godine, kada ustečki kraj dolazi pod njemačku nacističku upravu. Kada su Nijemci preuzeli pivovaru, odmah su s etikete maknuli lik Viktora Cibicha, a na njegovo mjesto došao je naočiti, statisti plavi mladić, izrazitih arijevskih karakteristika. O tome doduše ne postoje konkretni dokazi, a veoma je vjerojatno da je netko istražio prošlost gospodina Cibicha i zaključio da je nepodobna, pa je morao nestati s boca lokalnog piva. To je moguće zaključiti iz dokumenata koje su ustečkom muzeju ustupili rođaci gospodina Cibicha, koji danas žive u Njemačkoj, u Nürnbergu i Weilheimu. Iz tih dokumenata se vidi da Cibicheva supruga Augusta vuče porijeklo iz poznate praške židovske obitelji profesora Edvarda Bunzela. No, to je ustanovljeno tek kasnije, jer u dokumentima o popisu stanovništva, koji se čuvaju u ustečkom muzeju navodi se da je cijela obitelj navodila katoličku vjeroispovijest kao vjersko opredjeljenje. No, premda je Augusta Cibichova prešla na katoličku vjeru, prema nacističkim rasnim zakonima smatrala se židovkom, a njena djeca su se vodila kao „mješanci prvog stupnja."
Židovsko porijeklo donijelo je Cibichevim sinovima Brunu i Paulu mnogo problema. Paul je bio službenik carske pošte, iz koje je 1944. otjeran, a obojica su osuđeni na prisilni rad u logoru. Poslije rata su unatoč tome, što su bili žrtve nacističkog progona, kao Nijemci bili prisiljeni na deportaciju, te su se oba naselila u njemačkom Nürnbergu, gdje su i umrli 1967. godine bez nasljednika.
Ni završetak rata nije dokinuo probleme ove obitelji, pa ni slavnog lika pivopije Viktora Cibicha. Jednom nepoćudan, uvijek nepoćudan. Poratni metež pomrsio je konce ove priče, pa ju je krajem šezdesetih, kada su u pivovari Velké Březno htjeli na etiketu vratiti lik dobroćudnog debeljka, bilo teško rekonstruirati. Složili su je prema svjedočenju njemačkih suvremenika, pa su Viktora jedno vrijeme pisali kao Zippich, po njemačkoj transkripciji. A kako se pokazalo da je u dvorac nosio pisma prestolonasljednika Ferdinanda, smatrali su da je bio poštar, što je - kako znamo - bilo pogrešno. Dodatnu zbrku unijela je lako provjerljiva činjenica da je u lokalnoj pošti postojao službenik Cibich, ali to je bio Viktorov sin Paul. Odgovor na pitanje zašto bi šef željezničke stanice glumio listonošu dao je dr Susa, koji je otkrio da je Viktor u dvorcu imao rođaka, koji je tamo bio vrtlar, pa njegov dolazak u dvorac nije bio sumnjiv a - sjetimo se - ljubav Franje i Sofije morala je ostati strogo čuvanom tajnom.
No, vratimo se mi našoj pivskoj etiketi. Kada je krajem šezdesetih godina lik Viktora Cibicha počeo ponovo krasiti etiketu piva Březňak, odmah su krenule lavine kritika, ovoga puta iz vladajućih komunističkih struktura. Njima je opet smetalo to što je - navodno - Viktor frapantno ličio drugu Vladimiru Iljiču Lenjinu. Stoga je nakon samo nekoliko mjeseci pivska etiketa ponovo promijenjena. Tako je na punu rehabilitaciju morao čekati još dva desetljeća. Tek 1989., nakon baršunaste revolucije i pada komunizma, ispunjeni su svi uvjeti za njegovu potpunu slobodu, a još nekoliko godina moralo je proći do pune rekonstrukcije njegove uloge u povijesti i upotpunjavanja biografskih podataka.
