Prateći uzgoj žitarica pivarstvo se s plodne zemlje između Tigrisa i Eufrata, s područja koje se danas zove Irak, preko Babilona i starog Egipta, preselilo u Europu. U klimatski dosta hladnijem podneblju bilo je teže uzgojiti grožđe za vino, ali je zato pšenice i ječma bilo obilnim količinama pa piva nije nedostajalo. Upravo ta razlika u klimi stvorila je i razliku u tradiciji i kulturi konzumiranja alkohola na relaciji sjever-jug.
Rimski povjesničar Tacit zaključio je u 1. stoljeću da je pivo uobičajeno piće kod Germana i Gala, piše Brian Glover u 'Svjetskoj enciklopediji piva'. U svom djelu 'Naturalis Historia' Plinije Straiji je 77. godine napomenuo da plemena u zapadnoj Europi prave "opojno piće od žita namočenog u vodi". Međutim, vinova loza bez premca je vladala sredozemnom područjima Europe.
Skandinavci na dalekom sjeveru imali su tradiciju gozbi i proslava, na kojemu je društvo održavalo dobro raspoloženje ispijajući velike količine piva iz čaše od roga, ukrašene runskim pismom kako bi se odbili otrovi. Pivo se cijenilo toliko da je, prema skandinavskoj mitologiji, ratničko posljednje počivalište Valhalla bilo mjesto gdje su Vikinzi, poginuli u bitki, sretno provodili dane pijući pivo.
Tradicija opijanja prenosila se s koljena na koljena i toliko se ukorijenila da nam je i danas prva asocijacija na hladne zemlje sjeverne Europe slika Vikinga koji puno piju i obilno iskapljuju svijetlo pivo iz krigli preko čijih se rubova preljeva pjena. Možda je zbog toga Skandinavija regija u kojoj se ogromnim daćama za pivo i najvećim kaznama na svijetu želi suzbiti potrošnja alkohola, Jedna od posljedica toga je rasprostranjeno kućno kuhanje piva s ruralnim receptima koji sadrže domaće borovice.
Pivo nije bilo ograničeno samo na pljačkaške ratnike. Kad je prije 3300 godina bila pokopana neka mlada žena na Jutlandu, stavili si joj kraj nogu kablić s pivom. Napitak koji ju je trebao okrijepiti u životu poslije smrti bio je pripravljen od pšenice i začinjen borovicama, brusnicama i mirtom.
No, običaj uzgajanja žitarica radi pravljenja piva proširio se Europom tek u srednjom vijeku kada pivo nije bilo samo ukusna i opojna okrjepa nego sigurno piće u vremenu kada je čistoća vode i mlijeka bila dvojbena, a za napitke poput čaja i kave nije se još znalo. Postupak kuhanja, nakon kojeg je nastajao alkohol, uklanjao je glavne opasnosti zaraze. Razlozi se nisu shvaćali, ali su učinci bili i te kako dobrodošli.
Svagdašnje piće bilo je slabo stolno pivo, a jača su se piva koristila za proslavu društvenih i vjerskih prigoda. Pivari su upotrebljavali razne žitarice - pšenicu, raži zob, a sve više su prednost davali ječmu jer se lakše pretvara u slad i stvara više šećera od kojeg potom nastaje alkohol. Osim toga, u doba gladi vlasti su često zahtijevale da se sva raspoloživa pšenica upotrijebi za kruh.
Prenosimo iz dvotjednika Agroglas broj 388 od 13. travnja 2016.