Kako je Zvjezdana pisala povijest
Naoko ništa mudro, ni veliko - izložba o pivu, pa što. Ima ih u svijetu na stotine, i cijelih pivskih muzeja također. U svijetu možda da, ali kod nas je stvar drugačija, pa slobodno možemo reći da Zvjezdana Antoš, kustosica u Etnografskom muzeju, izložbom Idemo na pivo piše povijest. Povijest kulture piva u Hrvata.
Kad bi bila napisana povijest hrvatske pivske kulture, bila bi to, kažu, veoma tanka knjiga, koja bi opasno konkurirala anegdotalnim najtanjim knjigama na svijetu - slovenskom atlasu, srpskim junačkim djelima ili crnogorskim radničkim pjesmama, pa i unatoč tomu što se među eksponatima na ovoj izložbi nalaze i šalice i vrčevi za uživanje u pivu iz neolitika, odnosno iz badenske i kostolačke kulture, posuđeni iz vučedolske zbirke vukovarskog gradskog muzeja. Znate kako kaže ona pošalica koja duhovito tumači kategorijalni aparat historije ljudskog roda: civilizacija je kad imaš wc-školjku, a kultura kad je znaš upotrijebiti. To što, izgleda, postoje dokazi da se na ovim prostorima pivo varilo i u prethistoriji i u ranom i u srednjem i u novom vijeku, što je pištanje pare i u nas pokrenulo industrijsku proizvodnju dragocjene tekućine, što je zlatni sok i prije i poslije toga tekao u manufakturnim pogonima i u podrumima vrijednih kućanica, što arhivi čuvaju priznanice na porez plaćen na pivo proizvedeno u sedamnaestom stoljeću, sve je to zapravo ništa i još ne govori o tome da imamo kakvu-takvu kulturu piva niti je zalog nadi da ćemo ikada biti pivska nacija. Sve to, naime, nije ništa više od puke potvrde da se, eto, nekada ponegdje skuhalo pokoje pivce, da se kucalo kriglama i u slast srkalo naslage guste bijele pjene. Jer, ako se tamo od tisućljeća petog prije Krista, i od Mezopotamije i dalje, pa do Skandinavije i bliže, kuhalo i pilo pivo, imamo li ikakvog razloga nevjerovati da se pivilo i na našim geografskim širinama? Nemamo.
I kada govorimo samo o industrijskoj proizvodnji piva, nemamo se čega sramiti. Najstarija hrvatska pivovara, ona daruvarska, u neprekidnom je pogonu od 1840. godine, kada je grof Janković podigao tvornicu piva za svoje vlastelinstvo, Osječka se pivovara doduše poziva na svoje prethodnice iz 1664. i 1697. godine, iako zapravo današnja pivovara (izgrađena istom 1971. godine) baštini tek tradiciju pivovare Kajetana Šepera iz 1856. godine. Karlovačka pivovara izgrađena je 1854., a i najveća hrvatska pivovara Zagrebačka, počela je proizvoditi zlatni sok u devetnaestom stoljeću (1892.). Ta, to je vrijeme pokretanja velike većine današnjih perjanica pivske kulture posvuda po Europi, i tu nimalo ne kasnimo za svijetom.
S nešto preko osamdeset litara piva popijenog po glavi stanovnika godišnje (donedavno i 85!) zauzimamo mjesto među petnaest najvećih potrošača piva, što također nije loš rezultat. Dodajmo da je zemalja s potrošnjom iznad sto litara per capita manje nego prstiju na jednoj ruci i da Česi sa svojih gotovo 160 litara skoro za cijelu bačvu po čovjeku nadmašuju prve pratitelje.
Dakle, sve su to reference, koje nam daju za pravo reći ponešto o pivu i pohvaliti se nekakvom poviješću proizvodnje i konzumacije, pa - zašto ne - i kulturom. No, pivovare do sada nisu pokazivale pretjerano zanimanje za vlastitu prošlost, povjesničari su također imali pametnijeg posla, pa uz nekoliko iznimaka, uglavnom još čekamo prave priloge za povijest hrvatskog pivarstva. Te iznimke su, među ostalim, ogledi Roberta Skenderovića, Mire Kolar, Borisa Olujića i Vladimira Marića, koje je naš dobri znanac Mladen Klemenčić skupio i 2002. godine objavio u tematskom broju Hrvatske revije, posvećenom pivarstvu u Hrvatskoj.
Dotle su u svijetu knjigama, studijama, monografijama, traktatima i ogledima napučili pregoleme police biblioteka, a artefaktima ispunili mnogobrojne prostrane zgradurine zbirki i muzeja. Rijetko koja pivovara koja iole drži do sebe u zemljama koje bije pivski glas propušta priliku da u krug tvornice dovede more turista, da ih provede kroz proizvodni pogon i pokaže im predmete, dokumente i fotografije koje svjedoče o vlastitoj povijesti. U Češkoj recimo, pivski turizam već godinama čvrsto drži drugo mjesto na ljestvici razloga putovanja u tu zemlju.
A onda je na scenu stupila Zvjezdana Antoš, viša kustosica u Etnografskom muzeju Zagreb, koja je izložbu Idemo na pivo smišljala i kreirala na valu uspjeha svoje izložbe Idemo na kavu! Pogled zagrebačkih poduzetnika na kulturu konzumiranja kave, koju je publika Etnografskog muzeja vidjela sredinom pretprošle godine. Kad imaš obrazac, šprancu, kad imaš projekt koji se svidio i publici i kritici, valjda bi trebalo biti lako napraviti slijedeći - napraviš sve isto, samo umjesto kave uzmeš pivo!
Ali šipak! To doduše može pomoći, pa zacijelo je pomoglo i Zvjezdani Antoš, jer se, ako ništa drugo, uvjerila da se takve izložbe mogu prirediti, i kako se kopa po arhivima, i kako se vuče za rukav kolege iz drugih muzejskih kuća i galerija. Istovremeno pak to iskustvo može i odmoći, i jamačno je i odmoglo kustosici Etnografskog muzeja, jer iskustvo valja iskoristiti tako da ne ponavljaš ideje i obrasce, jer ako publici ponudiš već viđeno, onda nisi napravio ništa.
Izložba je ujedno i ogledni primjer poželjnog ponašanja institucija u kulturi - naime, zajednički je to projekt muzeja i jakog gospodarskog subjekta - Karlovačke pivovare. Pokroviteljstvo, sponzorstvo, a zapravo ponajprije partnerstvo jedne od najvećih hrvatskih pivovara uvelike je olakšalo pripremu izložbe, jer je autorica imala osiguran budžet za miran rad. Ali, i tu je postojala začkoljica, u vidu korporacijskih manira, koje obični smrtnici teško mogu shvatiti. Izložba je naime pripremana u posvemašnjoj tajnosti, valjda da konkurentske pivovare ne bi preotele ideju i također napravile svoj idemo na pivo! pogled na kulturu konzumacije piva, i to, sakloni i sačuvaj! prije nas. U nesmiljenom boju za tržišni udio nisi napravio ništa, ili barem ne dovoljno, ako prvi ne plasiraš radler, ako prvi ne ponudiš twist off zatvarač, ako prvi ne puniš limenke, ako prvi ne poklanjaš pola litre u dvolitrenoj boci, ako prvi ne pokreneš kampanju za odgovornu konzumaciju, ako prvi ono i prvi ono...
Zato je Karlovačka pivovara prva omogućila izložbu o pivskoj kulturi i zahvaljujući Etnografskom muzeju i autorici Zvjezdani Antoš učinila to veoma solidno, ali ta tajnost jednogodišnje pripreme unekoliko je sputavala autorski tim. Da je u potragu za artefaktima, za predmetima koji će posvjedočiti pivsku kulturu, pa bili to i banalni podmetači, promidžbeni plakati, arhivske boce ili raritetni točionici, uključen veći broj ljudi, možda bi zgrada Etnografskog muzeja bila premala da primi sve što bi se skupilo... Doduše, možda će do kraja izložbe i tako biti premala, jer je na konferenciji za novinare kojom je 13. travnja najavljeno otvaranje izložbe Z. Antoš pozvala pivopije, pivoljupce i posjednike pivskih artefakata i suvenira da predmete iz svojih kolekcija ustupe za izlaganje, što oni, koliko mi je poznato, uredno i čine. A da je publika prepoznala ovaj projekt i da je on pogođen, pokazuje takav odaziv posjetitelja da je izložba produžena za više od mjesec dana, pa će umjesto do 15. srpnja, kako je prvobitno najavljeno, uvidu javnosti biti dostupna do 20. kolovoza.
Pokazalo se da nekoliko zagrebačkih muzeja - Arheološki, Muzej grada Zagreba i Muzej za umjetnost i obrt, kao i nekoliko drugih hrvatskih muzeja - u Karlovcu, Vukovaru i Iloku, ima u svojim povijesnim zbirkama nadasve zanimljive predmete vezane uz kulturu konzumacije piva, te su posuđeni za ovu izložbu. Tu su onda povijesne fotografije iz fundusa Muzeja grada Zagreba, Državnog arhiva, Arhiva grada Zagreba i Arhiva grada Karlovca.
Eksponati su raspoređeni u nekoliko tematskih cjelina, kaže autorica Zvjezdana Antoš u uvodnom tekstu obimnog kataloga od 270 stranica, i dodaje da posjetitelja odmah nakon ulaska u izložbeni prostor dočekuje prikaz četiriju osnovnih elemenata od kojih se proizvodi pivo - ječma, vode, hmelja i kvasca, te arheološki artefakti, koji potvrđuju tezu da se na našim prostorima pivo pilo u prethistoriji. Druga tematska cjelina donosi prikaz povijesti konzumacije piva u svijetu, naročito u Europi, s naglaskom na posebnostima pojedinih zemalja. Povijest hrvatske proizvodnje piva ilustrirana je uz ostalo i zbirkom stare ambalaže Rodin.
Slijedi prikaz industrijske proizvodnje piva, a on obuhvaća i prikaz proizvodnje piva u Karlovačkoj pivovari, uz ostalo i dokumentarnim filmom. Multimedija je okosnica posljednje tematske cjeline u kojoj je prikazana kultura piva u novo doba, počevši od dvadesetog stoljeća. Ona obuhvaća i prikaz pivnice, kao mjesta okupljanja, druženja, društvenog života. I tu posjetitelji mogu na monitoru pustiti film s intervjuima s pojedinim osobama koje imaju što reći na temu piva, a među sam i ja, kao urednik ovog portala, na kojem je autorica izložbe pronašla sijaset korisnih informacija, koje je koristila tijekom pripreme izložbe.
To je okosnica ove izložbe. Možda će se nekome učiniti da to nije mnogo, ali podsjetit ću na bolno istinitu tezu s početka ove priče da bi eventualna knjiga o hrvatskoj kulturi piva bila veoma tanka. Možda se, kao što je također primijećeno na početku i u toj datosti moglo više, ali za prvu pravu pivsku izložbu ovo je sasvim dovoljno. Jer uz sve pobrojano i navedeno, na izložbi su još i primjeri piva u umjetničkim djelima, i odnos piva s jelom, uz niz recepata, koji bi se uskoro trebali pojaviti i u knjizi, a tu su i razna mišljenja o utjecaju piva na zdravlje...
Kako god okrenuli, moramo priznati da Zvjezdana Antoš ovom izložbom ispisuje povijest kulture piva u Hrvata i da će nakon ovog projekta Etnografskog muzeja i Karlovačke pivovare knjiga o povijesti pivske kulture biti značajno deblja.
