Kako je počela vjerna ljubav Ferdinanda i Žofije

Sve je počelo 1842. godine – dvadeset i jednu godinu prije rođenja Ferdinanda i dvadeset i šest godine prije nego se rodila Žofija. Grof Karel Chotek iz Chotkova i Vojnina kupio je tada vlastelinstvo Veliko Březno nedaleko Ústí nad Labem; bilo mu je pedeset i devet godina. Grof Chotek nije bio makar tko – bio je najviši kaštelan Kraljevstva češkog, odnosno najviši carski činovnik u cijeloj zemlji.

Čim je nastupio na dužnost pokrenuo je opsežnu modernizaciju, u prvom redu komunikacija. U Pragu se do tada iz grada do tvrđave moglo doći samo jednom ulicom u četvrti Mala strana, današnjom Nerudinom i jednim strmim kolnim putem iz Klarova, koji se već tada zvao Mišja rupa. Najviši kaštelan dao je projektirati i izgraditi serpentinu zvanu Chotekova cesta i njen okoliš velikodušno uredio u park Chotekov voćnjak, koji je otvorio za javnost. Modernizirao je najvažnije prometnice u državi – serpentine s prekrasnim pogledom na staroj praškoj cesti ponad Karlovih Vara, zvane Panorama, također su njegovo djelo. I konjska pruga od Budějovica do Linca – prva željeznica na europskom kontinentu – djelo je njegove uprave. Također i prve parobrodske linije na Vltavi i Labi. U Pragu je instalirao javnu plinsku rasvjetu i popločao glavne ulice. Kod preuređenja ulica postavljana je kanalizacija za oborinsku vodu, koja je do tada – baš kao i okapi – bila nepoznata stvar. U Pragu je već tada dolazilo do prometnih gužvi, budući da je jedina veza između dviju riječnih obala bio Karlov most. Najviši kaštelan tada je izgradio još jedan most – onaj lančani kod današnjeg Narodnog kazališta.

Čini se da ga već previše hvalimo, no ipak ni to još nije sve; Karel grof Chotek bio je odani austrijski službenik i istovremeno češki plemić – simpatizirao je češki narodni preporod i vojevao bitke za češko državno pravo. Svakako, bio je to poseban čovjek. Premda je cijeli život bio na značajnim upravnim dužnostima, premda je odlučivao o velikim investicijama i organizirao toliko državnih nabava, uopće se nije obogatio, a nigdje nema ni naznake bilo kakve korupcije. Za cjeloživotne vjerne službe zaradio je samo za jedan mali dvorac, prije vilu, koju je izgradio u Velikom Březnu.

Kada je kupovao Veliko Březno, očito je predosjećao što će biti u bliskoj budućnosti. Što je uspješnije upravljao državom, to je više imao neprijatelja, koji su ga tužakali i ogovarali kod cara. Sad kada je imao kamo otići, odlučio je ostaviti se uzaludne borbe, koja ga je iscrpljivala i 1843. godine u šezdesetoj godini života odstupio je s funkcije. Posvetio se svome malom zamku, uredio vrt i uživao u umirovljeničkim danima. Iz dvorca se vidjela moćna rijeka i dinamičan srednjogorski krajobraz, čija se narav mijenjala sa svakom promjenom dnevnih i godišnjih doba; vlakovi ovuda još nisu prolazili, samo konjske zaprege. A od industrije jedino o čemu je brinuo bila je dvorska pivovara. I bilo mu je dobro. Živio je tu još dvadeset i pet godina i uistinu uživao.

Te 1868. godine, kada je grof Chotek umro u svojoj osamdeset i petoj, rodila se njegovu sinu Bohuslavu kći Žofija – punim imenom Sofija Marija Jozefina Albina. Nasljednik vlastelinstva bio je doduše njen bratić – nazvan Karel po djedu, ali u obitelji su odnosi bili dobri, a djedov dvorac koristila je sva šira rodbina. Žofija je tu rasla, a Veliko Březno sa susjednim Valtiřovom priraslo joj je srcu kao poetski dom – dvorski park, rijeka, okolica, pivovarski dimnjak, odparivač na sušari sladare… Žofija se tu rado vraćala i kasnije, kad je odrasla u lijepu i obrazovanu djevojku za koju se ženici međutim nisu baš otimali – naime, gotovo da nije imala nikakvog nasljeđa.

Kad joj je bilo oko dvadeset, prihvatila je mjesto, koje je pripadalo sirotim neudanim plemenitaškim djevojkama – postala je dvorska dama, odnosno družica i bolja sluškinja, na usluzi svojoj visoko plemenitoj gospodarici. Ta gospodarica bila je nadvojvotkinja Isabela, žena nadvojvode Friedricha, koji je u to vrijeme bio tješinski knez. Taj Friedrich je iz literature poznat po dvjema ulogama: iz Švejka kao vrhovni zapovjednik austro-ugarske armije u Prvom svjetskom ratu koji je bio oličenje nesposobnosti, i iz djela Petra Bezruča, kao zloduh Šlezije, poznat kao markiz Gero. Stvarni Friedrich je bio bliži Hašekovoj verziji – potpuno dobrodušni i ne baš spretni papučar svoje energične supruge Izabele.

Ali, bio je nadvojvoda. Kao član carske obitelji bio je predodređen za vojne dužnosti a kao vojni zapovjednik stolovao je u Prešpurku, današnjoj Bratislavi. Tamo je u posjete rodbini dolazila Žofija Chotkova, da bi pravila društvo bilo usamljenoj nadvojvotkinji Izabeli, bilo njenoj kćeri Mariji Kristini. Od Beča do Prešpurka nije daleko, pa su u vojnoj posadi s vremena na vrijeme pojavljivao i nasljednik prijestolja František Ferdinand (cijelim imenom Franz Ferdinand Habsburg-Lothringen-d'Este), posjećujući prešpurskog zapovjednika – to je spadalo u njegove zadaće; također je i on kao član vladarske obitelji predodređen za vojnu službu. Nakon nekog vremena njegovi posjeti postaju češći – jasno je da nije riječ o pukim vojnim inspekcijama. Nadvojvotkinja Izabela špekulira da je razlog prestolonasljednikovih posjeta Marija Kristina, i trlja ruke. Poslije joj postaje jasno da Ferdinand dolazi zbog Žofije i nastaju problemi.

Problemi su u Prešpurku, gdje Žofija više ne može ostati. Problemi su i u Beču, jer nasljednik prijestolja se ne može oženiti običnom groficom, iako je Žofija potomak čeških vladara s rodoslovom sve do svete Ljudmile. František Ferdinand se suprotstavlja carskom obiteljskom vijeću i brani svoju ljubav.

Tako to traje niz godina. Žofija se vraća u Březno, s Ferdinandom se dopisuje, pokoji put se s njim sretne. nijedno od njih neće se odreći ljubavi, koja za njih ima posebnu vrijednost. Ferdinand zna da kao nasljednik trona mora čekati smrt strica – Franjo Josip ga baš ne voli i sigurno radi njega neće abdicirati. Ferdinand se stoga mora rukovoditi sviješću da još godinama neće postati car. Uređuje boravište na Konopištu, računa, tamo će živjeti sa Žofijom, i pobrinuo se da tamo ima sve što joj je drago iz Velikog Března. Labu i Srednjogorje ne može premjestiti, ali zato je tu dvorski ribnjak i pogled na srednjočeške gore. Nedaleko dvorca daje Ferdinand urediti vrt ruža, da bi njegovu dragu podsjećao na šetnje prekrasnim velikobřezenskim parkom. Što još fali? – razmišlja Ferdinand. Sjeti se posebnog sjaja puti svoje drage, koja je kao orošena čaša, i u tom trenutku mu sine – fali pivovara!

Ferdinand nije dugo razmišljao, nego je kupio pivovaru u nedalekom Benešovu, koja je propadala pod upravom građana. Unaprijedio je pivovaru, kušao pivo i bio je zadovoljan – konačno ovdje može dovesti Žofiju. Baš nedavno mu je ponosno pripovijedala kako se pivovara u Velikom Březnu tehnički razvija i kako to više nije dvorska pivovara, nego dioničko društvo, kojemu predsjedava ni manje ni više, nego njen bratić Karel Chotek.¹

Sada još treba prevladati smicalice cara i obiteljskog vijeća. Ferdinand na kraju pristaje da nasljednikom trona bude samo on, a njegova djeca ne mogu na prijestolje. Tek tada dao je car svoj pristanak i Žofiju uzdigao na čast kneginje, kasnije i vojvotkinje. Svadba je priređena u Zakupima 1900. godine. Žofiji su trideset i dvije, Ferdinandu trideset i sedam – načekali su se. U godini svadbe velikobřezenska pivovara kuha osamnaest vrsta piva! Chotkovi su očito bili izvanredni sladokusci a Ferdinand je znao što radi, kada je prije dolaska vojvotkinje na Konopište doveo u red pivovaru.

Supružnici na Konopištu žive mirnim životom punim ljubavi. Ubrzo se oko njih gega troje dječice. Žofija ni pored skrbi o obitelji ne zaboravlja na svoje voljeno Veliko Březno i tamošnju pivovaru. Godine 1902. zahvaljujući Žofijinu zagovoru dobivaju Velikobřezančani pravo da na etiketu svoga piva stave  carskoga orla. Žofija iz daleka prati i uspjeh obiteljske pivovare na raznim izložbama. Informirana je da je izložbeni paviljon s izložbe u Děčinu preseljen u Březno i bio tu instaliran kao restauracija Tivoli – to je već 1906. godina. Onda je Žofija doznala da je uprava pivovare s bratićem Karlom na čelu zatražila šefa lokalne željezničke stanice – štamgasta u restauraciji Tivoli – da dopusti da se za pivsku etiketu naslika njegov lik, i da je gospodin šef dopustio. „Pa, to je gospodin Cibich,“poviče vojvotkinja sa suzama u očima. „Taj dobri čovjek donosio mi je u dvorac tvoja pisma, Ferdi,“ objašnjava mužu.² I odmah piše svom bratiću: „Budi prema njemu naročito blagonaklon, Karl!“ Na što dobiva vijest, da je upravno vijeće pivovare donijelo odluku da se gospodinu Cibichu dodijeli doživotna renta od trideset pinta piva tjedno, točenih u restauraciji Tivoli u Velikom Březnu. pivovara si to može dopustiti, ta ima produkciju od 77 tisuća hektolitara godišnje!

Tako su dani obitelji prestolonasljednika na Konopištu protjecali u sreći. Kad je Ferdinand nekamo išao, Žofija ga je vjerno pratila – lokalna piva uvijek su kušali zajedno. Kad se Ferdinand u lipnju 1914. godine pripremao za posjet Sarajevu, objašnjavao je Žofiji kako je tamo nemirno i tko zna što se tamo kuha, pa da je bolje da ona ostane kod kuće. Ona je ipak učinila po svome. Ostali su zajedno i u trenutku kada su odjeknuli pucnji. Svako od njih primijetilo je najprije ranjavanje onog drugog. Žofija – i sama smrtno ranjena – pokušavala je mužu zaustaviti krvarenje. A on je, navodno šaptao: „Žofinko, nemoj umrijeti… zbog naše djece…“ Umrli su oboje zajedno 28. lipnja 1914. godine. Kraj im je bio tragičan, ali život koji su imali do tada svakako se obilato isplatio!

Carski orao je s etikete velikobřezenskog piva nekamo izgubio, ali nasmijani lik gospodina šefa Cibicha ostao je tamo do danas. Krasi sve četiri vrste piva koje se u Velikom Březnu kuhaju. Pivovara danas ima proizvodnju veću od 200 tisuća hektolitara godišnje a u tvornici slada proizvodi 1600 tona slada.³ Pivovara je poznata – među ostalim  - i po prelijepoj kuhaonici, čiji su kotlovi izrađeni u Brnu 1933. godine.

U Velikom Březnu se svake godine održava Zippichov pivski dan, manifestacija na kojoj se u sklopu bogatog programa bira „gospodin Zippich“ – dobroćudni debeljko, koji je najsličniji danas već legendarnom šefu stanice.⁴ Pobjednik se bira na godinu dana i te godine ima zajamčenu Zippichovu rentu – trideset Březnjaka tjedno. A da mu ne bi bilo krivo što je njegov prethodnik rentu uživao doživotno, dobiva k tomu i trideset tisuća čeških kruna. Nakon godinu dana svoje ured prepušta slijedećem debeljku.