O najstarijoj zagrebačkoj pivovari iz 1727. godine u Pivarskoj ulici jako se malo zna jer dokumentacija propala 1945. godine pa nema spoznaja kakvi su bili ljudi koji su vodili pivovaru, kakvim su se reklamama služila, kako je uspješno odolijevala stranim pivima i kako se uopće održala jer nije bila omiljena ni u Beogradu budući da je ondje postojala velika i snažna pivovara koja je težila ekspanziji - piše povjesničarka Mira Kolar u članku „Zagrebačka pivovara do 1945. godine" u okviru velikog temata o pivo objavljenog u časopisu Matice Hrvatske, Hrvatska revija 2002. godine. Taj je članak i glavni izvor podataka za ovotjednu Pivomaniju.
Osnivačka skupština Zagrebačke pivovare kao dioničkog društva održana je 19. svibnja 1892. godine u prostorijama Hrvatske eskomptne banke na Jelačićevom trgu. Objavljena su i Pravila zagrebačke dioničke pivovare i tvornice slada. Uskoro je u Ilici 224 počela i gradnja zgrade po nacrtima arhitekta Kuna Weidmanna. Gradnja je lijepo napredovala pa su novine Obzor od 14. studenog obavile članak: „Tamo gdje za Zagrebčane Zagreb prestaje, iza Mandalice - digao se najedanput, kao da je iz zemlje nikao, nov dio grada. Velike liepe sgrade nižu se jedna do druge u raznim oblicima. Za sada se vide tek goli zidovi pod krovom... Liepi i ogromni taj niz sgrada jest Zagrebačka dionička pivovara i tvornica slada" poduzeće hrvatskih novčara i velikih posjednika. Od Mandalice do pivovare produžena je već tramwayska pruga.... Radnje napreduju brzo pa se čini da će već u prvoj polovici dodjuće godine piti zagrebačko pivo... Kotlovi su naime već smješteni a sad se namještaju parni strojevi... Ne možemo propustiti, a da ne spomenemo da se kod ovih radnji ne čuje njemačka rieč. To je čudo za nas, valjda je prva velika radnja u našoj domovini koju izvode slavenski um, slavenska ruka. Monteuri su sve sami Česi".
Iz napisa u Narodnim novinama 27. studenoga 1890. Vidi se da je osim varilišta, sladnice, vriališta, podruma, velikog rezervoara za vodu, ledare i velike zgrade, gdje se pivo natakalo, bilo zamišljeno i da se uredi veliki vrt u koji će moći stati do 1500 gostiju, a koji će se za velike svetkovine, koncerte i zabave moći proširiti tako da će se na tim prostorima okupiti i pet tisuća osoba. Namjeravao se izgraditi i jedno jutro veliki ribnjak koji bi zimi služio i kao sklizalište.
Svečano otvaranje bilo je 12. srpnja 1893. godine, a kako je bilo donosi Obzor: „Jučer poslije podne otvorena je svečanim načinom nova pivara. Cijelo su poslije podne, a osobito pod večer vozila bezbrojna tramvajska kola općinstvo do nove pivare. Prostarni vrt, jedan od najvećih u Zagrebu, bio je dupkom pun gradjanstva iz svih slojeva glavnog grada. Pod večer bila je tolika navala općinstva da je trebalo mnogo napora, da si mogao doći do čaše piva, jer su guste hrpe okruživale mjesta gdje se točilo pivo. Vidjelo se da uprava pivare nije očekivala tako mnogobrojni posjet pa o kakovoj podvorbi nije bilo ni govora (...) Vrlo mnogo općinstva nenašav mjesta vraćaše se u grad. U večer bilo je na tisuće ljudstva u vrtu, a sav posjet od dva sata poslije podne do dva sata u noći računa se više od 8.000 ljudi".
Za vrijeme otvaranja u posebnom paviljonu svirala je vojnička glazba domače pukovnije, a oni koji su pivo probali ocjenjivali su ga, napominje Mira Kolar sa „izvrsno", „dobro", „baš je tečno", „oslaslo", tvrdeći i da je bolje od mnogo hvaljenog plzenjskog.
Prenosimo iz dvotjednika Agroglas broj 416 od 10. svibnja 2017.
