Kako je gospodin Karaus postao alkoholičar

Gospodin Karaus bio je viši inspektor jednog društva za osiguravanje života i smrti. Pompozno je u našem društvu znao govoriti o tome, kako bi to bilo sjajno, kad bi izbila neka epidemija ili rat. Uz to je pio soda vodu, budući je bio član udruženja apstinenata,

uzimao je Kroftin časopis Prijatelj prirode, a najsretniji je bio kada je mogao pripovijedati o tome kako postoje čitavi narodi koji se hrane hranom čisto biljnom, piju vodu, a pojedini pripadnici dožive tako duboku starost da su na primjer na Novom Zelandu Englezi pronašli jednu staricu, koja je doživjela 180 godina i još uvijek je živa, a već je prošlo lijepih par godina kako su je našli. Pa nam je nudio da kušamo suhe banane koje je Palacký navodno nazvao „hranom budućnosti", premda stvari zapravo stoje ovako:

Izdavač Prijatelja prirode Krofta kupio onomad na Smichovu jeftino veliku zalihu banana, već mjestimično natrulih, ispržio ih, stavio u izložbenu vitrinu svoga dućana i iznad toga stavio ovaj natpis: „Ovo su sušene banane, za koje je Palacký, otac naroda, rekao da će postati hranom budućnosti." Dakle, nije to rekao Palacký, nego je to rekao gospodin Krofta, ali gospodin Karaus se toga držao.

Ispijao je s nama u Zlatnoj litri jednu sodu za dugom i tumačio kako je alkohol štetan. Jednom je čak donio tamo i veliku laternu magiku i na bijelom zidu projicirao jetra i želudac alkoholičara. Usput je održao predavanje o tome kako alkohol utječe na mozak i na cijelu ljudsku zajednicu.

„Vidite," rekao je, „većina bludnika, ubojica, pohotljivaca, lažljivaca, zločinaca, ocoubojica, lopova i palikuća, međunarodnih prevaranata, špijuna, utajivača, pije dnevno u prosjeku više od tri čaše piva. Osim toga svi ti ljudi, ti izrodi ljudske zajednice. povremeno su pili rakiju, pijuckali su, avaj, konjak i liker, opijali se vinom i završili na vješalama ili u tamnici. Još je sveti Ivan Zlatousti govorio: 'Kome, ah, kome, kome će biti jao? Onome, tko uz vino sjedi i s pijancima opći." I zato ja pijem samo soda vodu."

To posljednje predavanje imao je u petak, a kad smo se u subotu našli i kad nam je prišao gospodin Karaus i kao obično naručio soda vodu, ustao je prijatelj Mahen i rekao gostioničaru: „Gospodine Pergler, odnesite tu vodu i dajte ovom gospodinu pivo!"

„Nikada!" uzviknuo je gospodin inspektor Karaus.

„Pa ćete za tri mjeseca završiti pod ledinom," hladno je rekao dr Škarda.

„Dopustite gospodo!"

„Nikakvo dopustite," govorio je doktor Škarda, „što, vi to niste čitali u novinama?"

„Ja ne čitam novine."

„Onda ste izgubljeni čovječe," primijetio je Mahen.

„Koliko dugo pijete sodu?" pitao je doktor Škarda.

„Petnaest godina," odgovorio je gospodin Karaus ozbiljno.

„Pa nije još sve izgubljeno, gospodine inspektore, ali kako je znanstveno dokazano prije nekoliko dana, soda voda sadrži arsen, koji u nju dolazi preko ugljične kiseline, proizvedene od vapnenca, a sve njegove vrste u sebi sadrže arsen. A znate li što je to slobodni arsen? Znate što je to sičan?

„Zaimeisusovo!" uskliknuo je gospodin inspektor.

„Ne govorite zaimeisusovo, jer još možda nije kasno! Toga arsena, toga sičana nema ipak puno u jednoj čaši sode, ali kad se pije pravilno, dolazi postepeno do kroničnog trovanja arsenom, srčana funkcija prestane i vi se ugušite. Tek obdukcijom se utvrdi da to nije bio infarkt, nego trovanje arsenom. Slična smrt gušenjem nastupa kod otrovanja životinjskim otrovom, na primjer kad vas ugrize zmija, a jedini spas donosi trenutno ispijanje velike količine alkohola. Uobičajena preporučena doza u takvom slučaju je pola litre konjaka."

„Dajte ovamo pola litre konjaka!" viknuo je gospodin inspektor Karaus.

Doktor Škarda mu je zadržao ruku. „To ne ide najednom," rekao je, „za početak ne smijete piti konjak, nego samo malu dozu alkohola u vidu piva i to prvu čašu odjednom, drugu za deset minuta, a treću tek za četvrt sata." Za dva sata popio ih je gospodin Karaus petnaest.

Tako je gospodin Karaus postao alkoholičar i od tog vremena vjerni pristaša stranke umjerenog napretka u granicama zakona.

S češkog preveo Mato Pejić

Jaroslav Hašek je bio jedna od ključnih figura literarnog Praga. Rođen je 30. travnja 1883. godine u Pragu u obitelji koja je vukla korijene s juga Češke. Otac mu bio je učitelj matematike i bankovni činovnik, a preminuo je od posljedica pijančevanja kada je Hašeku bilo 13 godina. Nakon očeve smrti ljekarnik Kokoška zainteresirao se za mladog Hašeka. Zahvaljujući njegovoj potpori završio je Komercijalnu akademiju u Pragu nakon čega se zaposlio u Slavia banci, ali godinu dana kasnije dobiva otkaz zbog čestog opijanja. U studentsko doba već se bavi pisanjem, a povremeno i objavljuje. Uglavnom se radilo o zapisima s putovanja i kratkim literarnim esejima inspiriranim njegovim lutanjima kroz Moravsku, Slovačku i Poljsku u vrijeme praznika.

Još od mladosti Hašek je bio uvjereni anarhist koji je svoje je stavove objavljivao u mnogim češkim političkim novinama. Tako 1904. godine postaje urednik omladinskog anarhističkog lista Omladina, a od 1906. do 1907. godine radio je za anarhističke novine - Nova omladina i Komuna. Godine 1907. zbog svog rada u anarhističkim novinama zatvoren je na mjesec dana. Po izlasku iz zatvora napušta anarhistički pokret. Pokušavajući promijeniti svoj način života, nakon što ju je poznavao nekoliko godina, Hašek se 1910. godine oženio Jarmilom Majerovom, kćerkom dobrostojećeg poduzetnika. Ženidba na žalost nije odveć pomogla pa se dvije godine kasnije, nakon rođenja sina Richarda, počinje baviti krađom pasa i krivotvorenjem psećih rodovnika, baš kao i njegov književni junak Švejk. Napušta obitelj i nastavlja život boema. Volio je živjeti noćni život, a u gostionama gdje je zalazio važio je za zabavljača, pijanicu i osobu koja se nije ustručavala sukobiti se s policijom.

Hašek je radio i ono što je teško zamislivo, naime pisao je za novine suprotstavljenih političkih gledišta - socijaldemokratski list Pravo naroda i nacionalno-socijalistički list Češko slovo. Dok je radio kao novinar napravio je duhovitu seriju podvala i obmana u svojim člancima. Posthumno (1973.) sve je to sakupljeno i objavljeno u knjizi Zabavni i poučni članci Jaroslava Hašeka. Za znanstveni časopis Svijet životinja pored pisanja humorističnih bajki i anegdota, prikazao je vezu između životinja i ljudi te izmišljao brojne znane i neznane životinjske vrste. Započeo je korespondenciji s ljutitim čitateljima te odgovarao na pisma oduševljenih čitatelja (od koja je neke napisao sam sebi). Ipak njegov glavni izvor prihoda bile su stotine kratkih humorističnih priča i anegdota koje je objavljivao u raznim novinama. Pisao je pod raznim pseudonimima, a mnogi od njih vjerojatno još nisu ni otkriveni. S vremenom sakupiti će poveći broj tih priča te će objavljivati kolekcije svojih humorističnih priča.

Pisanje Hašeku nije predstavljalo napor, obično je pisao u kavanama ili gostionama odakle je slao rukopis izravno uredniku ili na tiskanje i to bez da bi svoje tekstova iznova pročitao. Kao plodan i kvalitetan humorist postao je vrlo popularan. Za svoje tekstove koristio je tradicionalne teme iz svakodnevnog života običnih ljudi. Svoj sarkazam često je usmjeravao ka političarima, Crkvi i vojsci. Ismijavao je birokraciju, uvriježene stereotipe i sve mane društva s kojima se susretao, dovodeći situacije do apsurda koristeći se provokativnim stilom pripovijedanja. U svom najpoznatijem djelu Doživljaji dobrog vojnika Švejka u svjetskom ratu razotkriva besmislenost, surovost i ludost militarizma, a kroz svog junaka Švejka uvodi u književnost lik čovjeka iz naroda u kome se pod prividnom maskom priprosta čovjeka krije narodna mudrost. (Izvor: Wikipedia)

Godine 1911. Hašek osniva Stranku umjerenog napretka u granicama zakona i kao njen kandidat izlazi na izbore. Istovremeno piše seriju humorističnih priča koje objavljuje posvuda. Priča koju smo odabrali za ovu prigodu - Kako je gospodin Karaus postao alkoholičar - objavljena je u listu Veselá Praha 1913. godine, a kasnije (1963.) u knjizi Dějiny Strany mírného pokroku v mezích zákona (Povijest stranke umjerenog napretka u granicama zákona), koju je izdao nakladnik Československý spisovatel.