Kako je car i kralj Rudolf II otkrio krušovičko pivo

Řevničovski kolodvor smješten je na osami u šumi, a koriste ga uglavnom skupljači gljiva. Njima na radost, tu je i gostionica na kraju šume.* preporučujem je naročito onima, koji nisu prenoćili u Rakovniku i u Řevničov su stigli uvečer. Do najbliže pivovare u Krušovicama čeka nas naime pješačka tura kroz šumu, za koju je dobro unaprijed se okrijepiti.

Također nije isključeno da ćemo morati prespavati u šumi pod vedrim nebom – u tom slučaju razumna doza pića povećat će odvažnost; premda u řevničovskoj šumi namjerniku ne prijeti nikakva opasnost, osim stada divljih svinja, koje ga noću mogu doći onjušiti.

Iz gostionice se vratimo na raskršće turističkih oznaka kod kolodvora i pođemo šumom po trasi označenoj plavom i žutom lagano do brda. Na raskršću Ve chvoji naći ćemo zelenu oznaku, koja će nas dovesti na greben Louštin. Louštin je oko dva kilometra dugi hrbat, ujedno najviši dio ovog šumskog kompleksa; njegova najviša točka – Veliki Louštin – je 537 metara iznad mora. Cijeli hrbat obrastao je prekrasnom šumom u kojem prevladavaju goleme bukve; između njihovih sjenovitih stabala otvara se pogled na more šume ispod nas. Kraja hrpta – sam Veliki Louštin – od ostatka gore odvojen je jarkom i nasipom. Nekad je tu bila mala srednjevjekovna utvrda, o kojoj nije sačuvan nikakav pisani spomen. Pretpostavlja se da je to bila jedna od devet utvrda, svojevrsnih kraljevskih lovačkih kuća, koje je izgradio kralj Vaclav I u Křivoklatskoj šumi. Budući da se mjestu na kojem je bila utvrda govorilo „Na čihadle“ (na čeki), a kako se „čihat“ (vrebati) na njemačkom kaže „lauern“, nastala je pretpostavka da se utvrda prvobitno zvala Lauernstein, od čega se tijekom stoljeća u češkom okruženju izraz mijenjao u Lauštyn – Louštyn – Louštin.

Kako god da se utvrda zvala, kralj Vaclav I gradio ju je ne samo kao čeku, nego i kao mjesto, na kojem je u svojim šumama imao siguran krov nad glavom, hgdje se mogao odmoriti, najesti i napojiti. Piva tu dakako nije manjkalo. Danas pak – kada je od utvrde ostao samo jarak i nešto razbacanog kamenja – ovdje nam nitko neće ništa natočiti. Stoga se ovdje ne zadržavamo, opraštamo se od Louština, a sa zelene trase na raskrižju pod vrhom brijega, prelazimo na crvenu, koja nas, lagano se spuštajući vodi ravno u Krušovice.¹

Osvježavajući se krušovičkim pivom, možemo špekulirati o tome kako je to pivo uopće dospjelo do ovog seoceta:

Većina kraljevskih gradova bila je u češkim zemljama osnovana u 13. stoljeću. Kralja je ustvari osnivao kao otpor plemstvu, jačajući tako svoju vlast. Da bi ga građani podržavali politički i gospodarski, ustupao im je mnoga zanimljiva prava. Pravo kuhanja piva značilo je ne samo da se u gradu smije kuhati pivo, nego također i to da se ne smije kuhati nigdje u okolici i da grad ima monopol na kuhanje piva.

U 14. stoljeću, na čijem je vrhuncu vladao Karel IV, bila je vlast kralja, plemstva i gradova potpuno uravnotežena, a zemlja je napredovala. U 15. stoljeću dolazi do obrata. Nastupa vladavina plemstva, koje je u vrijeme husita jako ojačalo. Plemići su dijelom zauzeli crkvene posjede, koje u vrijeme „normalizacije“ nakon revolucije nisu vratili. S druge strane, desetljećima je kraljevska vlast u Češkoj bila tek simbolična, ili kralja nije ni bilo. Plemstvo je radilo što je htjelo, a politiku u zemlji određivali su odnosi njihovih moćnih skupina. Vođa najmoćnije plemićke skupine – Jiři iz Poděbrada – na kraju je postao kralj.

U vrijeme njegova nasljednika Vladislava prijepori među plemstvom i gradovima dosežu vrhunac. Moćni plemići htjeli su učvrstiti svoju povlaštenu poziciju u zemlji i prisvojiti politička i gospodarska prava gradova. Simbol toga rata bilo je pivo. Zašto mi – plemići, kojima pripada sve u ovoj zemlji i koji o svemu odlučujemo – ne smijemo kuhati svoje pivo i moramo ga kupovati od tih smiješnih građana, koji pripadaju nižem sloju i kao kraljevi podanici duboko ispod naše razine?

Godine 1500. proglašen je novi zakonik – Vladislavovo uređenje zemlje. Davao je za pravo plemstvu, gradovi su bili obespravljeni. Građani su se branili ne samo raspravama, nego su napokon počeli i oružane borbe, a nemiri su trajali godinama. Kada su konačno obje strane bile spremne sjesti za pregovarački stol, također su trebale godine, dok nije došlo do pomirbe, koju je donio Svetovaclavski sporazum iz 1517. godine. Građani su bili u nepovoljnom položaju; moćno plemstvo ih je natjeralo u defanzivu. Morali su se braniti na nekoliko frontova – ugrožena su bila ne samo njihova gospodarska prava, nego i pravo trećeg glasa u zemaljskom parlamentu i pravo da im se sudi samo pred građanskim sudovima.

Bilo je jasno da će do kompromisa doći samo ako građani negdje popuste. Rezultat je to jasno pokazao. Gradovima je ostao glas u parlamentu i pravo da svakom mogu suditi pripadnici svoga staleža ( s nekoliko iznimaka u korist plemića), ali plemstvu je dopuštena gospodarska aktivnost, prije svega kuhanje piva. A to je i bilo ono najvažnije! Od Svetovaclavskog sporazuma iz 1517. godine završava monopol gradova na kuhanje piva, a počinju kao gljive poslije kiše nicati plemićke pivovare pod svakim dvorcem, zamkom i utvrdom.

Svetovaclavski sporazum nije riješio sve probleme, plemstvo i građane nije bilo moguće potpuno razdvojiti. Kamo je, naime, spadao plemić koji je živio u gradu u građanskoj kući i uživao je građanska prava? Takav plemić bio je Jiři Bírka iz Násila. Imao je kuću na trgu u Rakovniku, u kojoj je bila pivovara, a vitez Bírka kuhao je u njoj pivo nadaleko poznato po svojoj kakvoći. (Pada mi na pamet da je možda zato dobio nadimak Bírka, koji mu je i otao.) Građanima nije bilo drago da plemić kuha pivo u gradu, ali mu nisu mogli ništa. Pa su se barem žalili na narušavanje noćnog mira – Kod Bírke se, navodno, burno i bučno provodilo non-stop, i danju i noću.

Jiři Bírka je neko vrijeme odolijevao orkestriranom pritisku građana, pa mu je dojadilo, te je ovaj dobri vitez pivovaru preselio na svoj dvor u nedalekim Krušovicama. Svetovaclavski sporazum to je omogućavao. Godine 1581. ponudio je Jiři Bírka kraljevskoj Kruni svoj dvor s pivovarom. nije poznato je li to bila baš njegova zamisao. Moguće je da je car Rudolf bio u lovu na nedalekom Louštinu, koji je od pradavnih vremena pripadao kraljevskim lovištima křivoklatskim, i moren žeđu, zastao kod najbližeg dvorca dolje pod šumom. Iznenađen kvalitetom piva, pokazao je zanimanje – a vlasniku onda nije ostalo ništa drugo, nego da slobodno i dobrovoljno ponudi dvorac svome kralju.

Sigurno je jedno: od te 1581. godine, došla je u Krušovice kraljevska komisija – državna birokracija još i tada radila je kao sat. Gospoda službenici sve su obišli i popisali, da ne bi možda Kruna kupila mačka u vreći. Naročito ih je zanimala pivovara, a u sačuvanom zapisniku inspekcije pisalo je: U Krušovicama je bilo „17 stalno naseljenih ljudi, tvrđava i dvorac dobro građeni, uz to pivovara, vreoni podrumi izvedeni od ukrasnog kamena, sve odmah upotrebljivo“.

Ipak kuhanje piva nije započelo odmah. Upravni postupak nije moguće ubrzati, pa je prijenos potrajao do 1583. godine, kada je kraljevska Kruna i stvarno kupila Krušovice za jedanaest i pol tisuća mišeňskih kopa (jedna kopa vrijedila je 70 krajcara, op. ur.). pripojene su krunskom posjedu Křivoklat a pivovara je procvala. Rudolf  II ju je za svojih lovačkih ekskurzija povremeno posjećivao, a pivo iz nje dovozio je na Praški grad. Tijekom tridesetogodišnjeg rata pivovaru je doduše opljačkala vojska, poslije je i gorjela, ali svaki put je obnovljena i njena proizvodnja dugoročno nije ugrožena.

Godine 1685. kraljevska Kruna prodala je Krušovice Arnoštu Josefu iz Valdštajna, nakon njega naslijedila ga je njegova kći Marija (1731.). Ona se udala za Fürstenberka, a toj su obitelji Krušovice pripadale sve do 1945. godine. Vladavina Fürstenberka za pivovaru je bilo zlatno razdoblje. Kneževi su pratili razvoj tehnike, pa su pivovaru više puta rekonstruirali, da bi koristila sve mogućnosti svoga vremena.

Potom je pivovara bila nacionalizirana i do godine 1991. pripadala je raznim reorganiziranim državnim poduzećima. Godine 1991. se osamostalila, a od 1993. pripada međunarodnim tvrtkama. Posljednja rekonstrukcija uvela je vrenje u cilindrično-konusnim tankovima, čime je kapacitet pivovare povećan. Bivša regionalna pivovara, koja je pod socijalističkom upravom dosezala maksimalno četvrt milijuna hektolitara, ima danas više nego trostruko veći kapacitet – 872 tisuće hektolitara. To je šesta po veličini češka pivovara, iza Plznja, Radegasta, Velikih Popovica, Smichova i Budvara.

U Krušovicama se danas kuha svijetla i tamna desetka, potom Mušketýr (4,5 posto alkohola), Imperial (pet posto) i Jubilarni lager. Za one koje zanima njemačka kultura lakih pića na bazi piva Krušovice nude također Radler.cz.