Kad padnu sve maske
I službeno. Vlada je donijela odluku da ukine jednu od najkontraverznijih mjera u doba korone. Nigdje, bar za sada, nije dokazano da je „zatvaranje usta“ spriječilo ili bar smanjilo širenje infekcije. Ima primjera (Švedska) gdje maske nikada nisu bile obavezne, a njihov preventivni karakter nije ni izučavan.
U redu, ispočetka, u panici i totalnoj zbunjozi oko pandemije, svaki stav kojekavih eksperata i stožera se bespogovorno slušao i poštivao. Prali smo ruke u vreloj vodi dvedeset sekundi, nismo pipali metalne kvake golim rukama, zatvarali smo se u kuće zajedno s kućnim ljubimcima i još koješta.
Onda su nas cijepili dva-tri puta, bez pouzdane mjere koliko nam to pomaže. Zabranjivali odlazak u susjedni atar, pa i kažnjavali ljude koji su se izbezobrazili i pošli poorati svoju njivu „preko međe“.
Razvijale su se razne teorije zavjere o enormnim zaradama farmaceutske industrije, što na cjepivu, što na respiratorima, što na lijekovima.
No, ne čini li vam se da su najmasniji skorup pokupili proizvođači maski? Kako je meni sve preko milijun imaginarni broj ne znam ni izgovoriti koliko je „navlaka“ prodano (kupljeno). Pokušajte sami izračunati. Znam, reći ćete, ne postoji ni dokaz da maske ne preveniraju bolest. Ali, da se samo manji dio „troška“ uložio u prevenciju zaraze i razvoj cjepiva prošli bismo puno jeftinije. Ako bi nam to bilo u interesu.
Jer, ako je svaka ta maska u svijetu koštala samo kunu, mada je u početku stajala i deset, možete pokušati izračunati koliko se novca okrenulo na njima.
O štetnosti po prirodu da i ne govorimo.
Prema procjeni organizacije UN-a za okoliš do 2021. svake godine 13 milijuna tona plastike dosegne oceane. Sredozemlje godišnje primi 570 000 tona plastike, što je WWF opisao kao ekvivalent bacanju 33 800 plastičnih boca u more u minutu.
Kirurške maske, na primjer, sadrže polipropilen, plastiku kojoj treba 450 milijuna godina da se razgradi u prirodnom okolišu.
Bilo kako bilo, kad skinemo maske vratit ćemo se relaksiranoj političkoj sceni. Posljednji (za sada) primjer, koji sam čuo ovih dana, izaziva osjećaj koji nije ni bijes, ni tuga, ni smijeh, ni sram, već nešto što se ne da klasificirati.
Jeste li znali da se u hrvatskom saboru ovih dana donose odluke o prihvaćanju nekih planova rada za 2021.? Da dobro ste pročitali. Dvije tisuće dvadeset i prvu.
I nije to od jučer. Jučer su se naime usvajali planovi rada za preključer.
Kakvog to ima smisla? Pa nikakvog. Brine li se netko što to nema smisla? Pa ne brine. Ima li smisla ne brinuti se što mnogo toga što se događa u Hrvatskoj danas nema smisla? Nema, naravno.
Koga u nadležnim organima brine što obnova potresom stradalih područja nije započela ni nakon dvije godine? Nikoga. Počet će juče. Ili malo sutra.
Zamislite da danas skupite obitelj i počnete planirati gdje ćete lani na more. E, vidite, sve to što vi ne možete, vlast može.
Do koje mjere dosegne ljudska glupost je nemljerljivo.
I sad ti, čovječe, ne pij!
