Pivnica.net

Pivske raznolije

Kad je tuga, mora da se cuga

Mato Pejić   |   03.03.2021.    

Kad je tuga, mora da se cuga

Kad nas je onog crnog petka kao grom iz vedra neba ošinula vijest da je umro Đorđe Balašević, zapljusnuo nas je neviđeni val tuge, koji je prekrio svekoliku Regiju, od Triglava do Gevgelije i od Mure pa do Morave i ta tuga ne popušta evo ni gotovo dva tjedna kasnije. A kad je tuga, rekao bi veliki meštar osobno, kad je tuga, treba da se cuga.

A u toj pjesmi o cuganju, prigodno i znakovito nazvanoj Maliganska, sve to stari šeret savršeno objašnjava i definira, ispisujući malu odu umjetnicima preživljavanja, koji svoju svakidašnju jadikovku ispiru maliganima: Al' đavo gleda / Da i njemu bude fino / Pa katkad sav taj džumbus / Umoči u vino, kaže autor, pa u refrenu dodaje: Dajte mi vino, vino nek se toči / Dok traju dani, a naročito noći / Jer tu je tuga / Ta moja verna druga /A kad je tuga / Onda treba da se cuga. Cijela ta pjesma, od stiha do stiha, svojevrsna je cugerska tužaljka, varijacija na temu vagonaške filozofije, u kojoj znamo da alkohol škodi, ali rakije amo, jer utjehe nema u vodi. I Balašević je bolno svjestan da je utapanje tuge u vinu đavolja rabota, ali... Ali kad cugnem, ja lakše misli sredim / Znam, tu sam di sam / Al' bar se manje jedim.

Zanimljivo je da je Đorđe Balašević, koji je napisao bezbrojne stihove u kojima besprijekorno opisuje atmosferu pijanih noći, zorno portretira bezimene cugaroše i vjerno oslikava delirium tremens svojih beznadnih likova, bio potpuni trezvenjak, on naprosto nije pio, a ako je kadgod i nazdravio, to sigurno nije bilo pivo. „Jedino pivo u životu popio sam na koncertu u Koprivnici,“ rekao je kasnije u jednom razgovoru, „a uzeo sam ga zato što mi ga je pružio tip iz publike“. Na kraju ni to jedino pivo nije cijelo popio, nego si je pola izlio na glavu, da bi se solidarizirao s brojnim auditorijem, koji je te lipanjske noći 2003. godine nemilice zalijevala kiša. U jednoj pjesmi, ako ćemo uzeti da je ta, kao autobiografska, jer se u njoj spominje nogomet, a poznato je da je Đole dosta pikao loptu i sanjao o karijeri na zelenom terenu, kaže za sebe da je površan i lak – fudbal, kokakola i Pink Floyd (Nisam bio ja za nju). I na fotografiji kojom je ilustriran ovaj članak vidite da Đole pije oranginu i nekakvu kavu, koju nije ni naručivao, nego je konobar samo donio kada smo sjeli na terasu novosadskog kafića, u svibnju 2004., kada smo Goran Gazdek i ja radili s njim razgovor uoči virovitičkog koncerta. Mi smo se odlučili za lokalno novosadsko MB pivo, a on samo sok i kavu.

Kako, možda ćete se upitati, kako može tako dobro pisati o nečemu o čemu nema osobnog iskustva? E, kako? Kako je Jules Verne opisivao put u središte zemlje i dvadeset tisuća milja pod more, pa čak i na Mjesec, Karl May život sjevernoameričkih Indijanaca, ne prešavši njemačku granicu a Mark Twain iz ugode Connecticuta pratio svog yankeeja na dvor kralja Artura, kako? Tako što ima dar da svoje priče odsanja. Ili snove ispriča. (Imam ludu maštu ja. / Nosi me do divnih, belih oblaka. / I do zvezda i sve dalje, dalje još / i zbog nje mi život nikad nije loš. Mnogo mi znači to...)

I – kada je riječ o konzumaciji alkoholnih pića – demonstrirao to od najranijih početaka, od vremena kratkotrajnog projekta Žetva, od slučaja onog Fon Ligeštula, koji je pozvan da naiđe na bal koji je pravio baron, koji je dakle u trećoj strofi počo da traži u alkoholu spas, mesto miševa belih priviđo mu se glas.

Brzo je tu Žetvu upropastio Rani mraz, a s njim je došla i ona Snaša na salašu, a u toj priči se pojavljuje i Mile Dević birtaš i tanak špricer, što Madžari kažu osu lepeš, a to na madžarskom znači dugačak korak...

I Marina priča o učincima maligana (sav pijan od te laži ko od dobrog rumenog vina), i Prvi januar (Pa, eto, cugam, znam, to nije spas), ima ih i u Pile moje, pače moje malo (Varoši i žene razne, puna srca, čaše prazne), i u Menuetu (Kriju me mračne, jeftine krčme, noći su ponekad guste i duge) i Mirki (Pričali smo posle dugo o muzici, šta bi drugo, popili smo oho-ho...) i u O kako tužnih ljubavi ima (Njen suprug Bane noći i dane nije se treznio)...

Takozvana solo karijera (iako se i u grupama znalo tko je glavni dasa) sve je još podebljala. Pilo se Za treću smenu (Ne boj se, imam ja priličan cug), u Predlogu (Šta da krijem, gadan sam kad pijem), ma na svakom koraku, u svakoj strofi skoro pio se neki sumnjivi brendi, lupkalo čašom o šank, sklanjalo čaše i bokale na paradama pijanstva i kiča, dobre se krčme znalo i dobre konje kralo...A kako se tek dobro pilo onda kad se dobro jelo! Sve uz vino portugizer, di gutljaji sami klize To je ujedno jedina Đoletova pjesma u kojoj se izrijekom spominje pivo (Pa, ondak opalimo preko toga jednu tepsiju šampita i gajbu piva mlakog... crnog), u svim drugima je vino, rakija (sve je manje one prave viljamovke) viski s kokakolom, ili se naprosto – cuga.

Boža Pub ladan ko špricer, a onaj za kojeg se udala Buba Erdeljan juri konobarice i miriše na berbere (Konobar, što zastajkuješ, dal i ti možda štrajkuješ / Daj dečko odma flašu svirni, pa smo mirni), na Ringišpilu se silan svijet sakrio od općeg potopa (Slab sam ja igrač za subotnje gužve / Al shvatam pomalo te pokretne spužve / Neko pijan lakše život odrobija). Godine lavova, vina i makova prošle su lagano, Lole, daj mi da još jednu ispijem, opet sam sanjao sušu, Rasipam korake ko pijan dinare od Mičurinove do Detelinare...

Ne pitaj me tu pred svima šta to na dnu čaše ima / Ne pitaj me nikad zašto cugam /Ne pijem što uživam, nit što mi dobro stoji / Pijem da njega napojim i Rekla je formalno: kako ću s tobom kad si pijan. i ne baš sveže obrijan, odnosno Rekoh joj normalno: kako bih s tobom da sam trezan? Trezan sam tako bezvezan... Tepanja na vino mirišu...Ništa lakše neg se nasmrt opiti, samo pijandure banče bez tambure ... posvuda teku potoci vina i sve leluja u izmaglici alkoholnih para... a da i ne govorimo o onom što je umro u birtiji od srčane kapi, koji je do danas ostao najjakije opće mjesto balaševićizma, na kraju i glavni junak knjige i filma Kao rani mraz, o notornom Vasi Ladačkom (Propio se, nije prošlo mnogo, dušu svoju đavolu je prodo / Znali su ga svi birtaši, tražio je spas u čaši / Ali nije mogo da ga nađe).

Svega je tu bilo, i fićok rakije, i lepa žena i tokajac, i drug iz djetinjstva koji ima podrum pun vina (I sve smo bliže istini i tuzi što smo bliže sledećoj litri), bilo je i pijanih luda na šoru, i pajzlova s kariranim stolnjakom i nekrštenim vinom, i zima je bilo pijanih, osječkih, i sva su vina bila opora, ukrštala se politra i noć, pilo vino iz Ravanice sa dve tri kapi nežnosti, Prolijevao se prošek u njedra, Prolazio poljem rat kao pijan svat, katkad se podupirao šank, padale suze u mastiku, zapadala trunka tamjana u bokal bistre plemenke, točilo se iz te bačve...

Točilo se, točilo, i istočilo, i sad nam ostaje samo da kljucamo kao čavke tvoje (loše prepričane) riječi...

A ja bih baš u ime to još jednu popio i teško da će neko da me spreči...

Pa naspi još jednu... jer – kad je tuga, mora da se cuga.

Ma koješta, gunđa on, dodaj bokal, stari moj...  

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Gdje je pivovara, tu nije potrebna pekara.
Češka narodna

Nacrtaj mi krigl






Najnovije iz kategorije Pivske raznolije