Još povijesti za oralnu upotrebu
„Povijest se ne zadržava puno u Hrvatima jer je unosimo u sebe uglavnom oralno. Po Zrinskima smo nazvali konjak, po kralju Tomislavu crno pivo. I teleći punjeni odrezak." Tako u svojoj kolumni Nadriground na portalu Pressthepresident piše novinar Večernjeg lista Arsen Oremović. No, hrvatske povijesti na pivskim etiketama ima još.
Oremoviću za njegov opis povijesnog hrvatskog menija nije trebalo više od usputne ilustracije, nama koji se bavimo pivom, to je odličan šlagvort za spominjanje drugih velikana čije ime i lik krasi etikete dragocjene tekućine.
Mira Kolar objavljuje u članku Industrijske pivovare u hrvatskoj do 1945. godine i podatak da se „Zagrebačka pivovara odlikovala kvalitetnim pivom, dobrom reklamom, proizvodila je i crno pivo Tomislav, Jelačić pivo, a povremeno i sokove." Dakle, ne samo Tomislav, nego i Jelačić, ali i ne samo to - dugo se u Zagrebu proizvodilo i Bansko pivo, također nazvano po Josipu Jelačiću, a njega se mogu sjećati i posve mladi pivoljupci. Radilo se o svijetlom dvanaest-postotnom pivu koje je nastalo još 1925. godine, a prestalo se proizvoditi nakon Drugog svjetskog rata, da bi se poslije Domovinskog rata ponovo vratilo u proizvodnju, ali se nije dugo održalo.
Onda Zrinski, koji nije ime dao samo vinjaku, nego i pivu. Osječka pivovara proizvodila je to pivo, koje spominje i dr Vladimir Marić u svojoj knjizi Pivo, tekuća hrana i navodi da je to svijetlo, 13-postotno specijalno pivo, proizvedeno od čistog slada, izrazito naglašena sladnog okusa i hmeljne arome, vrlo dobro kao aperitiv, pogodno za pripremu pivskih mješavina i za kuhanje s pivom.
Za poviješću je posezala i Jadranska pivovara u Splitu. Dakako, za hrvatskom poviješću, ali je možda bolje da to ne spominjemo, jer Splićani svoja piva nisu nazivali po hrvatskim kraljevima, nego po francuskom generalu Augustu Marmontu, koji je na samom početku 19. stoljeća bio vojni zapovjednik za dalmaciju i glavni guverner Ilirskih pokrajina i - još gore - po rimskom caru Dioklecijanu. Naime, svojedobno je u novoosviještenom hrvatskom društvu pokrenuta takva hajka na Dioklecijana, kao mrskog diktatora koji je proganjao kršćane, da nije bilo previše očekivati da se kakav drčni domoljub, ponesen tom euforijom s njegovom splitskom palačom obračuna - lagumom. Palača je, hvala Bogu, ostala, ali pivo Dioklecijan - nije. Tako danas više ne možemo uživati u tom „izvanrednom aperitivu i desertnom piću, posebnom tamnom punom pivu s 5,5 posto alkohola."
„Barunu Franji Trenku, za to što nas je pretvorio u izvrsne ratnike, počasno smo dodijelili odrezak od svinjskog buta," piše Arsen Oremović u svom članku. A mi dodajemo: ne samo odrezak, nego i - pivo. Doduše, pivo po Trenku nisu nazvali Hrvati, nego - Česi. Naime, u moravskom glavnom gradu Brnu, gdje je u tamnici Špilberk skončao, te se tamo i danas može vidjeti njegovo mumificirano tijelo, u pivovari Starobrno proizvodi se pivo - Baron Trenck.
A želite li pročitati cijeli tekst Povijest za oralnu upotrebu Arsena Oremovića, kliknite ovdje.
