Jedna obična bilogorska priča

U našim su kućama, u Grubišnom, prema nekoj tradiciji obično očevi pili.

Znali bi se napiti ko majke.

I nisu morali imati neki razlog. Biti, recimo, tužni. Ili pretjerano sretni.

Popilo bi se onako. Kad se nešto "desi". Kad se, recimo, primi plata. Ili se netko rodi. Ili nekoga krste... žene... sahranjuju... Ili se samo desi da se naliju. Rakija, vino, pivo! Kao sveto trojstvo!

Na proslavi nove godine u Vatrogasnom domu uz pleh muziku.

Na Marinju uz crkveni zbor ili Preobraženju uz harmoniku i bilogorski taraban.  U svakoj prilici.

Najčešće onako, spontano, s nogu. Nađe se društvo i neka ga sila povuče u najbližu birtiju. Jedna, pa još jedna, pa druga... pa pjesma...

Nekad i do fajronta.

(Poslije ovakvih pijanki bi se dovukli kući, posrkali davno ohlađeni grah, nešto promrmljali i uvukli u postelju.)

No, puna sezona otvarala bi se tek u doba pečenja rakije. Šljivovice, naravno. Ako bi godina podbacila mogla se ispeći i od mješavine kakvog drugog voća, pa i od čičoke. Od čičokare se tjedan dana nisi trijeznio, prepisivalo se bolovanje.

Ali od šljiva je bila ona prava. Od plavih, naravno, a ne kakvih jajara. Pekla se nekako po mjeri. Ni mekuša, od trinaest gradi kao ponegdje u Bosni ni prepečenica od dvedeset i pet, kao valjevska. Dvadesetak gradi. Taman!

Prave su gazde imale svoje kazane. Pekli i za se i za prodaju. Kad bi ispekli svoje, kazan bi kružio po susjedstvu uz, naravno, ušur. Za svaki ispečeni kazan jedna litra.

I mada niko nije uživao u kupljenju šljiva, na kraju bi sve završile u drvenoj kaci, na vrenju.

I onda, kad kasna jesen kroz rosu i maglu počne pružati svoje prste prema Bilogori, spremalo se žuto bakreno čudo. Žene ga dobro isperu u "deset voda", a muški montiraju i "zavare" žitkom glinom.

I onda posjedaju oko vatre i s uzbuđenjem čekaju prvu kap. (U to se ne računa plavić ili prvenac koji se, naravno odvoji da ne pokvari rakiju)

I dok se tako čeka, da se ne dangubi, pije se ona lanjska. Pa koje pivo između.I pregrize se, naravno. Pa opet potegne.

Oni pravi znalci kušaju novu rakiju. Malo je promućkaju po ustima, podignu pogled prema nebu, nakrenu glavu i onda značajno pogledaju domaćina. Naliju par kapi u dlan, protrljaju ruke i pomirišu ih.

Dobra je!

Dobra, slože se i ostali. Svima nekako lakne. Padne težak kamen.

A onda se vrate onoj lanjskoj, prinesu suhe grabovine i nastave novi kazan. I nerijetko puste glas...

"Bilogoro moraću te slikaaat..."