Nedjelja je počela krasno! Supruga mu je dala slobodno. (Svaki dužeoženjeni muškarac zna, da to nije samo tako, kad od njega kod kuće ništa ne traže. Pa čak ni najobičniju prisutnost.) Sjeo je na svoj brdski bajk, lagašan, perfektno opremljen, potpuno skockan i besprijekorno udešen,
(ima on za to ljude, sam se niušto ne razumije), sjeo on tako na svoj fenomenalno obojeni bicikl, koji je tiho preo, a imao je na sebi novi biciklistički dres, koji je stalno čuvao za neku posebnu priliku - danas je bogznazašto imao osjećaj da je to upravo takva prilika, i pošao na vožnju. Bio je divan, topao ljetni dan.
Vozio je baš onako kako to on voli: ne birajući cestu, po svim visovima i dolovima uokolo Karlštejna. Čas se adrenalinski prebacivao preko korijenja u šumi, čas tiho zviždao asfaltom kao vjetar, gazio je i preko potoka, uzverao bi se kozjoj stazom, pa sjurio po šljunku; bio je sretan. Endorfini su ga preplavljivali podjednako jako kao i sunčeve zrake...
Pedale je pritiskao brzinom vlastitog bila (koje je naravno mjerio), vozio je tako da bi polako, ali sigurno (prije brzo i sigurno) stalno držao, pa čak i popravljao svoj brzinski prosjek, koji mu je toliko značio (zapisivao je podatke u dnevnik i u računalo), i čiju je visinu gdjekad umjetno održavao isključivanjem tahometra na pretrpanim križanjima, pretjerano neprohodnom terenu, ili kad je išao na vožnju sa svojom zakonitom, ali užasno sporom suprugom.
Za svoje godine imao je stvarno dobru kondiciju. Nabijao je to na nos i mnogo mlađim dečkima. Bio je na to jako ponosan. Napokon, koliko još radosti na ovom svijetu ostaje jednom pedesetdvogodišnjem dužeoženjenom suprugu? Kad je biciklom prestizao kakvog mladca i pritom mu onako usput dobacio Ahoj, kako se biciklisti bez obzira na razliku u godinama obično pozdravljaju prilikom mimoilaženja, i nestajao u daljini, osjećao se neopisivo sjajno. Endorfini na kvadrat.
Svratio je na prvo prijepodnevnu energetsku pauzu, na prvo pivo u Dobříč. Tamo stoji „međunarodni pivski etalon metra piva!" (Međunarodni etalon materijalizirana mjera namijenjena definiranju, realizaciji i širenju mjerne jedinice, odnosno, to je međunarodni uzorak mjerne jedinice, ako to slučajno netko ne razumije. A monument sam zapravo je mramorni prototip s izbrušenim otiscima desetine pivskih politara - s dodatkom jedne štamplice, ako to nekoga baš zanima.) Također tamo imaju i vanjsku kuglanu - iz starih dobrih vremena, kad su dečki još živjeli zajedno a nisu kad danas sjedili svaki sam na svom bajku.
Kad se okrijepio i zadovoljno nastavio vožnju, sada lijepom ravnom asfaltiranom cestom, dogodilo se nešto, što mu se još nikad nije dogodilo. Premda je stiskao pedale super opremljenog, krasno ugođenog a stravično skupog bicikla s potpisom, skalameren u high-tech cipele, zašljemovan u high-tech ciklo kacigu, zarukavičen i zamotan (o dresu da i ne govorimo!) tako, da je izgledao kao astronaut, koji je upravo ispao iz raketoplana najnovijeg tipa, premda je vozio s noge na nogu, a bilo se držalo u svojoj najizvrsnijoj koloni, dogodilo se, da mu je u punoj brzini i ničim izazvan lanac pao na najmanji zupčanik. Ne samo da je naglo i bez pripreme izgubio brzinu, nego umalo i ravnotežu...
Prebaciti lanac ponovo na veliki zupčanik nije bilo moguće, k vragu, morao je na ravnom tako gaziti kao na najgorem usponu, noge su mu titrale kao u ubrzanom filmu, ali kilometri ostajali na istom broju (isključiti tahometar!), i tada se dogodilo nešto, što ne samo da mu se nikada nije dogodilo, nego mu se nikad nije ni smjelo dogoditi. Dok je petljao oko prebacivanja, najprije mu se to počelo približavati u vidu pravilnoga kreštav zvuk. Onda ga je zvuk sustigao i u širokom luku ga prestizala --- bakica! Na starom pohabanom biciklu marke Eska. S maramom. S pregačom. U papučama. S kanticom obješenom na guvernal! Pretjecala ga bez upozorenja i bez ruganja, a kad je prolazila pored njega huknula mu po biciklistički Ahoj i nestala u daljini.
Htio je bicikl tresnuti o zemlju, ali zahvaljujući njegovoj ludoj cijeni to nije učinio. Nije vozio dalje. Ne i ne! Endorfini su postali morfini.
Dok je od iskusnijeg bicikliste koji je prolazio onuda doznao da mu je pukla sajla za upravljanje. (Rezervno jasno nitko ne nosi sa sobom.) Dok se najlakšim prijevozom domogao svoje najomiljenije gostionice, udaljene petnaest kilometara. (Mogao je doduše nazvati suprugu, da dođe po njega autom, ali nova poniženja ne bi mogao podnbijeti.) Dok je u svojoj pivnici sreo biciklističkog druga, Vlastika. Dok mu je ispripovijedao, što mu se dogodilo. Dok su popili prvu, drugu, treću dvanaesticu, dok su preselili u drugu gostionicu - tamo točili desetku, dok su se vratili nazad na dvanaesticu, dok su popili metar piva - uz rezanje sa šest štamplica svježe uvezene rakije iz Hrvatske, koja je kolala po pivnici, dok su mu se vratili svi njegovi mili, najmiliji endorfini, već je pala noć.
Dopratio je ožderanog Vlastika do kuće (što nije prošlo bez nekoliko paradnih biciklističkih kolutova), pa je onda Vlastik, a da nitko ne zna zašto, dopratio njega. High-tech kacigice lijepo nakrivili... Nedjelja je završila krasno!
P.S. O tome, kako je dužeoženjenoga muškarca kod kuće dočekala supruga, izvori taktički šute.
Tereza Boučková (1957) najmlađe je od troje djece književnika Pavela Kohouta. Potpisala je Povelju 77, pa je zbog toga kasnije radila kao čistačica ili je pakirala gramofonske ploče. Studirati nije mogla, pa se obrazovala privatno na „kućnim fakultetima." Drugi put se udala za Jiříja Boučeka, te su se preselili u vikendicu svojih praroditelja nedaleko mjesta Svátý Jan pod Skalou. Imaju tri sina, dva posvojena. O tome piše u svom scenariju za film Smradovi (2002.). Predzadnju knjigu Rok Kohouta (Godina pijetla, 2008.) prodala je u 52 tisuće primjeraka, a pretprošle godine izišla je knjiga njenih kolumni o ljubavi prema biciklu - Boží a jiná muka.
