Možda i ne bismo pretjerali kad bismo rekli da je pivo bilo pogonsko gorivo civilizacije kakvu poznajemo. Spekulacije o povijesti piva i njegove proizvodnje idu tako daleko da prvu pojavu piva datiraju u 9500. godinu prije Krista. Još je Hamurabijev zakonik (1) donosio regule o proizvodnji i prodaji piva, a Himna Ninkasi - sumerskoj božici piva - starim je narodima služila i kao iskaz štovanja i kao mnemotehničko pomagalo za pamćenje recepture za proizvodnju piva.
Arheološki tragovi donose dokaze o postojanju piva među narodima zapadnog Irana (tijekom razdoblja od 3500. do 3100. prije Krista) i Sirije (2500. pr. Kr.), a tragovi proizvodnje rižinog piva, obogaćenog voćem, otkriveni su u Kini i datiraju sve do 7000. godine prije Krista. Germanska i keltska plemena raznosila su pivo Europom još od 3000. pr. Kr.. U najranijim vremenima europskog pivarstva, hmelj je bio nepoznanica, a aroma se dobivala dodavanjem voća, raznih trava i začina. Tek 1516. bavarski vojvoda Wilhelm II. donosi Zakon o čistoći piva (Reinheitsgebot) kojim regulira sastav piva na vodu, hmelj i ječmeni slad. Prije industrijske revolucije s kraja 18. stoljeća, pivo se proizvodilo u malim količinama, u privatnim pivovarama velikih zemljoposjednika i u samostanima (tragove samostanske proizvodnje piva možemo pratiti od sedmog stoljeća nakon Krista). Industrijska revolucija i izumi hidrometra i termometra označili su prijelaz s manufakturne na industrijsku proizvodnju, zbog čega su male seoske pivovare polako počele nestajati s europske mape da bi ih, tijekom desetljeća, zamijenile velike industrijske nadnacionalne konglomeracije. Upravo je ovaj prijelaz iz seoskog gospodarstva u globalnu korporaciju jedan od osnovnih motiva Van Hammeovog stripa.
Susret s povijesnim udžbenikom ili tabličnim prikazom važnih godina i događaja ne pruža autentičnu sliku povijesti. Faktografsko pismo koje inzistira na nizanju činjenica relativno je čist diskurs iz kojega se malo toga da iščitati. Iskaz 'prijelaz s manufakturne na industrijsku proizvodnju', lišen ikakvog konteksta, ne daje naslutiti svu veličinu te promjene. Jednako tako, njime se povijesni događaj lišava svojih aktera. U faktografskom diskursu, ljudi su, kao nevažni pijuni, izbrisani. Ni historiografija, ni filozofija, ni bilo koje sveobuhvatno učenje o povijesnim pravcima i ideologijama ne uspijeva (a često ni ne želi) prikazati sve aspekte neke promjene. Ideje i ostavština kraljeva rijetko kad imaju veze s idejama, željama i ostavštinama seljaka. Otkad se pojavio, diskurs umjetnosti popunjavao je upravo to područje. Zadirao je među retke velikih povijesnih narativa, donoseći nekad neposredno, a nekad tek dobro promišljeno iskustvo života u turbulentnim vremenima (a kako nam Van Hamme u ovom stripu zorno prikazuje - svako je vrijeme turbulentno). Stvarajući ljude od papira, umjetnost je odigrala ulogu posrednika između hladne znanstvene analize i mitoloških predrasuda. Ta joj je središnja pozicija s jedne strane omogućila oživljavanje minulih vremena na način na koji je bio nedostupan historiografijama, a s druge joj je omogućila etičko, psihološko, političko i kritičko filtriranje i preobrazbu općih informacija. Tako se, na primjer, kompletna slika o Francuskoj nakon Napoleona može razumjeti tek nakon proučavanja Balzacove Ljudske komedije, kompletna slika viktorijanske Engleske tek nakon proučavanja Dickensovih djela, a slika o carskoj Rusiji za vrijeme posljednjih ogranaka dinastije Romanov tek nakon proučavanja Gogolja. Kroz svih osam albuma Gospodara ječma (nastalih u razdoblju 1992.-2001.) Van Hamme je zadržao istu konceptualnu postavku. Svaki se album (osim posljednjega, no o njemu će biti riječi malo kasnije) otvara kratkim pregledom bitnih povijesnih događaja vremena o kojem se piše (2) da bi se nakon toga prvim kadrom ušlo u središte zbivanja kompletnog opusa - malo belgijsko selo Dorp (3) kojim dominira obitelj De Ruiter i njena pivovara. Povijest proizvodnje piva kroz koju se reflektira 150 godina europske povijesti jedna je od središnjih točaka Van Hammeovog narativa. No, Van Hammea ne zanima povijest razvoja pivske industrije sama po sebi (to je ipak predmet historiografije) koliko ga zanima njen paradigmatski potencijal (predmet umjetnosti). Da bi to istražio, i u konačnici adekvatno predstavio čitatelju, Van Hamme će se poslužiti dobro poznatim modelom - romansiranjem povijesti. Osnovna forma ovog modela bit će obiteljska saga - priča o Steenfortovima.
Obiteljska saga jedna je od najstarijih strukturalnih formi književnosti. Od grčkih drama o Atrejevićima, pa sve do mnogobrojnih inkarnacija u tekstovima dvadesetog stoljeća (Budenbrookovi Thomasa Manna, Glembajevi Miroslava Krleže, obitelj Buendia iz Marquezovih Sto godina samoće, Dune Franka Herberta, Kum Maria Puza itd.) forma obiteljske sage dopuštala je autorima veću slobodu u stvaranju zamršenih uzročno-posljedičnih lanaca pomoću kojih su se problematizirali koncepti grijeha, sudbine, naslijeđa, odgovornosti, promjene, metamorfoze i svega onoga što je vremenski okvir veći od jednog ljudskog života mogao dopustiti. Van Hammeova saga o obitelji Steenfort obuhvaća gotovo sve spomenute probleme i dodaje nekoliko novih, od kojih je najznačajniji problem akumulacije kapitala tj. problem „uspjeha".
Saga započinje pričom o Charlesu, siromašnom seljaku koji odbija preuzeti tradicijom i obiteljskim očekivanjima nametnutu mu ulogu. Nakon što je ostao bez oca u desetoj godini života, uloga patrijarha obitelji prelazi na Charlesovog starijeg brata koji mora prehraniti ženu i četvero djece radeći za jedinog poslodavca u selu (Alfreda de Ruitera). Od Charlesa se očekuje da radom u de Ruiterovoj pivovari, donoseći na stol još jednu plaću, pridonese obiteljskom preživljavanju. No, Charlesa ideologija preživljavanja dan za dan nimalo ne privlači. Odbijajući odgovornosti mlađeg brata („Nitko te nije tjerao da se ženiš i praviš djecu"), Charles bježi u samostan gdje, između ostaloga, šegrtuje u samostanskoj pivovari. Loše skrivana ljubavna veza s Adrienne, djevojkom iz obližnjeg sela, rezultira izbacivanjem iz samostana nakon čega se Charles vraća u rodno selo gdje skupa s prijateljem Franzom Texelom osniva malu pivovaru (Texelov novac financira opremanje pogona). Unatoč sukobima s de Ruiterom, vlastitim bratom, pekarima i seljanima, Franz i Charles uspijevaju osvojiti prvu nagradu na izboru za najbolje pivo provincije Brabant (nagradu - 400 franaka - dijele sa dugogodišnjim „pretplatnikom" na istu Alfredom de Ruiterom). Charlesov talent, ambicija i tvrdoglavost ne promiču de Ruiterovom oku koji mu nudi upravljanje vlastitom pivovarom i ruku vlastite kćeri (4). Prvi album završava scenom vjenčanja koju narušava trudna Adrienne. Djevojku izbacuju iz crkve, a posljednjim kadrom dominira kontrast između idiličnog krajobraza malenog belgijskog sela i Charlesovog izdajničkog „uzimam".
Daljnjih šest albuma zakomplicirat će odnose među likovima te razgranati mrežu izdaje, ambicija, upornosti, tvrdoglavosti, osvete, manipulacija, ljubavi i suosjećanja među njima. Obitelj Steenfort proći će kroz nekoliko faza društveno-ekonomskih odnosa (uspon socijalizma, osnivanje sindikata i ideja radničkih prava, prvi svjetski rat, međunarodno poslovanje, uspon fašizma, dioničarska društva i mega-korporacije) zbog kojih će svaku generaciju zadesiti skup novih problema čije će rješavanje biti u središtu pozornosti svakog albuma. Detalji ove borbe i nisu toliko bitni (riječ je o dramaturškim postupcima kojima se oslikava dinamika povijesnog kretanja, a u njima je Van Hamme skloniji, ovisno već od albuma do albuma, psihološkom realizmu nego populističkom romantizmu premda se ovog potonjeg ne lišava sasvim); važnije je obratiti pozornost na Van Hammeovo razumijevanje povijesti, njenih protagonista i posljedica njenih mijena.
Rekao sam već da je povijest interesantna književnom diskursu samo onda kad može poslužiti kao paradigmatski primjer. Isto se može reći i za obiteljske sage. Stoga se postavlja pitanje čega su Steenfortovi primjer i zašto je Van Hammeu povijesna pozadina uopće potrebna? U Gospodarima ječma Van Hammea vode dva paralelna interesa. Prvi interes je studija karaktera, a drugi razvoj kapitalizma. Pišući svoje likove Van Hamme inzistira na sivim tonovima i ambivalentnim moralnim odlukama. Junaka (u klasičnom smislu franko-belgijskog stripa) nema - postoje jedino „ljudi". Glavni članovi obitelji Steenfort raznoliko su portretirani. Neki od njih su ambiciozni ljudi bez skrupula, neki su vizionari, neki su čeličnog karaktera, neki su lakomisleni i naivni, neki dobrodušni, neki snalažljivi itd. Nijedan od njih nije jednodimenzionalan i premda je određena karakterna crta kod nekih izražena više nego kod drugih (Adrienna, na primjer, obilježava izrazito poslovno vizionarstvo, a Charlesa beskrupuloznost) svi su podložni promjeni tijekom vremena. Osim vlastitim postupcima (u skladu s pojedinačnim ambicijama i željama), definirani su i preko odnosa s poviješću, odgovornošću i tradicijom. Charles, na primjer, odbija od sebe odgovornosti mlađeg brata, Julienne odustaje od studija povijesti umjetnosti kako bi spasila pivovaru od propasti tek nakon što pročita dnevnik svoje bake Margrit u kojem su opisani svi užasi koje je ova pretrpjela tijekom Prvog svjetskog rata ne bi li spasila pivovaru; Adrienova opsesivna potreba za osvetom ubojici svoga sina u konačnici ga dovodi do ludila (i samoubojstva), a mir u kući Steenfort postaje moguć tek nakon sedme generacije (kad potomci odluče zaboraviti 150 godina staru zavadu obitelji Texel i Steenfort). Pišući likove obitelji Steenfort, Van Hamme ostaje u granicama uvjerljivog (premda su pojedini elementi iz njihovih života, poglavito iz Jayevog, prilagođeni ideji sretnog završetka). No, premda Gospodarima ječma dominira realizam karaktera i realizam događaja, simbolička dimenzija nije u potpunosti izbačena. Antički ὕβρις primjenjiv je i na ovoj pozornici i premda na njoj nema božanstava (osim sveobuhvatnog božanstva ekonomije i nagona za preživljavanjem), mnogi likovi neće uspjeti pobjeći od grijeha otaca. Ukoliko je obitelj Steenfort simbolički predstavnik cjelokupnog ljudskog roda, Van Hammeova je „poruka" prilično jasna - volja nije dovoljna; sudbine određuju tradicija, društvo i povijest. Povijest je, a to će postati jasno iz priče o usponu Steenfortove pivovare, pismo pobjednika.
Van Hammeovo razumijevanje povijesti usko je povezano s idejom da je svaka društvena promjena uzrokovana i motivirana ekonomijom pri čemu se iz ekonomske borbe izbacuje marksistički aspekt klase i uvodi bazični darvinistički koncept preživljavanja (5). Hegelova dijalektika gospodara i roba (očita u prvom albumu i odnosu Alfreda de Ruitera prema svojim radnicima) koja govori o međuovisnosti upravljača i upravljanoga, upotpunjava se ničeanskom idejom volje. No, dok Nietzsche govori o der Wille zur Macht u smislu vlastitog samousavršavanja, Van Hamme preuzima taj koncept i transferira ga na društvenu hijerarhiju pri čemu vertikalni sukob između bogatih i siromašnih ustupa mjesto horizontalnom sukobu među bogatima. Drugim riječima, Van Hammea zanima porijeklo kapitala i sticanje s kapitalom povezane moći pri čemu je obitelj Steenfort i pivska industrija tek primjer identičnih kretanja u svim aspektima ljudskog djelovanja tijekom čitave povijesti. Uspješan čovjek (u onom smislu u kojem materijalno blagostanje predstavlja mjerilo uspjeha) ujedno je i nemoralan čovjek; tj. moral je prepreka uspjehu. Da bi stekao početni kapital pomoću kojega bi bio u stanju ostvariti vlastite ambicije, Charles mora prekršiti socijalne norme vlastitog vremena (zanemariti vlastitog brata) i „ljudske" norme (izdaja prijatelja i djevojke). Nakon Charlesovog vertikalnog pomaka po ljestvici društvene stratifikacije, njegovim potomcima ostaju dvije opcije - boriti se za opstanak na istom mjestu ili boriti se za daljnji uspon. Daljnji uspon po ljestvici (koji simbolički predstavlja ideju napretka) zahtijeva daljinu transgresiju društvenih normi (tj. njihovih metamorfoza u skladu s vremenom u kojem se priča odvija) i daljnje moralno propadanje. Individualni se moral podređuje ideologiji borbe - žrtve su nebitne, preživljavanje je jedini mogući cilj. Povijest civilizacije (reflektirana u povijesti pivovare Steenfort) područje je bespoštedne borbe za opstanak, a ideologija napretka (još uvijek prominentna unatoč bezbrojnim dekonstrukcijama) - pri čemu se napredak isključivo shvaća kao napredak u socijalnoj hijerarhiji, individualno usavršavanje ovdje je potpuno nebitno - nije ništa drugo nego retorička potvrda ove borbe. Tehnološka, geografska, znanstvena i ina otkrića nusproizvod su spomenute borbe i premda donekle mijenjaju njena pravila, osnovna dinamika ostaje nepromijenjena.
Za Van Hammea postoje dva izlaza iz ove dinamike i oba su povezana s odustajanjem od ideologije napretka. Moguće je odbiti sudjelovati u utrci i zadovoljiti se mjestom na kojem ste se zatekli (Noël) ili kultivirati vlastitu moralnu geografiju koja ipak poznaje neke granice (Adrien i Margrit i njihovo odbijanje fašističkih ideologija). Dok je Noëlov odabir put apsolutnog odustajanja od ideologije borbe, Adrienov i Margritin odabir put je relativnog odustajanja. Adrien i Margrit odustaju od apsolutizma (sve je dozvoljeno i moral je relativan) i definiraju granice vlastitog moralnog identiteta, no ne pristaju na pad na ljestvici društvene stratifikacije zbog čega su „primorani" (p)održavati borbeno stanje. Van Hammeov univerzum zasnovan je, dakle, na realističkom i apsolutno deziluizioniranom razumijevanju povijesti (6) - idealni junak ranijih stripova franko-belgijske škole nije ništa drugo nego utjelovljenje jalovog konzervativizma. Civilizacija kakvu poznajemo ne leži na njihovom naslijeđu (u stvarnom svijetu idealisti su odavno završili u beskućničkim komunama pod kakvim mostom), već se zasniva na borbi „najbezobzirnijih". Protagonisti ove borbe nisu nikakva čudovišta (kakvim ih je, na primjer, prikazivao rani holivudski film u vremenu dok je big business još uvijek bio persona non grata američkog društva), već su najobičniji ljudi koji se snalaze u naslijeđenim uvjetima. Ovakva borba preduvjet je napretka, a ideologije napretka se kao civilizacija još uvijek nismo u stanju riješiti.
Gospodari ječma sjajan su prikaz statusa idealizma pisan iz ideološkog svjetonazora proizašlog iz razumijevanja posljedica kasnog kapitalizma. Dakako, nije riječ o jedinom stripu koji se bavio tim temama (Jodorowsky je, na primjer, u osam albuma Tehnoočeva (7) iz sličnih pozicija prikazao posljedice idealističkih tendencija u kontekstu političkog sustava), no svakako je riječ o jednom od najkompleksnijih i najlucidnijih prinosa romanesknom istraživanju odnosa realizma i idealizma koji ujedinjuje klasični grafički izraz frankofonog stripa i kompleksnost frankofone realističke književnosti.
Posljednji album ovog integrala (Les Steenfort) svojevrsna je coda čitave simfonije. U njemu se Van Hamme poigrava metafikcijom (pisac Jean-Francis V... susreće u avionu Francoisa Fentona (8) koji mu nudi angažman pisanja kronike o obitelji Steenfort) i donosi dodatne isječke iz života članova obitelji Steenfort. No, osim poigravanja motivima i elementima prethodnih sedam albuma, u njemu gotovo da i nema zanimljivih stvari na kojih bi dodatno trebalo obratiti pozornost.
Crtački dio posla na ovim albumima odradio je Francis Vallès (9). Dvadeset godina mlađi od Van Hammea, Vallès je prvi strip objavio 1983. u časopisu Triolo (Une Enquête à chaud qui jette un froid). Surađivao je s časopisom Je Bouquine gdje je radio na stripizacijama romana Alexandra Dumasa Tri mušketira i Charlesa Dickensa Oliver Twist. Godine 1983. i 1986. Magic strip mu je objavio dva albuma njegovog vlastitog junaka Simona Francouera. U suradnji s Hervéom Richezomi Jean-Louis Étienneom stvorio je 1989. godine strip Jean-Louis Étienne, le Marcheur du Pôle, a iste je godine s José-Louis Bocquetom pokrenuo serijal Dorian Dombre. Početkom novog milenija radio je na serijalima Tosca i Rafaels (sa Stephenom Desbergom), a od 2009. vraća se Van Hammeu i s njime radi na serijalu Rani, povijesnom stripu o obitelji markiza de Valcourta i njegovoj vanbračnoj kćerki Jolanne smještenom u prvu polovicu osamnaestog stoljeća (10).
Vallèseov rad na Gospodarima ječma prilično je korektan i relativno konvencionalan, bez većih oscilacija tijekom deset godina koliko je ovaj serijal nastajao. Ako se već nije manifestirala u scenarističkom tretmanu big businessa, ideologija ranog Hollywooda („redatelj je dobar ako ne skreće pozornost na sebe") manifestirala se u režijskom tretmanu Francisa Vallèsa. Nositelj projekta bio je Van Hamme, a Vallès i Alluard su bili najamni radnici koji su profesionalno odradili posao.
Gospodarima ječma Van Hamme se definitivno potvrdio kao jedan od najvećih svjetskih strip-scenarista i premda još uvijek očekujemo hrvatsko izdanje Thorgala, uz pokrenutu XIII i Larga Wincha, možemo biti zadovoljni njegovom zastupljenošću unutar hrvatskog kulturnog horizonta. Klasici su tu da bi ih proučavali.
Ovaj, doduše, još nije toliko ostario pa ga se može i sasvim normalno čitati.
Bilješke:
(1) jedan od najstarijih poznatih nam zapisa. Zakonski kodeks babilonskog vladara Hamurabija, 2.25 metara visoka stijena, nastao je oko 1772. pr. Kr. i sadrži 282 regulative. Pisan je klinastim pismom na akadskom jeziku.
(2) albumi slijede istu paradigmu naslovljavanja - ime glavnog junaka zajedno s godinom u kojoj se priča odvija. Albumi su Charles, 1854., Margrit, 1886., Adrien, 1917., Noël, 1932., Julienne, 1950., Jay, 1973., Frank, 1997., Les Steenfort
(3) ime sela dvojakog je karaktera. Osim što označava centralnu lokaciju van Hammeovog stripa, dorp je i nizozemska riječ za selo
(4) 1854. brak je, kao uostalom i danas, najčvršći ekonomski ugovor koji Charlesa osigurava od eventualne de Ruiterove prevare
(5) klasno tj. radničko pitanje nije sasvim izbačeno iz Gospodara ječma; pojava socijalizma, sindikata i radničkih prava uzrokuje promjenu u načinu poslovanja; promjena u načinu poslovanja uzrokuje promjenu u pravilima tržišne igre itd. Unatoč tome, klasni sukob van Hammeu ipak nije od primarnog interesa - na pozornici koju postavlja riječ je tek o jednoj od činjenica općenitije shvaćenog socijalnog darvinizma.
(6) moguće bi bilo razglabati o uzrocima ovakve filozofije kod van Hammea u kontekstu vremena u kojem strip nastaje (par godina nakon pada Berlinskog zida) no to bi nas odvelo predaleko pa ćemo to ostaviti za neki drugi tekst
(7) pisani od 1998. do 2006.; integralno izdanje izašlo je u Fibrinoj nakladi 2010. godine
(8) posljednjeg pripadnika obitelji Steenfort
(9) boja je djelo Marie-Paule Alluard
(10) do sad objavljena tri albuma: Bâtarde (2009.), Brigande (2011.), Esclave (2012.)
Tekst je uz suglasnost s autorom preuzet iz strip časopisa Kvadrat broj 27
