Jan Sladký iz Oujezda, zvani Kozina, i pivo

Velika češka pivska knjiga   |   Zdeněk Susa   |   06.05.2009.     4393

Jan Sladký iz Oujezda, zvani Kozina, i pivo

Gospodo predsjednici, gospodo.1 28. studenoga 1695. godine prošla je kroz plzenjska gradska vrata skupina vojnika. Pratili su osuđenika, koji je koračao putem bez povratka prema vješalama. Taj put nije bio kratak – vodio je čak na suprotnu stranu rijeke Radbuze; tamo je stajalo gubilište. Cijela padina bila je krcata ljudima. Nisu to bili samo znatiželjnici; vrhuška je naredila da predstavnici svih obitelji okruga Chodsko, uključujući djecu, moraju gledati smaknuće.  

Morali su vidjeti i pamtiti, kako završavaju buntovnici. Četiri dana ranije svi su u Trhanovu morali obećati poslušnost svomu gospodaru Volfu Maksimilijanu Lamingenu iz Albenreutha. A danas poniženje Chodska doživljava vrhunac pogubljenjem svoga najistaknutijeg predstavnika.
Zapravo su tri chodska glavešine bila osuđena na smrt. Jedan je međutim umro u tamnici, a onda je car milostivo odlučio da će samo jedan biti pogubljen – jedna smrt dovoljna je za zastrašivanje. Za egzekuciju je izabran Jan Sladky, zvani Kozina, jer je bio najdosljedniji u traženju starih prava a k tome najmanje strašljiv i još više rječit – bio je rođeni vođa.
Kozina ide na vješala i zna da će umrijeti za primjer, umjesto svih ostalih. Zna također, da mora umrijeti dostojanstveno; svi ga gledaju – chodski živalj, što čeka na stratištu, Plzenjani, koji ga vode. Nastoji koračati gordo, ali noge ga izdaju. Kad znate da se svakim korakom približavate neizbježnom kraju, ne hoda se baš najbolje. Osim toga, dugo zatočeništvo i loša hrana…Doći čvrsto i odvažno do vješala, to nadilazi moći tijela i duha.
Pored ceste je veliki kamen. Kozina zamoli da ga puste da se na trenutak odmori; sjedne na kamen… I tada se kroz kordon vojnika prema njemu pruži ruka, a u njoj zapjenjeni vrč. Vojnici imaju razumijevanja, pa mu valjda na kraju pomognu i da okovanim rukama podigne vrč do usta i napije se – duboko, temeljito, jer to mu je zadnje. „Dajte žestoko piće onomu koji će propasti /i vino čovjeku komu je gorčina u duši /on će piti i zaboraviti svoju bijedu /i neće se više sjećati svoje nevolje,“2 tako je pisano.
Kod Kozine se to obilato ispunilo. Bez teškoća prošao je posljednje korake do vješala, stupio na ljestve i – već s omčom oko vrata – izviknuo čuvene riječi: „Lomikare, Lomikare, za godinu i jedan dan, zovem te pred Božji sud. A ondje ćemo vidjeti – koji od nas…“ Time je sve pretkazao: Oni, koji su se trebali plašiti, bili su ohrabreni, a onaj koji je htio trijumfirati, od tog se trena nije prestajao bojati.
Gospodinu Lamingenu bilo je u času Kozinova smaknuća šezdeset jedna. Znalci (na primjer Mikoláš Aleš) prikazuju ga kao krajnje antipatičnog otromboljenog baroknog plemića. No, pogledajmo ga očima liječnika: Loš životni režim, malo kretanja, prežderavanje mesom, manjak povrća u prehrani. Rezultat – pretilost, povišena razina kolesterola, mogući giht i dijabetes, gotovo sigurno hipertenzija – koja se u to vrijeme nije mogla liječiti drugačije nego puštanjem krvi. I još k tomu – strah… Za razliku od današnjih političara, koji uglavnom ne vjeruju ničemu – i upravo stoga tako dobro napreduju – tadašnje je plemstvo vjerovalo; njihovo je kršćanstvo možda bilo pomiješano s kojekakvim čarobiranjem, ali vjerovali su i bojali su se pakla. Stoga ne čudi da je Lomikara (rečenoga Lamingena iz Albenreutha) trefio šlag već 2. studenoga 1696. godine, a to je čitavih dvadeset i sedam dana prije nego je istekao rok iz Kozinine kletve – godinu i jedan dan.
Ali, vratimo se u Plzenj. Vrč, koji je Kozinu osokolio na junačke riječi, ostao je u predaji tamošnjeg pučanstva. Smaknuća su u ono vrijeme bila razmjerno česta a pojedini humano orijentirani građani domislili su se, kako bi bilo zgodno izgraditi u neposrednoj blizini stratišta malu pivovaru, kako podstrek hrabrosti osuđenika ne bi morali nositi iz grada. U vrijeme baroka ta zamisao nije imala šanse za realizaciju – nitko se ne bi usudio graditi u blizini gubilišta, pa je tako stratišni brežuljak ostao neizgrađen do modernog doba.
Od Kozininog pogubljenja prošlo je sto četrdeset i pet godine, kada se ispunio san građana Plznja. Godine 1840. u provinciji je doduše još postojala tlaka – i u Chodsku se još radilo prisilno – ali u gradovima je već trajala industrijska revolucija. Industrijska pivovara zahtijevala je veću građevinsku parcelu, a neizgrađeni proplanak, gdje se donedavno izvršavala kazna vješanjem, nudio se kao na zlatnom pladnju. A kad se pokazalo da je obronak pod vješalama podesna za kopanje pivovarskih podruma i neophodnih bunara, odluka je brzo donesena.
Na proplanku za rijekom Radbuzom nikao je s vremenom cijeli pivovarski grad. Na izvorni smisao toga mjesta podsjeća još samo spomen ploča u dvorištu plzenjske pivovare Prazdroj. Ona kaže da je na tom mjestu posljednji put odmarao Jan Sladký Kozina prije smaknuća dana 28. studenoga 1695. Orošeni vrč spomen ploča ne spominje, ali možete mi vjerovati!
Uđi i ne pravi štetu!3


 
1Svoje pivske govore autor je obično držao na sastancima OBC (Old Beer Club). Taj prestižni klub ljubitelja i poznavatelja češkog piva je klub džentlmena, koji se na svojim okupljanjima u potpunosti predaju pivu. Nazočnost dama zato je na sastancima kluba isključena – mogla bi djelovat uznemirujuće. Prvi spomen OBC-a datira iz godine 1997., kada su klub službeno osnovala tri liječnika – dr Simon Jirát, dr Petr Mareček i dr Miroslav Pšenička – na tavanu II. interne klinike Opće fakultetske bolnice u Pragu. Klub ima demokratsku strukturu, ali istovremeno i čvrsto i nedodirljivo vodstvo. Na čelu su tri oca osnivača, koji su prilikom osnivanja Kluba postali njegovi doživotni i nesmjenjivi predsjednici. Stoga službeno oslovljavanje na predavanjima glasi: Gospodo predsjednici, gospodo. U slijedećim govorima taj ćemo pozdrav izostaviti, jer se on podrazumijeva sam po sebi. Svakako nije slučajno, što su svi članovi osnivači OBC-a liječnici, a to potvrđuje opće poznatu činjenicu da pivo u umjerenoj količini čini dobro čovjekovom organizmu. Cilj klupskih nastojanja je proniknuti u sve tajne proizvodnje piva i upoznati što je moguće više čeških pivovara i malih pivovara, upoznati njihove probleme i u skladu sa svojim mogućnostima pomoću u njihovu rješavanju, napokon nastojati na očuvanju tradicionalnog češkog pivarstva u teškim vremenima galopirajuće globalizacije. knjiga, koju držite u rukama spada u najbolje plodove klupskog rada.
2 Biblija, Stari zavjet, Izreke 31,6-7
3 Uđi i ne pravi štetu! je službeni pozdrav OBC, koji se smije izricati samo s čašom piva u ruci, a njegovo značenje na kraju svečanih izjava odgovara liturgijskom Amen. Također i tu završnu formulu u slijedećim ćemo člancima izostavljati, jer se ona podrazumijeva.  

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Mislim da je sada dobro vrijeme za jedno pivo
Franklin D. Roosevelt, američki predsjednik nakon potpisivanja New Deala, dokumenta koji je otvorio put ukidanju prohibicije

Nacrtaj mi krigl

Collins - Mike Danger-5_25-B.jpg
Collins - Mike Danger-5_25-B.jpg





Najnovije iz kategorije Velika češka pivska knjiga