Postoje mnoge dileme i kontroverze oko definiranja pojmova kultura i civilizacija (koje mnogi smatraju sinonimima), a ima jedna vrckava dosjetka koja to rješava ovako: civilizacija je, kaže, kad imaš wc školjku, a kultura kad je znaš koristiti. Slično je i s pivom – civiliziran si kad usvojiš način njegove proizvodnje, a kulturan ako ga znaš njegovati, točiti i posluživati.
Sigurno ste svjesni da postoje zemlje dugačke tradicije pivarstva i velike pivske kulture, poput Češke, Njemačke, Belgije, Engleske, Irske, gdje u zadnjoj seoskoj prčvarnici krčmar zna kako se pivo hladi, nalijeva i servira, kao i toga da smo mi u tom pogledu u pivskom mlađem kamenom dobu.
Potkrijepio bih to jednom prispodobom. Nedavno sam bio u gostima kod prijatelja koji su za ručak odabrali lokalni razvikani restoran koji ću za potrebe ove priče nazvati šifriranim imenom Bella vista. Iznimno ugodna atmosfera na prostranoj terasi, muvanje i žamor mnogih velikih grupa gostiju nagovještavali su velik užitak, a onda je došao konobar uzeti narudžbe pića. Prvo sam pitao koja piva imaju na točioniku, da bi odgovorio kako nema točenog piva, a od flaširanih da imaju Ožujsko, Staropramen i Stellu Artois. To je dakako zaslužilo oštru reakciju, jer u gradu postoje čak dvije craft pivovare a u županiji ukupno pet, a oni svojim mnogobrojnim posjetiteljima nude tek tri vrste Žuje, ali sam od toga odustao da ne bi moji domaćini zbog toga imali neugodnosti i odabrao manje zlo. Novi šok uslijedio je kad je dotični za stol donio otvorene boce, a do kraja ručka sva je flaširana pića donosio već otvorena, dok čaše više nije nosio uopće, pa su neki na kraju pivo pili iz čaša za aperitiv. I – treba li tome više uopće čuditi – pivo je bilo tako hladno da su od njega trnuli zubi.
A evo baš sinoć u lokalu za koji znam da ima vrlo velik i poprilično dobar izbor flaširanih piva, ali i da su im uvijek, ali baš uvijek, tako bezobrazno hladna da se ne daju piti, odabrao sam jednu od ponuđenih točenih IPA. Računao sam, pa ako znaju išta o pivu onda ne mogu i ne smiju pivo gornjeg vrenja previše ohladiti. Ali, šipak! Ne znaju! Kad je pred mene stigla čaša potpuno zamagljena od prevelike hladnoće, pitao sam konobara kako može IPU posluživati tako dušmanski ohlađenu, a on je mrtav–hladan uzvratio: Pa, tražili ste točeno.
Pa, tražili ste točeno! Dakle, to je – što bi rekao Balašević, priča i za suze i za smijeh. Točeno je, ispada po tome, isto što i ledeno hladno. Svašta!
Piva mora biti mrzla, to je veoma raširen stav i protiv te masovne zablude nema lijeka. Istina je, međutim, da pivo ne treba biti mrzlo, nego hladno, a u brojkama to znači 7 do 9 stupnjeva Celzija za lagere i deset i koji više za aleove. Dakako, osobni ukus te granice može malo pomaknuti i generalno ljeti prija nešto hladnije pivo nego zimi, ali sve ispod 4 stupnja je naprosto zločin protiv dragocjene tekućine. A ovdje se radilo baš o tome.
One poslovične zakletve u dobrobit mušterija postoje samo u reklamama i hvalisanjima, a u stvarnom životu ugostitelju nije stalo da svom gostu ponudi dobro pivo propisno njegovano i servirano, nego da mu uvali brendiranu splaćinu na kojoj će s najmanje truda imati najveću zaradu. Zato tako rado sklapaju ugovore s velikim pivovarama, koje im daju šarena stakalca u vidu propagandne galanterije – čaša, pepeljara, suncobrana i frižidera, a računaju da se za ispunjenje količinske norme ne moraju brinuti, jer je to pivo koje se prodaje samo od sebe, budući da se svakodnevno reklamira na svim nacionalnim televizijama. Na kraju, piju ga i oni najizbirljiviji ako u ponudi nema ničeg drugog, jer kad protisne žeđ svaki će se pivopija držati one da je bolje popiti loše pivo, nego provesti dan bez piva.
Naravno, postoje mjesta na kojima sjajna piva toče sami majstori pivari – to su točionice u sklopu zanatskih pivovara – gdje pipničar dobro zna da se lager i stout ne poslužuju na istoj temperaturi i kako se održava oprema za istakanje, i u kakvu času se toči koje pivo, ali to su tek rijetke iznimke, jer devet od deset tuzemskih pivoljubaca osuđeno je na mamlaze koji će im nepogrešivo Karlovačko donijeti u krigli s logom Pana ili obrnuto, gdje pivo neće imati pjene, jer je aparat namješten na minus sto i gdje će im cijelu večer donositi nove boce piva a da nijednom ne promijene čašu. Koji ozbiljno misle da se pivo dijeli na „craft“ i „lager“ i koji općenito nemaju pojma o poslu koji rade. Da, i gdje će vas mrko gledati ako na odlasku uzmete sa sobom pivski podmetač, koji je istina sav flekav i ofucan, ali „mogao je poslužiti još neko vrijeme“...
Nejednom smo o tome već pisali na ovom mjestu, ispisali mnoge tugovanke i svakidašnje jadikovke, namrčili brojne arke papira bolno svjesni da je sve to široko pisanje zapravo potpuno nepotrebno. Jer, sve stane u par riječi – (pivska) kultura ne stanuje ovdje. Točka.
Jean Giraud – Blueberry (Arizona Love)