Pivnica.net
Banner

Pivo u stihu i prozi

Irski dnevnik

Heinrich Böll   |   31.08.2011.     2347

Irski dnevnik

Kad Seamus poželi popiti jednu, on mora dobro paziti za kada će tempirati žeđ: dok su u mjestu stranci (a njih nema u svim mjestima), može on svojoj žeđi dati određenu slobodu, jer stranci naime smiju piti, kad god su žedni, a onda se može i domorodac slobodno smjestiti između njih za šankom, jer on je u tom slučaju folklorni element, u funkciji razvoja turizma.

Ali nakon 1. rujna mora Seamus svoju žeđ regulirati. Radnim danom počinje u deset uvečer policijski sat, a već je dovoljno gadno i to što za vrućih suhih rujanskih dana Seamus često radi do pola deset, a ponekad i duže. A nedjeljom se mora prisiliti da bude žedan ili do dva sata poslije podne ili između šest i osam uvečer. Potraje li ručak malo duže i žeđ dođe nakon dva sata, Seamus će poljubiti vrata svoje omiljene krčme, čak i ako svojim kucanjem izmami gostioničara, jer njemu je veoma sorry, ali ni najmanje nije voljan zbog čaše piva ili jednog viskija riskirati pet funti globe, vožnju do glavnog grada provincije i traćenje jednog radnog dana. Naime, nedjeljom između dva i šest imaju krčme biti zatvorene a s mjesnim policajcima čovjek nikad ne može biti siguran; postoje naime ljudi, koji nakon teškog nedjeljnog ručka dobivaju napade poštenja, pa se napijaju u skladu sa zakonom. Ali i Seamus je imao tešku hranu za ručak, a njegova čežnja za čašom piva nipošto nije neshvatljiva, a još manje je grješna.

Tako naš Seamus pet minuta poslije dva sata stoji na seoskom trgu i ovako razmišlja. Zabranjeno pivo prija u sjećanjima njegova žednog grla dakako bolje, nego što bi moglo prijati pivo do kojeg se lako dolazi. Seamus razmisli: postoji rješenje, mogao bi iz šupe izvući bicikl i okretati pedale šest milja do susjednog sela, jer u susjednom selu mu gostioničar mora dati ono što mu njegov domaći gostioničar mora uskratiti: njegovo pivo. Taj besmisleni zakon ima i amandman, prema kojem se hladno piće ne smije uskratiti putnicima, udaljenim najmanje tri milje od svoga prebivališta. Seamus dalje razmišlja: zemljopisna situacija za njega je nepovoljna - čovjek nažalost ne može birati mjesto u kojem će se roditi - a Seamus je imao nesreću da najbliža gostionica nije udaljena samo tri, nego čak šest milja, za jednog Irca to je izuzetan peh, jer šest milja bez birtije velika je rijetkost. Šest milja tamo, šest milja nazad, dvanaest milja, više od osamnaest kilometara zbog jedne čaše piva, a osim toga dio puta ide uzbrdo. Seamus nije pijandura, inače ne bi tako dugo premišljao, nego bi već davno sjedio na biciklu i veselo zveckao kovanicama od jednog šilinga u svom džepu. Popit će samo jedno pivo: šunka je bila tako žestoko zasoljena, a kupus tako zapapren, i što bi čovjek trebao učiniti - ugasiti žeđ bunarskom vodom ili mlaćenicom? Promatrao je plakat, koji visi iznad njihove domaće krčme: ogromna, naturalistički naslikana čaša piva, tamno kao sladić i tako svježe gorko piće, a preko toga bijela, snježno bijela pjena, koju liže žedni tuljan. A lovely day for a Guinness! O Tantale! Tako puno soli u šunki, tako puno papra u kupusu!

Seamus se psujući vrati kući, izvadi bicikl iz šupe, ljutito tapkajući nogama. O Tantale i efektna reklamo! Vruće je, jako je vruće, brdo je strmo, a Seamus mora zajašiti bicikl, pritiskati pedale, on se znoji i psuje: njegove kletve međutim nemaju seksualne konotacije, kao psovke ljudi koji piju vino, njegove psovke su psovke ljudi koji piju žestice, bogohulnije i opakije od seksualnih kletvi, pa ipak se u žesticama nalazi žesta, a ona huli na vladu, ali ne štedi ni crkvu, koja nevjerojatno tvrdoglavo dopušta ovakav nerazuman zakon (kao što kler u Irskoj ima odlučujuću ulogu i kod izdavanja dozvola ugostiteljima, kod određivanja policijskog sata, kod plesnih zabava), sve to misli naš oznojeni žedni Seamus, koji je prije nekoliko sati tako predano i vidno pobožno stajao u crkvi i slušao nedjeljno evanđelje.

  Konačno stiže na vrh brijega: tu se odigrava scena, koju rado opisujem, jer tu Seamus susreće svoga bratića Dermota iz susjednoga sela. I Dermot je jeo slanu šunku i papren kupus, ni Dermot nije pijanac, i on želi samo jednu čašu piva da ugasi žeđ; i on je - u susjednom selu - razmišljao pod plakatom s naturalistički naslikanom čašom piva i tuljanom koji u njemu uživa, pa je na kraju izvukao iz šupe bicikl i zaputio se prema vrhu brijega, sve psujući i znojeći se, i tu susreće Seamusa: njihov razgovor je škrt ali bogohulan - a onda se Seamus stušti niz brijeg prema Dermotovoj lokalnoj krčmi, a Dermot prema Seamusovoj, i obojica će uraditi ono što ni u snu nisu mislili da će raditi, obojica će se ludo napiti, jer zbog jedne čaše piva, zbog jednog viskija, ne isplati se prelaziti toliki put. U neko doba oni će, sve posrćući i pjevajući, odgurati svoje bicikle do na vrh brijega, pa se vratolomnom odvažnošću sjuriti nizbrdo. Njih dvojica, koji uopće nisu pijanci - ili ipak u neku ruku jesu? - postat će pijanci još prije nego što padne mrak.

A mogao je Seamus, dok je poslije dva sata žedan stajao na seoskom trgu i promatrao tuljana kako liže pivsku pjenu, odlučiti da će čekati, da neće izvući bicikl iz šupe, mogao je odlučiti da će svoju žeđ - o kojeg li poniženja za jednog pravog muškarca! - gasiti vodom ili mlaćenicom i na krevetu se boriti s nedjeljnim novinama. Na nepodnošljivoj popodnevnoj vrućini i tišini bi zadrijemao, onda bi se iznenada probudio, pogledao na sat i u golemom strahu - kao da mu je sam vrag za petama - odjurio u krčmu preko puta, jer već je četvrt do osam i za gašenje žeđi ostalo mu je samo petnaest minuta. Gostioničar je već počeo izvikivati svoje stereotipno: „Ready now, please! Ready now, please! - Završavajte, molim! Završavajte, molim!" Užurbano i ljutito, stalno pogledavajući na sat, Seamus strusi tri, četiri, pet čaša piva, istrese za njima par viskija, kazaljka na satu sve se više približava osmoj uri, a stražar pred vratima već izvještava da se prema njima zlokobno vuče seoski policajac; ima ljudi koji nedjeljom poslijepodne dobiju napad loše volje i strogog poštivanja zakona.

Koga nedjeljom netom prije osam u krčmi iznenadi gostioničarevo Završavajte, molim! taj će moći vidjeti, kao se svi guraju da uđu unutra, i kako je svima, koji inače nisu pijanci, iznenada sinulo, da se gostionica uskoro zatvara a da oni nisu učinili baš ništa da se napiju, a možda za to ne bi imali ni volje, da nije bilo ove glupe obavijesti. Pet minuta do osam pritisak je enorman: svi piju da ugase žeđ, iako će biti žedni možda tek u deset, ili jedanaest, a možda uopće neće ožednjeti. Osim toga, čovjek se osjeća obveznim počastiti koga: onda gostioničar poziva svoju ženu, nećakinje, djecu, babu, prababu i tetku da priskoče u pomoć, jer tri minute do osam sati mora natočiti još sedam rundi: šezdeset puta po pola litre piva, također mora naliti i mnogo viskija, i sve se još mora popiti. U toj radosti pića, u toj sklonosti čašćenju, ima nečeg djetinjastog,ima u tome nešto od onih koji potajno puše, pa jednako tako kao što tajno puše, tako tajno i povraćaju. A kraj - kada se policajac točno u osam sati ukaže na vratima - kraj je čisto barbarstvo: problijedjeli, otrovani sedamnaestogodišnjak, skriven negdje u štali ulijeva u sebe pivo i viski, ispunjavajući tako besmislene regule društva muškaraca, a gostioničar, gostioničar zaključuje blagajnu: gomila novčanica od funte, zveckanje srebra, novac, novac - ali, zakon je ispoštovan.

Nedjelja međutim, još dugo neće završiti: točno je osam sati - još je rano, i scena, koja se odigrala danas u dva sata sa Seamusom i Dermotom, može se sada ponavljati koliko god se kome prohtije: uvečer u četvrt poslije osam na vrhu brijega mimoilaze se dvije grupe pijanih: poštujući zakonsku odredbu o udaljenosti od tri milje, oni samo zamijene svoja sela, samo zamijene gostionice. Mnoge kletve uzdižu se nedjeljom na nebo u toj pobožnoj zemlji, koja je doduše katolička, ali nikada je nije zauzela rimska vojska; u djeliću katoličke Europe izvan granica Rimskog carstva. 

S njemačkog preveo Mato Pejić

Heinrich Böll (Köln, 21. prosinca 1917. - Kreuzau, 16. srpnja 1985.), njemački književnik

Bio je vojnik u Drugomu svjetskom ratu, a bio je i zarobljen. Nakon toga studirao je germanistiku te putovao po Irskoj i Sovjetskom Savezu. Godine 1947. priključio se Grupi 47. Bio je predsjednik njemačkog PEN-a, a od 1971. godine i cjelokupnog udruženja PEN.

Djelovao je kao romanopisac, esejist, dramatičar, a u svojim djelima kritizira njemačku stvarnosti  moralizira s pozicija kršćanskog socijalizma. Prikazuje Njemačku između svjetova: između ruševina i tereta Trećeg Reicha i nove dinamične i kompleksne zbilje boreći se za istinske humanističke vrijednosti (ljubav, slobodu, solidarnost). Sedamdesetih godina primjetan je njegov socijalni i politički angažman, posebno u obrani demokratskih principa u proturatnim i ekološkim pokretima. Prvi je od modernih njemačkih književnika (uz Güntera Grassa, Uwea Johnsona) koji su u drugoj polovici XX. stoljeća njemačku književnost učinili zanimljivom. Böll je osim toga u sebi utjelovio "angažiranog pisca"; svoje je društvene uvide ilustrirao fikcionalnim pričama i uvijek izravno sudjelovao u društvenim pitanjima svog vremena. Smatrali su ga savješću nacije. Kao predsjednik svjetskog PEN-a zauzimao se za slobodu riječi i pisaca u neslobodnim zemljama. Zahvaljujući tom angažmanu za Heinricha Bölla su znali i oni koji nisu čitali lijepu književnost. Godine 1972. dobio je Nobelovu nagradu. Najpoznatija djela su mu A anđeo je šutio, Gdje si bio, Adame?, Grupni portret s damom, Izgubljena čast Katarine Blum i Kraj službenog puta. Irski dnevnik je poludokumentarni putopis objavljen 1957. godine i baziran na serijalu Irske impresije, koje je Böll prije toga objavljivao u dnevniku Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Mislim da je sada dobro vrijeme za jedno pivo
Franklin D. Roosevelt, američki predsjednik nakon potpisivanja New Deala, dokumenta koji je otvorio put ukidanju prohibicije

Nacrtaj mi krigl








Najnovije iz kategorije Pivo u stihu i prozi