Kad sam prvi put probao pivo, baš kao i kavu, bilo mi je toliko odvratno da nisam mislio da bi mi se ikada više moglo svidjeti. Bilo mi je 12 godina, moja majka je radila u vrtu i pozvala me da joj pomognem. Oboje smo se prilično oznojili i ona mi je rekla: „Sine, kad je ovako vruče, može te rashladiti samo jedno. Pivo. Pođi do trgovine na uglu i kupi nam dva velika piva."
To me prilično iznenadilo, jer je moja majka bila stroge baptističke vjere, no čini se kao da se ta strogost nije ticala alkohola. Konačno, 95 posto piva i nije alkohol. Tada sam prvi put probao pivo. I bilo je grozno, vrlo gorko. „Možda," rekla je majka, „ali ako otpiješ još nekoliko gutljaja, lijepo će te rashladiti." Tada sam pomislio da to pivo mora da je ljekovito, kad je toliko gorko.
Sve te ljude, koji su sjedili po cijelom gradu i pili, i debele i mršave, nakon toga sam počeo gledati s podozrenjem. Sve do tada sam bio prilično znatiželjan, mislio sam da u tom pivu mora biti nečeg dobrog, ali sada sam ih gledao vrlo razočarano. Zar je to ono za što vrijedi živjeti? Nije mi išlo u glavu kako mogu biti to gorko sranje. Zakleo sam se da ga više nikad neću probati.
Tipske boce
Mnogo godina kasnije, kad su mi bile dvadeset i dvije, našao sam se u Eindhovenu, nakon leta od New Yorka do Amsterdama, odakle sam mislio autostopirati do Stuttgarta, gdje je živjela moja sestra. Kad sam ušao u robnu kuću u Eindhovenu, nasmijao sam se vidjevši trojicu mladića moje dobi, koji su nakrcali veliko kolica samo bocama Grolscha. „Zar baš ništa drugo osim piva," upitao sam ih. „Pa, što bi nam još trebalo, Bier ist Nahrung," odgovorio je jedan od njih, Nijemac, i to poprilično visok. „To je sve što nam treba za večeras," dodao je drugi, očito Englez. „Pridruži nam se." Mene su impresionirale tipske boce koje su se tako jednostavno otvarale pišteći glasnim „pop!". Kako sam bio i gladan i žedan, pivo mi je odmah jako prijalo, a vrlo me ugodno škakljalo po grlu. I tako, dok sam s njima cijelu noć pio taj Grolsch, pretresli smo europsku povijest još od francusko-pruskih ratova do danas. Kad se onaj Nijemac napio gotovo do besvijesti, počeo je plakati, zato jer mu je bilo neugodno što je Nijemac.
Ujutro se više nisam onako dobro osjećao, no nastavio sam autostopom prema Kölnu. Tamo sam se popeo na vlak za Stuttgart i odlučio putovati bez karte, tako da sam putovanje proveo uglavnom po klozetima. Uhvatili su me u Manheimu i tek tamo izbacili s vlaka. U svakom slučaju, moja izobrazba po pitanju piva nastavila se u Stuttgartu, pa poslije u Češkoj i onda opet u mom rodnog gradu, gdje se i danas nalazi velika pivovara koja kuha Staročešklo pivo. Bilo je to više ili manje ono isto pivo koje sam toliko omrzio kad mi je bilo 12 godina, a koje mi je u mojoj dvadeset i trećoj postalo tako fino. I moja sestrična postala je tamo šefica računovodstva u pivovari, a naš lokalni đakon baptističke crkve, kao pravi češki domoljub, kupio je dionice iste te tvrtke. U crkvi je naučavao protiv alkoholizma ali pivo je bilo nešto drugo, nešto nimalo loše. I da, bilo je češko, po istoj onoj staroj formuli.
Najbolje pivo koje sam u ono vrijeme probao bilo je u jednom samostanu u Ziegelhausenu, kod benediktinaca, sjeverno od Heidelberga, iznad rijeke Neckar. Proveo sam u tom samostanu cijelih mjesec dana, da pročitam Bibliju u Lutherovu prijevodu na njemački. Svake večeri počastio bih se, da nagradim sam sebe, kriglom piva koje su redovnici sami varili u samostanu. Držali su ga u tarim, nagnjilim hrastovim bačvama koje su dodatno pojačavale okus. Gregorijanski korali, molitve i pola litre piva redovnike bi doista približili Bogu.
Nakon europskih piva bilo se teško priviknuti na Budweiser i druga razvodnjena američka piva. A i postao sam snob kad je riječ o pivu. No, kako sam s vremena na vrijeme ipak odlazio u Europu, tada bih se osjećao kao pivski egzilant iz Sjeverne Amerike. Ali, nakon što sam se preselio u New York, otkrio sam da postoji New Amsterdam, zaista izvrsno pivo, koje se proizvodi u vrlo malim količinama. I bilo je skupo. No, vrlo brzo male pivovare počele su se otvarati svuda po Americi. Prva na koju sam naletio bila je u Barkleyu, u Kaliforniji, 1991. godine. Bilo je to čudesno pivo - vrlo jako, ali s pravom punoćom, gusto, aromatično i izvrsno odmjerenog odnosa slada i alkohola. Bilo je bolje od svih engleskih piva koja sam pio po pubovima. Negdje am pročitao da se u zadnje vrijeme po Sjedinjenim Državama otvara po jedna mala lokalna pivovara dnevno.
Bolna racionalnost
Kad sam se preselio u Montreal, počeo sam se s prijateljima sastajati u baru Copa (ime skraćeno od Copacabana), gdje se pilo lokalno pivo Boreal koje se proizvodi u količinama koje znatno nadmašuju ono što uspijeva malim pivovarama. Ali onda sam ipak otkrio i jedan bar u kojem se točilo doista dobro pivo, Dieu de Ciel. Bila je to prava mala pivovara koja je u baru nudila svaki dan vlastitih desetak vrsta piva, koje su tamo sami varili. Količina alkohola u tim je pivima varirala od 4 do 10 posto. No, već nakon par piva od 7 posto ljudi bi se sasvim lijepo napili, pa je to mjesto znalo biti i prilično bučno. Ne znam zašto je to tako, ali ljudi koji se napiju često postaju ve glasniji i glasniji. U svakom slučaju tamo u mi piva bolje prijala od onih koja sam nešto ranije pio u Londonu, iako je to vjerojatno imalo veze i s količinom alkohola. Neka od engleskih piva imaju samo 3,5 posto alkohola, otprilike kao i američki Budweiser. ta su piva finog okusa, ali niti režu, niti su dovoljno jaka. U Lancaster pubu, gdje se pilo uglavnom pivo, impresioniralo me određivanje cijena. Bez obzira na vrstu piva i njegovu kvalitetu, cijena se određivala isključivo po količini alkohola, i to matematički precizno. Što je bilo više alkohola, to je pivo bilo skuplje. U osnovi, oni tamo pivo shvaćaju tek kao medij preko kojega se ono osnovno, dakle alkohol, prenosi na čovjeka. Ostalo je tek ambalaža. To mi se činilo bolno racionalnim i krajnje surovim.
Prednost laganih piva jest u tome da se ne možete napiti ni brz, ni lako, tako da moj prijatelj John, kad je mamuran, nakon neke ozbiljne pijanke, pije samo to lagano pivo i tvrdi da tako zapravo ništa ne pije. „To sam naučio od Paula Newmana," rekao mi je. „Nakon što je kao mlad jako puno pio, i to burbon, odlučio je prestati, i slijedećih je 40 godina svake večeri pio samo po šest konzervi piva. Smatrao se čistim trezvenjakom."
To možda izgleda kao zgodan običaj, ali po ovim novim malim pivnicama i pivovarama čovjek bi svejedno mogao zaglaviti. U mom kvartu, na St Laurentu, u blizini Male Italije, u baru koji se zove Vices and Versa (Poroci i ono drugo), obično se nudi tridesetak piva. Ja više volim ona gorča, i to visokooktansko IPA pivo (India Pale Ale) koje je sa svojih 9 posto alkohola jako kao njemački rizling. Pomisao da ga se može popiti više, jer se kao, radi o pivu (a ne vinu), može biti pogubna.
Pivo i Hegel
U svakom slučaju, jako sam zadovoljan novim kvartom u kojem stanujem u Montrealu, sjeverno od Bernarda, ne samo zato što ovdje ima Talijana koji kuhaju najbolju kavu u cijelom Quebecu (macchiato kao da im je iz Milana), nego i, priznajem, radi piva koje rade u pivnici Vices and Versa. Sada sam uspio bolje shvatiti i Hegela - ali ne njegovu filozofiju, nego njegov stil života. Kad bi se raspitivao o radnom mjestu na nekom sveučilištu, uvijek je vodio računa i o tome ima li u blizini kakva dobra pivnica s obzirom na to da je volio popiti jednu ili dvije velike krigle svakog poslijepodneva.
Tko zna, možda me taj miris svježe varenog piva podsjeća i na kraj u kojem sam odrastao, jer je moja rodna kuća u Daruvaru bila udaljena samo 200 metara od Staročeške pivovare. Ovdje sam naime, opet niti 200 metara udaljen od svog novog, talijanskog utočišta.
Izvor: Jutarnji list, 19. srpnja 2014.
Nas slici: Josip Novakovich s Krunom Lokotarom na promociji Novakovichevih knjiga u rodnom Daruvaru u svibnju 2013.
Preveo Saša Drach
Josip Novaković (Josip Novakovich) (Daruvar, 30. travnja 1956.) je hrvatski iseljenički pisac, koji stanuje u SAD-u, u državi Ohiu. Piše na engleskom jeziku.
Njegovi djed i baka su iselili iz Hrvatske, koja je onda još bila dijelom Austro-Ugarske, u SAD, u Cleveland, Ohio. Nakon Prvog svjetskog rata djed mu se vratio u domovinu. Josip se je rodio 1956. u Daruvaru, studirao medicinu na novosadskom sveučilištu, a s 20 je godina napustio Jugoslaviju. Studij je završio u SAD-u. Prvo se je školovao na koledžu Vassar (B.A.), sveučilištu Yaleu (M.Div.) te na Teksaškom sveučilištu u Austinu (M.A.).
Objavio je roman April Fool's Day, tri zbirke kratkih priča (Yolk, Salvation and Other Disasters, Infidelities: Stories of War and Lust), dvije zbirke autobiografskih crtica Apricots from Chernobyl, Plum Brandy: Croatian Journey te dva priručnika za umijeće pisanja Writing Fiction Step by Step, Fiction Writer's Workshop. Djela je objavio u skoro svim vrhunskim američkim književnim časopisima (Ploughshares, New York Times Magazine , Double Take, The Threepenny Review i dr.), a
Predavao je na koledžu Nebraskanske indijanske zajednice, koledžu Bard, sveučilištu Moorheadu, Antiohijskom sveučilištu u Los Angelesu, sveučilištu u Cincinnatiju te na pennsylvanijskom državnom sveučilištu. Planira prijeći u Montreal predavati na sveučilištu Concordiji.