Vijest o Damirovoj smrti zatekla me na putu, bila je srijeda, 9. studenoga 2016. godine. Sjedim u caffe baru Bumerang, malenom dražesnom lokalu preko puta zagrebačkog Autobusnog kolodvora i Držićeve avenije koji interijerom u drvetu, pet okruglih malih stolova i devet barskih stolica za šankom više sliči nekoj belgijskoj mini pivnici u kojoj se beskrajno uživa zlatna tekućina nego kvartovskom okupljalištu ili usputnom svratištu putnika u predahu između dva busa. Čekam vezu za Solin, tamo se održava 23. INTERSTAS, međunarodna smotra turizma, filma i krajobraza, a ja idem po nagradu koju mi dodjeljuje Međunarodna federacija turističkih novinara.
Listam jutrošnje novine, uživam u žamoru ljudskih glasova, zveketu porculanskih šalica, mirisu espresa, zvukovima što proizvodi mlinac za kavu i Leonardu Cohenu s radija jer svijet oplakuje prije dva dana preminulog pjesnika i kantautora. Istisnem i posljednju kap meda u zeleni čaj kad u deset sati i dvanaest minuta stiže SMS: Umro je Damba. Ajme! Rekao mi je da je bolestan, i da zbog toga ne može doći na Fra Ma festival u Viroviticu, da mu nešto nije dobro i da je naglo smršavio. Čuli smo se nakon što sam mu poslao pivsku kolumnu, sporo je pričao, puno sporije nego prije desetak dana kada me zamolio da na dan kada se prisjećamo svojih pokojnih zapalim lampaš na grobu njegovog oca. Iako je bilo rano jutro osjetio se umor u njegovom glasu, a opet si mislim, pa ne bi to trebalo biti ništa strašno, tko je lud da s nekom opakom bolešću koja te razdire i na očigled uzima dolazi na posao i redigira tekstove.
Odložim šalicu čaja, mahnem konobarici. Nasmijana i ljubazna djevojka, jedna od onih vedrih osoba kavu uvijek želiš u svakom kafiću, začas stupi pred stol. „Kakvo pivo imate, molim vas".
Zbunjeni pogled, jer još nisam ni srk čaja ulio u sebe, ali ne da se smesti: Ožujsko, Stela, Tomislav, Staropremen, Nikšičko, Pan, Zlatni pan, Kraljevski pan, Osječko, Becks...
Stop. Osječko pivo u Zagrebu! Naručim Osječko, njemu u čast. Jer on ga je pio. Odlično je poznavao sve njegove vrline i mane, znao je za dobre i loše šarže, nije se ljutio kada pjena u krigli ni bi bila postojana, nije gunđao ako bi ga ugostitelji prehladili. Nije dao na Osječko, iako je bio svjestan toga da ima i boljih, i ukusnijih i pitkijih piva. Možeš govoriti i protiv njega i protiv cjelokupne pivarske industrije, ali ne želi čuti ništa protiv Osječkog. „Kakav bi ja čovjek bio kad bi u svom Osijeku pio Žuju ili Pan. Osječani u Osijeku piju Osječko i točka", rekao mi je jednom zgodom. Od njega, lokalpatriota, nisam ni očekivao ništa drugo. A opet, volio je probati sve te divne okuse i stilove pa je jedva čekao doći u virovitičku Pub na Staročeško crveno, a nije imao ništa protiv ni Velebitskog, Vukovarskog, Tomislava ili Zlatnog pana, a u zadnje vrijeme ni protiv crafta. Obožavao je pivo!
Znam, rano mi je, nema još ni pola jedanaest. Idem busom prema jugu, predviđeno je samo jedno stajanje kod Macole, mogao bih imati problema s izlučivanjem kako to već pivopije imaju, ali moram iskapiti politrenku, sada i ovdje, njemu u čast.
Gutamo kilometre, sunce sja, protječu divni pejzaži lijepe naše kontinentalne, ličke, velebitske i mediteranske, i sve je kako treba biti jer ideš po nagradu pa si nekako sretan. Ali, u grlu je knedla, na srcu šum, a u oku suza. Uzmeš knjigu koju si taj dan dobio, da otjeraš misli, čuo si da je ta Boba Đuderija baš neka duhovita žena kad tamo priča „Umra mi je prijatelj": Kad ti umre prijatelj ti se osjećaš onako patetično prevareno. Prevareno jer se nisi pozdravio s njim. Naivno misliš da smrt galantno ostavlja ikome vrime za pozdrav. Zna smrt, kad bi ti i dala priliku za pozdrav, ti svog prijatelja ne bi tija pustit. A smrti se ne da natezat s takvima". I za čas se oči opet napune suzama.
Jebi ga, Bobo, gdje me nađe!
Prenosimo iz dvotjednika Agroglas broj 404 od 23. studenoga 2016.
