Imena luda nalaze se svuda

Pjenušave vedute   |   Mato Pejić   |   17.08.2008.     3208

Imena luda nalaze se svuda
Sredinom listopada protekle godine otvorena je u Pragu, i moći će se razgledati do 21. veljače, izložba o Anni Fingerhut, utemeljiteljici istoimenog Naprstkova muzeja. Evo kako je to moguće da se imenjaci zovu različito, ili tako nekako. Anna se zapravo rodila kao Homova i po prvom mužu prezivala se Novak, a njen drugi muž osmi je sin Truchlovičkog seljaka Naprstka, kojem je župnik na krštenju, u duhu tadašnjih terezijanskih germanizacijskih adeta, ime Antonin Naprstek promijenio u Anton Fingerhut, dok su mu roditelji i sva rodbina i dalje ostali Naprstkovi, kako su se kasnije prezivala i njegova i Annina djeca. Izložba postavljena u povodu 210 godina rođenja i 125 godina smrti čuvene praške dobročiniteljice i mecene, pokazuje i druge koincidencije vezane uz prezime vlasnice poznate češke pivovare i tvornice alkoholnih pića U Halanku - jedan od najprobitačnijih proizvoda kuće zvao se Thimble Brandy, odnosno - Konjak “naprstak”.
Ponjemčivanje imena kao trend nastavilo se i nakon popuštanja prisile, pa je tako i danas. Veoma poznati austrijski slikarski modernist Friedenreich Hundertwasser kršten je kao Miroslav Stovoda, a prevođenje imena na jezik naroda-udomitelja bilježimo i u nas: osječki i sarajevski Česi Truchelke, potomkinja kojih je i zagrebačka dječja spisateljica Jagoda, jedno su vrijeme svoje prezime prevodili u Sandučić. Zbog nacionalnog zakona koji brani da u jednoj momčadi igraju više od dva stranca, nebrojeni su se košarkaši grčkih klubova prekrstili u imena karakteristična za tu sredinu. Utilitarnost bilo koje vrste razmjerno je čest razlog promjene imena. Uostalom, i razumljiv. Jer, tko bi išao u kino gledati film u kojem glumi nekakav Isaak Danielowitz, dok je sa zvučnim imenom Yul Brinner posve druga stvar. U svijetu sedme umjetnosti korekcije u nomenklaturi sastavni su dio posla, pa u Hollywoodu postoji služba koja zvijezdama u usponu odabire pseudonime. Uostalom, glumci i postaju to što jesu, kako je zabilježio Jorge Louis Borges u priči Everything And Nothing, zato da bi na sceni izigravali nekoga drugog pred gomilom ljudi koji se prave kao da u to vjeruju. Pseudonimi su česti i u književnosti pa je tako neugledni, odnosno nezvučni ili nezvučeći, Samuel Langhorne Clemmens postao drčni Mark Twain, a ima i tako drastičnih primjera pisaca za čije se pravo ime nikada nije ni saznalo: Emile Ajar čak je 1975. godine dobio uglednu Goncourtovu nagradu, i odbio ju primiti, ne otkrivši ni tada svoj pravi identitet. Legenda kaže da je autoru bestselera Momo zašto plačeš i Pseudo još jednom dodijeljena ta najprestižnija francuska književna nagrada, ovaj put za djelo objavljeno pod pravim imenom, koje sam, međutim, zaboravio.
Važno je zvati se Ernest i, kao antipod tome načelu, izričaj Zovi me i loncem, samo me nemoj razbiti, ekstremi su između kojih može stati čitava povijest. Ime je toliko nevažno da ne samo da nikoga nije nagrdilo, kako kaže pučka pošalica, nego ga nitko nije ni zapamtio. Tako je belgijski predsjednik sladarskog ceha Jan Primus usmenom predajom s vremenom postao Gambrinus i zapamćen pa i proglašen pivskim kraljem tek u toj iskrivljenoj varijanti. Iako uz Shakespearea i Cromwella spada u tri najznačajnija Britanca protekloga tisućljeća, čak 38 posto učenika, pokazuje jedna opsežna anketa, ne zna tko je bio Winston Churchil. “Po meni se ništa neće zvati” i “ja znam, kada umrem, nitko me neće učiti u školi”, stihovi su dviju različitih pjesama koje rezignirano relativiziraju takozvano ostavljanje traga za sobom. A s druge strane, sve se vrti oko imena pa ih je Raymond Kenau iskoristio i za jednu od svojih stotinu stilskih vježbi, a James Smith ustvrdio: “prezime i čovjek suprotni su dovijek”, sugerirajući da će netko tko se zove Ćosić vjerojatno pustiti bradu i brkove, da je Kralj zacijelo prosjak, a Popivoda alkoholičar.
Suprotno je stajalište ono poznato po sintagmi Nomen est omen. Ime je znak. Zaista, zabilježeno je puno primjera koji to potvrđuju, pa se tako pekar u mome rodnom selu zove - Stevo Pekar, talijanski javni tužitelj, koji je jednom u nekakvom postupku govorio neprekidno 15 dana zvao se Giovani Parlatore, neki kockar uhapšen u Alabami bio je Lottery King, u Calgaryju se jednom iza rešetaka zbog pijanstva našao Indijanac po imenu Cyril Drunkenchief, tojest: Pijani Poglavica, a žena nekog bankara na sjeveru Engleske svojoj je osmoj kćeri dala ime Amelia Millicent Evelyn Nellie. Početna slova njenih imena daju završnu riječ molitve - amen. I zaista, dotična gospođa više nije rađala.
No, stvari s imenima zabavne su dok su na razini dosjetaka i smiješnih podudarnosti, a postaju groteskne, pa i zastrašujuće u rukama luđaka, kakav je bio jedan fanatik plemenite vještine koji je svojoj kćeri nadjenuo tucet (ni manje ni više!) imena svjetskih boksačkih prvaka. Ili jedan drugi koji je svakom od svoje trinaestero djece dao po dva imena velikana iz klasične grčke, rimske i galske povijesti. Najgori su, međutim, oni što u revolucionarnom zanosu nedužnim anđelčićima plavih uvojaka nadjenu takva imena s kojima se poslije, blago rečeno, teškom mukom probijaju kroz život. žrtva je bio i čuveni pisac Jerome K. Jerome, autor romana Tri čovjeka u čamcu, a o psu da se i ne govori. K u njegovu imenu inicijal je prezimena Klapka, koje je nosio nekakav general u propaloj mađarskoj revoluciji, a koje mu je njegov kum dao inspiriran posjetom Britaniji revolucionarca Lajosa Kossutha. A kako svjedoči Paul Tabori u knjizi Umjetnost gluparenja, sve je to mila majka prema onome što se dešavalo nakon francuske revolucije u kojoj je promijenjen čitav kalendar i iz njega izbačena sva imena svetaca, dok su djeca nazivana imenima kao što su Republika, Sloboda, Ustav, Rodoljub, Prijatelj Naroda, Trobojnica, Pun Ljubavi Za Domovinu. Iza nekih drugih revolucija, industrijalizacija i kolektivizacija u modu su ušla neka druga imena, iza trećih treća, pa svijetom i danas hodaju ljudi koji se zovu Staljinko, Traktorka ili Pjatiljetka, kao strašna opomena da teret imena ponekad uopće nije lako nositi.
 
 
Tekst je izvorno objavljen u programu radio Daruvara, 12. siječnja 1999. godine, u rubrici Sve bilo je muzika u okviru emisije Rock radar. Kasnije se našao među odabranim esejima iz te radijske rubrike i objavljen u knjizi Sve bilo je muzika u izdanju Logosa Daruvar, svibanj 2000. U tjedniku Jednota broj 24/25 od 17. lipnja 2000. godine tekst je objavljen na češkom jeziku u prijevodu Jiřine Staňove.
 
 

Komentari


Podijelite ovaj članak




ArhivIzreke o pivu

Mislim da je sada dobro vrijeme za jedno pivo
Franklin D. Roosevelt, američki predsjednik nakon potpisivanja New Deala, dokumenta koji je otvorio put ukidanju prohibicije

Nacrtaj mi krigl

Collins - Mike Danger-5_25-B.jpg
Collins - Mike Danger-5_25-B.jpg





Najnovije iz kategorije Pjenušave vedute