Ne bih sada razvlačio onu tezu o glupim pitanjima. O učestalima već da.
Tako je jedno od najčuvenijih (najčešće čutih), posebno ljeti i posebno u pekarama i kafićima ono famozno - Imate li sitno?
Ili sitnog, kako već tko kome postavlja pitanje Prodavačima i prodavačicama kronično nedostaju kovanice u sitnijim apoenima (kakva ružna riječ). Naravno posljedica je to navlakuše s cijenama. Fenomen poznat i kao „i devedeset devet!"
Dalo bi se (evo izazova za matematičare - hobiste) izračunati je li i u ovom slučaju pita skuplja od tepsije. Ili tko već u čemu peče pitu. Jer, materijal, rad, vrijeme i svi ostali materijalni i duhovni faktori oko sitniša i te kako utječu na krajnju cijenu. Zna se i na čiji trošak.
Sigurno ste registrirali da u nekim trgovinama zaokružuju (obično na više) svaki artikal ponaosob, umjesto samo zaključnu cifru. Što za neku desetinku povećava vaš račun. Igrom velikih brojeva lako je zaključiti koliki je konačni ekstra profit i da to nije nimalo slučajno.
I pri raspoređivanju „stvari" po trgovini nas navlače da kupimo i ono po što nismo došli. I plasiranjem „ma i ovo ću" kraj kase golicaju homošopera u nama.
Da, i kusur. Jeste li ikada ostavili kasirki bakšiš? Ono, zaokružite. Hvala, bez kusura. Počastite ljubaznu prodavčicu. Ne, baš? A u birtiji vam je normalno da na sitno odmahnete rukom.
Ima i graničnih slučajeva. Ono kad kupite pivo u seoskoj trgovini, a onda izađete, sjednete na stepenice i polako ga cirkate. Dakle, imate dvojbenu situaciju. Ne znam kako vi, ali ja ostavim tringelt. Pogotovo ako mi drugu pivu donese van.
I na kraju, ako sam mogao mnogim kasirkama i pokojoj konobarici otkriniti, zašto da ne priznam i pivničarima. Kad me „ona" upita imam li sitnog, okrenem se diskretno provjeriti da netko ne sluša i došapnem - imam , ali nemojte pričati okolo.