Od šesnaest dana ovogodišnjeg Oktoberfesta prošlo ih je točno pola i već sada možemo govoriti o iznimnom uspjehu najveće pučke pivske svečanosti na svijetu. Sjajno vrijeme donijelo je i sjajne brojke, festivalskim prostorom teku rijeke razdraganih pivopija a njihovim žednim grlima potoci ukusnog festivalskog piva. Prvim danima 189. Oktoberfesta svjedočili smo iz prve ruke, uvjerivši se da ni posvemašnja skupoća s cijenom litre piva koja je išla i do 15 eura 30, tu ništa nije pokvarila.
Premda s prijateljem Josipom Součekom na feštu u bavarsku prijestolnicu odlazim točno 35 godina, uvijek smo izbjegavali vikend otvorenja računajući da je gužva prevelika, pa i da je pitanje hoćemo li uopće moći dobiti mjesto u auto kampu u kojem redovito „odsjedamo“. No, prošle godine smo ipak odlučili pokušati, te zaključili da to nije problem, pa smo ove godine učinili isto. Samo nismo na festivalski prostor išli na samo otvaranje, jer to smo apsolvirali lani. Tada smo iza konopa, što označava prostor kojim će proći povorka, stajali daleko prije nego što su se pojavili prvi likovi živopisne vesele kolone, Münchner Kindl, djevojka u redovničkoj halji – simbol iz gradskog grba, puhački orkestri, alegorijska kola, povijesne postrojbe... a i tada si se samo teškom mukom mogao progurati u prvi red, ne bi li štogod snimio. U tom trenutku su, da se razumijemo, festivalski šatori već dupkom puni. Naime, točno u devet sati, dakle tri sata prije otvaranja Oktoberfesta, u šatore se pripušta stampedo pivopija, koji znaju da do dvanaest nula-nula neće okusiti piva, ali svejedno u prvih nekoliko minuta napune goleme paviljone do stanja pucanja po šavovima. A iz svih pipa na čitavom festivalu pivo može poteći tek kad gradonačelnik načne prvu bačvu piva i natoči prvi maz (Maß), litreni vrč, koji je na Oktoberfestu jedina mjera za posluživanje piva.
Od 1950. godine se Wiesn, kako domaći festival zovu po mjestu na kojem se održava (Theresienwiese), otvara ceremonijom sa strogim protokolom, po kojem gradonačelnik (Oberbürgermeister) zabija pipu u prvu bačvu piva i riječima Ozapft is! Auf eine friedliche Wiesn festival proglašava otvorenim, natoči prvi vrč i daje ga bavarskom premijeru. Zatim pipničari toče druge mazove te svi nazdravljaju. Ceremonijal se odvija uvijek u istom šatoru – Schottenhamel, najstarijem ugostiteljskom objektu Oktoberfesta, koji i danas vodi istoimena obitelj, koja tu toči pivo pivovare Spaten. Gradonačelnik Dieter Reiter pipu je zabio s minimalna dva udarca drvenim batom i praktično otpočetka je svoju ulogu uvježbao tako dobro da svih deset godina koliko je na toj dužnosti pivske bačve načinje jednako vješto.
Dakle, mi smo tu gužvu preživjeli lani, pa smo ove godine došli koji sat kasnije jer to nismo morali proći još jednom. Uostalom, sam ceremonijal mogu vidjeti samo VIP gosti i oni najjači i najbrži, pa nije imalo smisla žuriti. Ipak je i to još uvijek bilo prerano, a istovremeno i prekasno. Još uvijek se naime pušilo iz hrpica koje su za sobom ostavili konji u svečano ukrašenim šesteroprezima, što ih ponosno drži svaka od šest pivovara gradskog pivovarskog ceha, koje jedine imaju pravo točenja piva na Wiesnu. U povorci koja prethodi otvaranju festivala zapravo na svoja radna mjesta dolaze ugostitelji – šefovi pojedinih šatora sa svojim pomoćnicima i dijelom osoblja, svaki opet u svečano ukrašenom fijakeru ili kočiji, ili naprosto na platonu, a i policajci koji prate mimohod jašu na konjima tako da je plemenitih životinja koji prođu festivalskim prostorom oho-hoo, a to znači da itekako ima tko ostavljati hrpice koje se puše na toplom asfaltu i žestoko mirišu.
Kad je u Münchenu lijepo vrijeme, kao što je to ove godine slučaj, onda se u šatore teško možeš ugurati – tog prvog dana pred svim su ulazima bili dugi redovi, a vrata zatvorena zbog prenapučenosti, tako da smo brzo shvatili da od unutrašnje atmosfere nećemo okusiti ništa, te smo otišli u grad i mazove festivalskog piva trusili u fenomenalnoj povijesnoj pivnici pivovare Augustiner. Drugog dana ista slika, pa smo otišli na Oide Wiesn, dio festivala koji pokazuje kako je Oktoberfest izgledao prije stotinu godina, a tek smo trećeg dana mogli obići šatore u kojima je i tada bilo urnebesno tijesno – svi su stajali na klupama s vrčevima u rukama i uglas pjevači s festivalskim orkestrima... A o kakvim gužvama je riječ neka vam dočara podatak da najveći od 17 velikih šatora imaju, zajedno s pripadajućom vrtnom pivnicom, po deset tisuća sjedećih mjesta, a oni najmanji pet. Na festivalskom prostoru površine 40 hektara sun još brojni manji šatori, štandovi i trafike, te oko 150 atrakcija i zabavnih radnji.
Osobne utiske o posjetu i atmosferi potvrđuju i službene brojke, kao i svake godine, u nedjelju drugog festivalskog vikenda uprava izdaje priopćenje u rezultatima na poluvremenu. Prema procjenama direkcije festivala feštu je do sada posjetilo 3,6 milijuna ljudi, 200 tisuća više nego rekordne prošle godine, a tijekom prvog vikenda milijun. Policija i dalje prijavljuje manje kaznenih djela, a zdravstvena stanica Oktoberfesta liječila je manje pacijenata. Izgleda kao savršen Oktoberfest. Šef festivala Clemens Baumgärtner govorio je o "šarmantnom i mirnom Oktoberfestu" i dodao: „Ne jurimo za rekordima. Važno nam je da imamo sretne i zadovoljne posjetitelje.” I policija je potvrdila da dodatne sigurnosne mjere pridonose da Oktoberfest bude uistinu onako miran kako to želi gradonačelnik u svojoj objavi na otvaranju (Auf eine friedliche Wiesn), te bilježi za trećinu manje intervencija nego lani, a ekipe hitne pomoći imale su 11 posto manje posla, obradivši tri tisuće pacijenata, od čega je svakom trećem trebalo ispumpati alkoholom otrovan želudac.
„Kao i svake godine, na Theresienwieseu su bile i brojne slavne osobe, među kojima Franz Vojvoda Bavarske, glumac Arnold Schwarzenegger, voditelj Thomas Gottschalk, kći Borisa Beckera Anna Ermakova te bivši nacionalni vratar Jens Lehmann. Cathy Hummels pozvala je ljude na svoju šetnju Oktoberfestom, a poduzetnica za iznajmljivanje automobila Regine Sixt pozvala je ljude na svoj tradicionalni Ladies Wiesn,“ kaže dalje izvještaj, podsjećajući da je danas izveden i tradicionalni koncert na stepenicama podno monumentalne statue Bavaria na kojem sudjeluju svi festivalski orkestri, a dirigentskom palicom mašu celebritiji.
Tu su i nogometaši Bayerna, koji obično dođu ravno s utakmice, tu se naprosto mora pojaviti svatko tko iole drži do sebe, tu se slave bračni jubileji, tu se prose djevojke, tu se dovode vrtićka djeca i priča im se na tradiciji manifestacije koja se smatra nacionalnim ponosom, to je jako veliko i važno i ne svodi se samo na iće i piće... I mi smo sreli skupinu potomaka doseljenika iz češke Jihlave, koji više ne govore češki, ali nose stare narodne nošnje i nastupaju na Oide Wiesnu, sreli smo i sinjske alkare s ovogodišnjim slavodobitnikom Jurom Domazetom Lošom, sreli smo i neke drage prijatelje koji žive u Njemačkoj, i slikali se sa slučajnom prolaznicom, a naše majice sa službenim logom festivala bile su prava atrakcija. Kako, naime, među službenim suvenirima majica više nema, naši self made T-shirti bili su itekako primijećeni i mnogi su nas zaustavljali i pitali gdje smo ih nabavili.
Ne zaboravlja Oktoberfest ni strašni atentat iz 1980. godine na koji podsjeća i spomenik kod ulaza na festivalski areal (niz incidenata uoči festivala rezultirao je time da je drugim sigurnosnim mjerama dodana i nasumična kontrola detektorom metala), svake godine se prvog četvrtka Oktoberfesta služi svečana sveta misa, i to, gle vraga! baš u šatoru Marstall (ranije Hippodrom), poznatom po svom LGBT friendly karakteru, svaki utorak je obiteljski dan s posebnim popustima i ponudom za familije... u festivalskim orkestrima sviraju vrhunski profesionalci, mahom akademski obrazovani, a mnogi Bavarci uzimaju godišnji odmor da bi mogli raditi kao konobari u zahtjevnim desetosatnim šihtama. I to nije samo zbog zarade, koja je ovdje dakako veoma interesantna.
Rekli bismo, parafrazirajući onu šašavu dječju pjesmicu, „sve što živi htjelo bi da pivi“, pa onda svake godine u izvještaju ureda Izgubljeno–nađeno nalazimo i bizarne predmete poput zubnih proteza, pa čak i invalidskih kolica. I zato se ne treba čuditi što među bezbrojnim medijskim izvještajima nalazimo i jedan s naslovom Ima li života prije Oktoberfesta? I zato ne pitajte zašto već tolika desetljeća uporno na prijelazu rujna i listopada idem u München, kako me ne obeshrabri ta suluda gužva i zašto me privlači to pivo, koje je uvijek isto, u tako velikoj količini i tako skupo... Iskreno, i sam sam razmišljao o tome kako se ove godine navršava 35 godina od mog prvog Oktoberfesta (1989.) i da sam, kad odbijem one rijetke izostanke, bio okruglo 30 puta i da bi to s obzirom na broj godina na grbači, možda mogao biti dobar trenutak da na tu životnu priču stavim točku. A onda opet listam, novine, a one kažu da onaj rečeni šef festivala C. Baumgärtner odlazi s funkcije i priprema kandidaturu za gradonačelnika, a oproštaj je s njim slavila i njegova majka Hildegard (86), a Toni Roiderer, voditelj šatora Hacker Pschorr, proslavio je 80. rođendan na radnom mjestu... Hej, gdje sam ja još od toga!
Foto Mato Pejić
